‘M-H federacija’, govor mržnje u stilu Riste Đoge

Piše: Ranko Mavrak

Država poznata pod nazivom SFRJ ne postoji, i to je činjenica koju ne treba dokazivati. I formalno je dokrajčena 1992. godine, a njen krvavi raspad eufemistički je pravnim rječnikom opisan kao disolucija. Za tom državom neki žale, drugi o njoj govore sve najgore, treći drže da je bila mješavina dobrih ideja i njihove loše provedbe.

No, za sve jugonostalgičare postoji dobra vijest: bivša država, koja im nedostaje, zapravo, postoji! Na takav će zaključak naići zateknu li se na nekoj od cesta na sjeveru Grčke, u onome što je za tu zemlju srce Makedonije, pokrajine koja je postala gotovo mitskim pojmom borbe za nacionalni identitet koja se vodi s njihovim prvim susjedom – državom koja nosi groteskno ime – Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija – BJRM ili FYROM, kako glasi skraćeni naziv na engleskom jeziku.

Želite, dakle, iz Grčke u BJRM ili FYROM? Ako niste dovoljno dobro upućeni u balkansku geografiju, moglo bi vam se dogoditi da tamo nikada ne stignete. Razlog je jednostavan: međunarodne oznake za tu državu na cestama sjeverne Grčke nećete naći. No zato ćete naći putokaze s međunarodnim oznakama YU, zemlje koja je odavno prošlost. Grcima se, dakle, ne sviđa postojanje zasebne države s makedonskim imenom i tu su stvarnost jednostavno odlučili ignorirati.

Mnogima se danas u Bosni i Hercegovini, ali i izvan nje, također ne sviđa kako ta zemlja izgleda, kako je ustrojena i imaju različite zamisli o tome što bi s njom trebalo napraviti. Izvjesno je kako se ona sastoji od dva entiteta, a njihova imena znaju svi. Ili ne znaju? Čak i ako bi morali.

Neprijateljski teritorij

Znate li što je “em-ha federacija”? Upravo taj naziv rabi Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade Srbije, i to kada govori o Bosni i Hercegovini. Uporabio ga je 11. rujna, na ceremoniji otvaranja dionice auto-ceste Prnjavor – Doboj, ali i na konferenciji za novinstvo koju je održao u Beogradu deset dana ranije, nakon susreta s članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Draganom Čovićem.

Nije Vučić niti u jednoj od tih prigoda kazao ništa loše ni o kome. Logično je to za promotora regionalnog, europskog i globalnog mira i suradnje. No, otkuda onda “em-ha federacija” u njegovu rječniku? Jer, takav naziv korišten je tijekom rata i neposredno nakon njega, a čuo se isključivo iz usta dužnosnika i sljedbenika politike Radovana Karadžića.

Bio je to “srpski naziv” za Federaciju Bosne i Hercegovine, entitet koji je ustavnom kategorijom postao temeljem Dejtonskog sporazuma na isti način na koji je neku vrstu legitimiteta stekla i Republika Srpska. Vlastima bosanskih Srba bitno je bilo istaknuti kako je ono drugo “muslimansko-hrvatsko”, dakle, neprijateljski teritorij.

“To vam je vrlo jednostavno. Za osobe poput Momčila Krajišnika uvreda je svaki Srbin koji ovdje ostane”, kazao mi je potkraj 1995. godine tadašnji glasnogovornik UNHCR-a u Bosni i Hercegovini Kris Janowski, dok smo zajedno promatrali kako dotadašnje srpske vlasti pale i devastiraju sarajevsko predgrađe Vogošća uoči njegova reintegriranja u Federaciju Bosne i Hercegovine. Treba li podsjetiti kako su uz te dance macabre prizore bježale stotine i tisuće ljudi zastrašenih propagandom o neprijateljima koji jedva čekaju da im se napiju krvi čim preuzmu vlast?

Dodikove mračne misli

Monstruozni plan, osmišljen na Palama 1995. godine, bio je da svi Srbi jednostavno moraju biti preseljeni u RS, čime će biti dovršen projekt etničke podjele Bosne i Hercegovine. “M-H federacija”, naziv ispisan ćiriličnim pismom, mogao se vidjeti i na putokazima uz ceste unutar Bosne i Hercegovine kada ste ka Federaciji Bosne i Hercegovine potkraj 90-ih godina putovali iz pravca RS-a.

Bila je to nedvojbeno oznaka za teritorij s kojim bosanski Srbi nemaju ništa, neka suvremena terra incognita onkraj Herkulovih stupova mikrosvijeta obilježenog potrebom za definitivnim etničkim razdvajanjima i nemiješanjem dojučerašnjih susjeda. Bizarne cestovne oznake, očevidno namijenjene samo za domaću uporabu – koji bi ih uopće stranac uspio protumačiti? – nestale su kako je napredovala provedba Dejtonskog sporazuma, kako su se strasti smirivale, a potreba za suradnjom postala imperativom.

U svemu tome valja uvijek iznova podsjetiti kako su u uklanjanju simobiličnih poruka mržnje sudjelovati i oni poput MIlorad Dodika, koji su danas glavni zagovornici suštinskog oživljavanja tih mračnih zamisli. Umjesto o Bošnjacima, Dodik danas sve učestalije govori tek o muslimanima, svrstavajući cijeli jedan narod na razinu vjerske skupine.  Kada pri tom kaže kako ne bi nikada dopustio da mu sude suci muslimani, on time šalje eksplicitne šovinističke poruke; kada govori da ne treba ići u Sarajevo i da to ne savjetuje niti jednom Srbinu, on izravno potiče podjele i širenje prerasuda, podiže zidove među ljudima.

Mediji u RS-u pod Dodikovom kontrolom sustavno sudjeluju u širenju takvog jezika mržnje. Čine to kada, primjerice, Radio-televizija RS-a kontinuirano govore o “takozvanom bosanskom jeziku”, “takozvanoj Armiji Bosne i Hercegovine”, ali i “takozvanom Savezu za promjene”, u nastojanju da diskreditiraju političke stranke koje su oporba Dodikovoj vlasti. Za potrebe oživljavanja projekta etničke podjele oživjeli su čak i zloglasnog zagovaratelja etničke i nacionalne mržnje pod novinarskom krinkom Ristu Đogu. Tamo je ponovo njegov jezik, jedino mu je ime drugačije.

Odbrana granica ‘velike Srbije’

Dodikovi ciljevi i nastupi su jasni. Jezik mržnje njemu je tek sredstvo za njihovo ostvarenje. No, što je pri tom cilj Aleksandra Vučića? Kako se on sjetio zaboravljene terminologije iz prošlosti i što želi time poručiti? Je li mu to netko sugerirao, ili se on odioznih naziva s uvrjedljivim značenjem sam sjetio?

Ikonografija svakog njegovog posjeta dijelu Bosne i Hercegovine koji nosi naziv RS već je godinama znakovita: tu su uvijek samo entitetske i zastave Srbije, intonira se samo srbijanska državna himna. Vučić pri tom nikada nije propustio priliku zaključiti svoje govore porukom: “Živela Srpska, živjela Srbija!”

Cinici bi zaključili kako bi, zbog ekonomičnosti tih govora, ubuduće mogao jednostavno kazati: “Živjela ‘velika Srbija!'” Pretjerivanje? To su mislili i kada je Vučićev nekadašnji politički mentor Vojislav Šešelj pozivao na borbu za granice „velike Srbiji“ na liniji Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica. Treba li podsjetiti što je o tome sam Vučić govorio primjerice 2000. godine?

Istina, danas su te ambicije nešto skromnije. Nova generacija srpskih povjesničara, dostojnih sljedbenika škole notornog Vasilija Krestića, danas govori o potrebi obrane “srpskih granica na Uni”. Izrečeno je to u nazočnosti Vučića i Dodika u Donjoj Gradini 19. kolovoza. Nikome od njih dvojice to nije zasmetalo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera