Madrid i Barcelona: Sukob dvaju načela

Nacija ima neupitno pravo na samoopredjeljenje, a država ima pravo na državni suverenitet i cjelovitost. Jaz između ovih dvaju načela karakterizira suvremenu španjolsku političku poziciju nakon (ne)održavanja referenduma o neovisnosti Katalonije.

Ustavno-pravno situacija, kako je objašnjava utjecajni španjolski premijer Mariano Rajoy, vrlo je jednostavna. Prema Ustavu iz 1978. godine, koji je bio potvrđen i na referendumu, Katalonija je definirana kao autonomna država, ali u okviru Španjolske koja je jedinstvena, a ne složena država. Katalonija je u vrijeme frankizma bila izložena izrazito snažnom pritisku, katalonski je nacionalni identitet bio represivno potiskivan, republikanizam proganjan, a država je zabranjivala i javnu upotrebu katalonskog jezika.

Tijekom demokratske tranzicije, Španjolska je ostala visoko centralizirana država, jedna od najcentraliziranijih u Europi, ali je Ustavom i Statutom autonomije definiran određen stupanj neovisnosti Barcelone o Madridu.

Od šezdesetih, Katalonija je jedan od najpropulzivnijih dijelova Španjolske, s golemim ekonomskim rastom, a konurbacija Barcelone, drugoga po veličini španjolskog grada, jedna je od sedam najpropulzivnijih regija Europske unije.

Iako je tijekom postfrankističke tranzicije u Španjolskoj stvoren demokratski ustavni okvir, on nije potisnuo permanentne napetosti između Madrida i Barcelone, niti je otklonio sporove oko razine katalonske autonomije. Ustavni sud se u tim sporovima uvijek javljao kao institucija koja donosi konačne odluke, i to redovito na štetu katalonske autonomije, a u korist zagovornika centralističkih rješenja.

Poređenje sa Škotskom

Odluka o raspisivanju referenduma o neovisnosti Katalonije odraz je političkog uvjerenja znatnog dijela od oko sedam milijuna katalonskih stanovnika, da je unutar Španjolske, s oko 46 milijuna stanovnika, ona uvijek u manjinskoj, dakle, gubitničkoj poziciji.

Španjolski premijer Rajoy odlučio je problem referenduma riješiti na način na koji je unutar Španjolske i do sada bila ograničavana autonomija Katalonije – odlučivanje o referendumu prepustio je Ustavnom sudu i ovaj ga je proglasio neustavnim.

Nakon toga donio je sljedeću, politički nepromišljenu odluku, da silom i državnom represijom spriječi provođenje referenduma. U politici analogije obično ne funkcioniraju i nije moguće tek tako uspoređivati katalonski sa škotskim referendumom iz 2014. godine.

Temeljna je razlika, naravno u tome što je Velika Britanija složena država, ali je nedvojbeno da je neuspjeh referenduma o neovisnosti Škotske u dobroj mjeri posljedica racionalne politike tadašnjega britanskog premijera Davida Camerona. On je unaprijed priznao rezultate škotskog referenduma, najavio da će u slučaju da se škotski glasači odluče za neovisnost britanska Vlada poštivati i provesti tu odluku, definirao je relativno kratak rok za provođenje odluke o neovisnosti, a kampanju protiv neovisnosti, što ju je vodio, bazirao je na restriktivnoj politici koju bi Britanija provodila prema Škotskoj, i u odnosu na korištenje funtom, i na pristup Europskoj uniji.

Škoti i Katalonci imali su jednu zajedničku odrednicu – i jednima i drugima bilo je važno članstvo u EU (i upravo bi zato Brexit mogao biti najava novoga škotskog referenduma o neovisnosti). Na postavljanju prepreka budućem članstvu Katalonije u Europskoj uniji, ustezanju prava na korištenje eurom kao nacionalnom valutom i izazivanjem straha od recesije, koja bi uslijedila u Kataloniji nakon secesije, Rajoy je mogao voditi uspješnu protureformsku kampanju i pritom se legitimirati kao racionalan političar.

“Provođenje zakona”

Politika, uostalom, nije tek puko provođenje zakona, nego je djelatnost koja se odvija u iracionalnom manevarskom prostoru između ustavnoga i zakonskog okvira i odnosa realnih društvenih moći. U slučaju katalonskog referenduma, to je onaj manevarski prostor između načelnoga prava države na suverenitet i jedinstvo, i prava naroda na samoodređenje.

Nikad nije dobro kad političari odluče pobjeći od političkih rješenja. Loše je kad pokušaju rješenja tražiti u pojednostavljenoj interpretaciji ustavnog poretka, ali je mnogo gore kad moć političkog pregovaranja prenesu na represivni sustav i politiku pokušaju svesti na „provođenje zakona“.

Takvo „provođenje zakona“, prije ili poslije, postaje pukom državnom represijom. A kad se jaz između načela prava države na jedinstvo i prava nacije na samoopredjeljenje pokuša riješiti represijom prema građanima, u demokratskom se sustavu mora dogoditi ozbiljan preokret. Naime, ako su načelo nedjeljivosti države i načelo prava naroda na samoopredjeljenje načela koja su na istoj razini, kad se uplete represija i kad je umjesto prava na samoopredjeljenje na dnevnom redu zaštita elementarnih ljudskih prava, tada više ne govorimo o načelima koja su međusobno ravnopravna ili usporediva.

Kad je odlučivao o zahtjevu Srbije da Deklaraciju o neovisnosti Kosova proglasi protivnom načelima međunarodnog prava, UN-ov Međunarodni je sud u Haagu (International Court of Justice) presudio da, kad je u pitanju zaštita temeljnih ljudskih prava (kao što je to bilo u slučaju Kosova, jer ta temeljna prava nije bilo moguće ostvariti u okviru Srbije, nego jedino proglašavanjem državne neovisnosti Kosova) zaštita ljudskih prava ima prioritet pred apstraktnim pravom države na očuvanje integriteta.

Državne vlasti Katalonije i velik dio građana odlučili su se odluci španjolskoga Ustavnog suda oduprijeti metodom građanske neposlušnosti (civil disobedience), koja bi dugoročno mogla biti vrlo snažno oruđe protiv politike kakvu je zaigrao Mariano Rajoy, naravno, pod jednim uvjetom.

Građanska neposlušnost nije puko nepoštivanje zakona, za koje oni koji se odluče na primjenu te metode smatraju da su nelegitimni, nego se pri takvom njihovu kršenju preuzima puna odgovornost i onaj tko sudjeluje u takvoj akciji spreman je snositi posljedice svoga postupanja.

Posljedice politike

Za sada katalonski lideri upravo to i rade, a dio njih već je u žrvnju španjolskih pravosudnih vlasti. Ako je katalonska politička klasa „ozbiljna“, ako je spremna snositi konzekvence svoje politike, a ne pristati na ustupke nakon prve ozbiljnije prijetnje, tada Rajoy neće moći svoje probleme dugo rješavati uz pomoć policije i pravosudne represije.

Katalonci, međutim, imaju jednu ozbiljnu otegotnu okolnost. Mariano Rajoy je danas jedan od najutjecajnijih europskih političara. On je svoju zemlju spasio od „grčkog scenarija“, provodio je ozbiljne strukturne reforme i pokazao da neka država „Južne Europe“ po definiciji ne mora biti problem za Europsku uniju.

Dosljednom ekonomskom politikom, efikasnošću i održavanjem na vlasti unatoč visokoj cijeni reformskih troškova, Rajoy se nametnuo kao ključni lider „Južne Europe“, pa je Europska unija u odnosu na Španjolsku i Kataloniju još opreznija nego što bi bila inače. Unutar Europske unije vrijedi načelo solidarnosti, pa se države članice neće tek tako opredijeliti u korist katalonskih boraca za samostalnost, a protiv službenih vlasti u Madridu. Razina represije koju je Rajoy primijenio neposredno prije referenduma i tijekom njegova održavanja, još je daleko od onoga što bi Europsku uniju moglo potaknuti na akciju, ali kad se represija jednom počne upotrebljavati, vrlo ju je teško kontrolirati i „ograničavati“.

Ako bi se, pak, dogodilo da pod izlikom sprečavanja secesije, u Kataloniji bude uspostavljen sustav kršenja temeljnih ljudskih prava tamošnjih građana, argumenti boraca za samostalnost bitno bi ojačali, a proces bi postao ireverzibilan. Ali svako poigravanje represijom smanjuje prostor za politiku, pa tako i sada, dan-dva nakon referenduma i nepotrebne represije prema stanovništvu Katalonije, Mariano Rajoy sada ima bitno sužen manevarski prostor za pregovore nego što ih je imao prije referendumskog dana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera