Mafijaško ubistvo u turističkoj ponudi Beograda

Atentat na Ognjanovića već je treći slučaj ubistva advokata u posljednje dvije godine u Beogradu (Sava Radovanovi? / Tanjug)

Kriminalci stvarno nemaju ni srca ni duše. Samo nekoliko sati nakon što je ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović na konferenciji za novinare slavodobitno objavio da u poslednjih mesec “na teritoriji naše zemlje nije počinjeno nijedno ubistvo koje je posledica obračuna kriminalnih grupa” – dogodilo se novo ubistvo. Što reče jedan duhoviti komentator, vratili se mafijaši sa kolektivnog godišnjeg odmora.

Ovog puta ubijen je advokat Dragoslav Ognjanović na Novom Beogradu, ispred zgrade u kojoj je živeo, a u pucnjavi je pogođen i njegov sin. Ognjanović je poslednjih godina najviše zastupao šefa mafijaškog klana Luku Bojovića, ali i njegove saradnike i članove porodice. Branio je Đorđa Prelića koji je osuđen za ubistvo Brisa Tatona, učestvovao je u odbrani Slobodana Miloševića pred Haškim tribunalom, a bio je advokat i Mirjane Marković.

Samo u poslednjih par meseci u Beogradu je ubijeno nekoliko saradnika i prijatelja Luke Bojovića, koji se trenutno nalazi u Španiji gde izdržava zatvorsku kaznu od 18 godina zatvora. Advokatska komora najavila je da potpuno obustavlja rad na nedelju dana, a daće i novčanu nagradu za informaciju o ubistvu njihovog kolege.

Nebojša iz Beograda, loš glumac

Ne da se ministru Stefanoviću da bar jednom zvuči ubedljivo dok iznosi podatke o smanjenoj stopi kriminala, mafijaši ga nekako uvek demantuju. Pokušao je da se pohvali kako kriminal opada, te da je policija “u cilju podizanja nivoa bezbednosti i sigurnosti građana, preduzela niz mera i radnji prema bezbednosno interesantnim osobama”, kako bi ubedio građane da policija ipak nešto radi, što je provladin Informer preneo pod bombastičnim naslovom “Policija sve drži pod kontrolom”. Međutim, samo nekoliko sati kasnije ispostavilo se da policija ništa ne drži pod kontrolom, a da su ministrove reči tek pusta samohvala bez realnog pokrića.

Šta se drugo i može očekivati od čoveka kojem je glavna kvalifikacija za ministarsko mesto apsolutna poslušnost partijskom vođi? Uostalom, Stefanović je svoju političku karijeru počeo na dosta bizaran način – tako što se 2005. godine, dok je Aleksandar Vučić gostovao u emisiji “Utisak nedelje”, javio telefonom u program, predstavio kao “Nebojša iz Beograda”, dakle običan gledalac, i nahvalio Vučićevu energiju, znanje i potencijal kao “novu nadu za sve Beograđane, pogotovo za nas mlađe”. Za uspešno odigranu ulogu gledaoca običnog, nekoliko godina kasnije nagrađen je tako što je dobio priliku da igra ulogu ministra policije. Objektivno rečeno, Stefanović se u obe uloge loše snašao.

Čitav dan nakon što je Ognjanović ubijen u pucnjavi, ministar Stefanović se nije oglašavao na ovu nezgodnu temu, ali je zato našao vremena da prokomentariše neke druge slučajeve, ujedinjavanje opozicije, da se požali na međunarodne pritiske glede Kosova, ali i da uradi ono što najbolje zna – da ispeva panegirik voljenom vođi koji “na te pritiske uvek odgovara donoseći rešenja koja su u najboljem interesu naroda”.

Uzalud advokat Vladimir Gajić najavljuje da će Advokatska komora tražiti ostavku Stefanovića, jer je ovo već treći slučaj ubistva advokata u poslednje dve godine, nikada Vučić neće pristati da smeni Stefanovića. Nije mu ni zameriti. Ko bi imao srca da smeni čoveka sposobnog za ovakve izlive udvoričke nežnosti, samo zato što je nesposoban da radi svoj posao?

Mafijaško ubistvo u turističkoj ponudi

Nije Stefanović jedini koji se pretvara da nešto radi. I Ministarstvo pravde Nele Kuburović se dobro pokazalo. To ministarstvo je odmah preduzelo mere i sklopilo saopštenje u kojem “najoštrije osuđuje ubistvo”, te “apeluje na nadležne državne organe da preduzmu sve neophodne mere iz svoje nadležnosti kako bi se u najkraćem roku utvrdili motivi, kao i počinioci ovog tragičnog događaja”. U saopštenju ministarstvo podseća, u slučaju da su nadležni zaboravni, da se “svi napadi na advokate moraju tretirati sa posebnom pažnjom”. Dobro je da bar nisu najtuplje osudili ubistvo, ko vodi ministarstvo, i to je moglo lako da se desi.

Pošto se već Nebojša iz Beograda nije oglašavao, Aleksandar Vučić je laka srca preuzeo ulogu ministra policije i rekao da ga brine rat dva klana oko tržišta narkotika.

“Moraćemo da imamo još žešće i ozbiljnije akcije, da pokažemo da Beograd i Srbija ne mogu da budu poligon za njihovo delovanje”, izričit je predsednik koji je saopštio da je o tome razgovarao sa Nebojšom Stefanovićem.

“Razgovarao sam sa ministrom unutrašnjih poslova. Imamo više tragova nego u slučaju ubistva kuma gospodina Bojovića. Ne mogu da kažem da je ubistvo rešeno, ali imamo nekakvih tragova”, rekao je Vučić.

Gospodin Bojović? Zanimljiv izbor reči za vođu kriminalne bande.

Uprkos ratu narko klanova, Vučić je rekao kako smatra da je bezbednosna situacija u Srbiji dobra. Normalno, rat mafijaških bandi koji traje već godinama u prestonici – to je takoreći definicija bezbednosti. Gde bi se čovek osećao sigurnije nego u gradu u kom besni rat narko-dilera?

Da se podsetimo, Vučić je u maju 2016. godine javno obznanio da država nema snage da se izbori sa takozvanim navijačima, koji su često članovi narko-kartela. Tako da su uzaludne sve tvrdnje o tome da Beograd ne može da bude poligon za mafijaško delovanje, jer je prestonica Srbije poslednjih godina pretvorena upravo u poprište mafijaških obračuna. Svako malo desi se poneko ubistvo u ratu narko klanova, a prema statistikama iz juna ove godine u proteklih šest godina počinjeno je ukupno 81 mafijaško ubistvo, od kojih je policija uspela da reši čitavih šest. Manje od sedam i po procenata. Kako je krenulo, uskoro bi mafijaško ubistvo moglo da uđe i u turističku ponudu Beograda, pod reklamnim sloganom: Dođite u glavni grad Srbije i gledajte sačekušu uživo!

Država ne želi obračun s kriminalom

“Nebojša iz Beograda” je 2016. godine objavio rat mafiji, ali izgleda da kriminalne bande taj rat nisu ni primetile, pa su njihovi članovi nastavili da se nesmetano ubijaju po beogradskim ulicama koje postaju sve manje bezbedne za građane. A i zašto bi se bojali da će snositi konsekvence za svoja nedela kad je statistika, inače omiljena disciplina “Nebojše iz Beograda”, na njihovoj strani? Šanse da će proći nekažnjeno za neku sačekušu ili podmetanje bombe iznose tačno 92,5 procenata.

Srpska napredna stranka je već šest godina na vlasti, u rukama ima sve poluge moći u državi. Da su hteli da se izbore sa kriminalnim klanovima, to bi do sad učinili. Imalo se kad. Umesto istinske borbe protiv mafije, imamo stalne najave oštrih mera protiv kriminalaca, priče o tome da država vodi rat protiv kriminala, silne izjave političara da će se obračunati s mafijom, i sve u tom stilu davanja obećanja. Hiljade izgovorenih reči, a nigde dela kojim bi te reči bile potkrepljene.

Čak i kad neko od teških kriminalaca bude uhapšen i osuđen, na neki volšeban način se brzo nađe na slobodi, kao što je bio slučaj sa pokojnim Aleksandrom Stankovićem ili sa Milanom Krasićem koji je mirno navijao za srpske fudbalere u Rusiji, iako je osuđen na 14 godina robije zbog ubistva. Većina krivičnih prijava protiv takozvanih navijača za ubistva i trgovinu drogom nikada i ne bude procesuirana. Ministarstvu pravde, umesto što izdaje nekakva nesuvisla saopštenja, bilo bi mnogo bolje da radi svoj posao i pospeši rad pravosuđa koje bi kriminalce slalo u zatvor, umesto na slobodu.

Postoje šanse da ubistvo Dragoslava Ognjanovića bude razrešeno, jer je žrtva advokat a ne kriminalac, njegov sin je izgleda video lice napadača, a mesto zločina je okruženo sigurnosnim kamerama. Međutim, to neće mnogo uticati da država dobije rat protiv kriminalnih bandi iz prostog razloga što se taj rat i ne vodi.

Ozbiljniji obračun s mafijaškim klanovima može se očekivati tek kad na vlasti budu ljudi koji žele u takav obračun da se upuste. Ili bar da razvrgnu pogubnu spregu države i kriminala, zapečaćenu još u vreme režima Slobodana Miloševića. S obzirom kakvo je stanje na srpskoj političkoj sceni, ni ja koji ovo pišem ni vi koji ovo čitate – taj obračun nećemo dočekati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera