Magični javni sektor: Posao lak, a parali

Piše: Snježana Mulić-Softić

„Malo ko je napravio veću glupost u svom životu, kao što sam ja, a  napravio sam je kad sam ostavio siguran posao u javnom sektoru i otišao u industrijsku proizvodnju, koja je veoma brzo postala privatno vlasništvo“, žali se Senad M., nastavnik geografije iz Sarajeva, koji je kredu zamijenio pilom, a učionicu proizvodnom halom.

Da bi svojoj petočlanoj porodici osigurao bolji život, prekvalificirao se i prešao u jednu veliku tvornicu namještaja.

„Nije me bilo stid baviti se stolarstvom. Naprotiv, to me je u početku zabavljalo, osjećao sam se bogatijim za jedno iskustvo, ali sad se jako kajem što sam otišao iz prosvjete. Istina, tamo nije plata Bog zna šta, ali je redovna, kao i uplate za socijalno i zdravstveno, bude i regres ponekad. Tvornica u koju sam prešao brzo je privatizirana, vlasnik je uspostavio svoja pravila, i ja sam sada samo jedan obični šljaker žuljevitih ruku, koji nikad ne zna kad je plata i hoće li je dobiti, koji se ne smije požaliti, jer će zažaliti, koji se plaši otići doktoru jer nije siguran da je vlasnik uplatio doprinos i koji, na kraju krajeva, rintači da bi namakao platu sektoru iz kojeg sam vlastitom voljom otišao“, ogorčen je Senad.

On je samo jedan od mnogih bh. građana koji sanjaju da imaju „državni posao“, a koji za sobom nosi „socijalno, zdravstveno i redovnu platu“, pa taman on i ne bio onaj za koji se školovali, koji vole i koji rade sa uživanjem.

Privatnik je jedanako robovlasnik

Javni sektor, prema analizi Ognjena Đukića, programskog direktora Centra za istraživanje i studije GEA, zapošljava svakog trećeg radnika u Bosni i Hercegovini, koji imaju višestruko veće plate od kolega u privatnom sektoru, a što, po njemu, čini ogromnu štetu državi i njenoj ekonomiji.

Zbog efekata krize, izgubljeno više od sto hiljada radnih mjesta u privredi, a istovremeno javni sektor praktično nije nikoga otpustio. 

Privatni sektor je zapravo jedini u državi koji stvara vrijednost i on u potpunosti finansira onaj drugi – preglomazni javni sektor, kaže univerzitetski profesor i ekonomista  Dženan Kulović. No, to nije sve, prosječne plate u javnom sektoru u BiH su, kaže, veće su u odnosu na privatni za skoro 60 posto, što je najveći nesrazmjer plata u poređenju sa balkanskim i velikim brojem evropskih država.

Poslanici BiH najplaćeniji u Evropi

Poslanici i delegati u Parlamentarnoj skupštini BiH (PS BiH) najplaćeniji su u Evropi, kada se njihova plata poredi s prosječnom platom u zemlji. Plate poslanika u etnitetskim parlamentima su također u vrhu Evrope a bh. poslanik za jedan mjesec zaradi koliko prosječan radnik u BiH za pola godine, kažu podaci Centra GEA.

Upravo tako visoke plate u javnim kompanijama, uz koje nerijetko, kakav je slučaj sa institucijama vlasti, idu i ostale beneficije, poput 13. plate, regresa, dodataka za prevoz, prekovremeni rad…, glavni su mamac ne samo nezaposlenih, nego i velikog broja zaposlenih građana, a koji rade u privatnom sektoru.

Kulović kaže da je u protekle tri godine, zbog efekata krize, izgubljeno više od sto hiljada radnih mjesta u privredi, a istovremeno javni sektor praktično nije nikoga otpustio. Naprotiv, broj novoprimljenih zaposlenika u javnom sektoru iz godine i godinu se povećava.

„Ovakav odnos bi mogao biti dobar pokazatelj za neku od skandinavskih zemalja u kojoj je zapošljavanje u javnom sektoru dio tradicije. Međutim, za zemlju kao što je Bosna i Hercegovina, to je veoma nepovoljan i zabrinjavajući pokazatelj. Poređenja radi, Irska, Španija, Italija ili Rumunija imaju od 14 do 19 posto zaposlenih u javnom sektoru – dakle svaki peti do sedmi“, upozorava Kulović.

U dobrom dijelu privatnog sektora se konstantno vrši nemilosrdna eksploatacija radnika. 

Osim privlačnih i redovnih primanja, građane javni sektor privlači i zbog – lakog, a parali posla. Mnogi, zapravo, smatraju da se tamo radi manje nego u privatnom, što im je dodatni motiv za traganje za takvim zaposlenjem.

„To stvara pritisak na javni sektor za novim radnim mjestima“, kaže Kulović, što se zapravo i dešava, pa on postaje sve veći, a što, ionako slabo razvijenom i organiziranom privatnom sektoru na leđa stavlja dodatni teret. A sve to dovodi do toga da privatni poduzetnici nastoje što je moguće više izbjeći davanja državi, što na kraju najviše pogađa zaposlene.

„U dobrom dijelu privatnog sektora se konstantno vrši nemilosrdna eksploatacija radnika. Poslodavac stiče kapital vrijednosno jednak kapitalu poslodavca iz Evrope, a radnik teško živi i može ostati bez posla kada god to poslodavac odluči i bez posebnih obrazloženja“, objašnjava tu situaciju potpredsjednik Saveza samostalnih sindikata (SSS) BiH Sinan Husić.

Javni sektor je, tako, kao poslodavac postao nefer konkurencija privatnom sektoru, zaključili su u Centru GEA, navodeći da je zbog nesrazmjerog zapošljavanja u tom neproizvodnom sektoru, došlo do pravog tektonskog poremećaja u državnoj ekonomiji, koji se ogleda u ubrzanom porastu deficita budžeta i fondova, ali i poremećajima u zdravom pregovaranju između sindikata i poslodavaca. Napokon, kažu, atraktivnost zaposlenja u javnom sektoru dovela je do suzbijanja preduzetničke inicijative, posebno kod mladih, koji često navode zaposlenje u državnim firmama kao prvu opciju u poslovnoj karijeri. 

„Što bih ja išao kod privatnika, kada mi on ne pruža nikakvu sigurnost? Privatnik kod nas, jednako je – robovlasnik, pa im je najnormalnije da ljudi za njih crnče, a oni im ne plaćaju, da ih ne prijavljuju na socijalno i zdravstveno osiguranje, da im mogu dati otkaz kad god požele, da za njih ne postoji zakon, kolektivni ugovor, apsolutno ništa“, kaže Damir Sarić, elektrotehničar iz Sarajeva. On već skoro dvije godine traga za državnim poslom i kaže, nije ga briga, hoće li to biti posao na pranju suđa u kuhinji Parlamenta ili portira u bolnici. Jedino bi, kaže, da je slučajno završio medicinu ili stomatologiju, išao da radi kod privatnika.

Neprikosnoveni poslodavci

„Tamo je nekako fino, uredno, tiho. Tamo je tiha muzika, osoblje u ispeglanim uniformama, u hodnicima aparati za vodu, časopisi, novine… Čini mi se da je u tim privatnim ordinacijama sve pod špagu. Možda plate i nisu tako dobre, al je bar čovjeku milina doć na posao. Inače, ništa me drugo ne vuče tom biznisu, osim u slučaju da sam ja biznismen. I sve dok se stvari u privatnom biznisu ne promijene, za mene će javni sektor biti magija, čarobno mjesto kojem težim “, kaže Damir.

Zaposlena sam u Sudu i znam da puno ljudi misle da sam prava sretnica. Ali nije tako. 

Iz SSS-a Bosne i Hercegovine ipak napominju da stvar nije potpuno crno-bijela, odnosno da i u privatnom sektoru ima ozbiljnih i odgovornih poslodavaca, kao i to da ima radnika određenih zanimanja koji imaju veće plate u odnosu na kolege istog zanimanja u javnom sektoru. „Nažalost, ovakvi slučajevi su rijetkost, ali postoje“, kaže potpredsjednik SSS-a BiH. 

Međutim, ni svi zaposleni u javnom sektoru nisu zadovoljni.

„Zaposlena sam u Sudu i znam da puno ljudi misle da sam prava sretnica. Ali nije tako. Radim sa srednjom školom, imam jako puno posla, direktno sa strankama, a koje su često nervozne, ljute…, nemam vremena da sjednem kako treba, a plata je jadna. Svašta još tu nedostaje, a to može svako vidjeti ko bar jednom uđe u prastaru zgradu Suda, a da ne spominjem prostorije koje su van vidokruga stranki. Jedino što je dobro je to da platu dobijem svaki mjesec, i to je sve“, kaže službenica A.Č.

Osim toga, pojašnjava, “ne rade u Sudu samo sudije, tužioci i pravnici, isto kao što ni u BH Telecomu ne rade sve sami inžinjeri, direktori, rukovodioci sektora”, a iz  Saveza samostalnih sindikata ističu da pod javni sektor spadaju i rudarska i šumarska djelatnost, kao i snabdjevanje električnom energijom.

Kakogod, pretjerano glomazan broj zaposlenih u javnom sektoru dovodi do dodatne birokratizacije strukture i procesa što se negativno odražava na sistem, koji postaje trom i teško reagira na brze promjene u okruženju. Da bi dostigli prosjek razvijenih zemalja, kaže ekonomista Kulović, potrebno je da osmorica koji rade u privatnom izdržavaju dvojicu u javnom sektoru, a ne obratno kakav je slučaj kod nas. Da se ovo postigne, po njemu, postoje dva načina: ili znatno smanjenje zaposlenih u javnom sektoru i njihovo prepuštanje tržištu rada ili privatizacija svih javnih preduzeća i njihovo prepuštanje konkurentskoj utakmici.

Da bi se ovaj jaz premostio, Savez samostalnih sindikata BiH, prije svega, poziva na poštivanje Zakona o radu, ali traži i podršku države: „Poštivanje zakona je obaveza svih radnika, poslodavaca i nadležnih institucija koje moraju sankcionisati one koji ne poštuju zakone. Izvršna i zakonodavna vlast mora imati svoj dio odgovornosti. Privatni sektor ne može funkcionisati na minimalnom pravu radnika i neprikosnovenom poslodavcu koji se osjeća moćnijim i od radnika i od države. Ako se država ne učini državom, ako se ne pruži podrška djelatnostima u javnom i privatnom sektoru u kojima se stvara nova vrijednost, nema budućnosti ni za državu a ni za javni i privatni sektor.“

Ekonomisti i analitičari iz Centra GEA također ističu neophodnost prevazilaženja jaza između primanja i uvjeta u javnom i privatnom sektoru, te hitnog poduzimanja mjera za zaustavljanje rasta javnog sektora, te stvaranju klime za jačanje razvoja privatnog poduzetništva.

Ako se ne desi sve navedeno, javni sektor će i dalje rasti, toliko da će pući kao balon od sapunice, ali ne od svoje snage, već od onemoćalog privatnog sektora, koji više neće imati snage da bilda njegove mišiće.

Izvor: Al Jazeera