Majka: Ne mogu djecu gladnu poslati u školu

Piše: Mladen Obrenović

Dok priča kako jedva sastavlja kraj s krajem, jer svojoj djeci želi pružiti što i drugi imaju – odjenuti ih, obuti, kupiti udžbenike i pribor, ali i ne dozvoliti da budu gladna, jedva zadržava suze. Njezini su blizanci među djecom kojoj drugi plaćaju topli obrok u školi. Al Jazeerina sugovornica živi u Baranji, iz koje je i krenula priča o gladnoj djeci u hrvatskim školama.

Sve je počelo nedavno, kad se učiteljici Osnovne škole “Dr. Franjo Tuđman” u Belom Manastiru jedno dijete požalilo kako je cijeli dan gladno, jer mu roditelji nemaju ni pet kuna (70 eurocenti) dnevno pružiti. I to dijete u istoj školi nije bilo usamljeno, jer je takvih mnogo. I ne samo u Baranji, nego u cijeloj Hrvatskoj.

“Jako mi je teško kad pomislim da ne mogu pružiti svojoj djeci više. Mogla bih plakati od muke. Puno sam i dužna, kupila sam i odjeće, torbe, pribora, a od nikoga ništa nemam. Nitko neće da se pobrine za nas i prepušteni smo sami sebi”, žali se majka dvoje školske djece s početka priče, koja je, iz razumljivih razloga, zahtijevala anonimnost.

Posla nema, baš kao ni mnogi na istoku Hrvatske, a jedini izvor prihoda su joj povremeni, sezonski poslovi. Tako je ove godine uspjela “spojiti” tri mjeseca na javnim radovima, dobivši po 300 eura mjesečno. I to je bilo sve.

“Stvarno nam treba pomoć, jer sve moram kupiti, i to duplo, jer imam blizance. Najgore je kad nemam djeci što dati. Ne možeš ostaviti djecu da idu prljava i musava u školu, niti da budu gladni. Ako smo sirotinja, ne moraju biti najgori”, napominje majka.

Baranjskoj djeci stigla pomoć

Primjera poput baranjskih puno je i drugdje u Hrvatskoj. Preciznih brojeva nema, ali se zato stvari pomjeraju u pozitivnom smjeru. Potvrđuju to i ravnatelji škola.

“Stvari su se itekako promijenile, jer je, nakon objave priče o gladnoj školskoj djeci, samo u našoj školi 105 djece dobilo topli obrok do kraja školske godine, ponad onih učenika koji obrok redovno dobivaju”, pohvalio se Damir Mendler, ravnatelj belomanastirske OŠ “Dr Franjo Tuđman”.

Objašnjava kako su djeca koja su, nakon objave tužne priče o gladnim učenicima, zapravo najugroženiji među djecom, jer dolaze iz obitelja u kojima radi samo jedan roditelj, a ima plaću ispod “minimalca”, ali i obitelji u kojima su roditelji ostali bez posla ili primaju socijalnu pomoć, no nemaju dovoljno za preživljavanje jer ih je sedam ili osam u kući.

“Ljudi se srame reći da su sirotinja. To nitko neće reći. Pokrenuli smo akciju šireg karaktera, reagirao je, na moju inicijativu, i grad, a potaknuo sam i razmišljanja Caritasa, te Crvenog križa kako bismo zbrinuli svu djecu”, navodi Mendler.

Akcija Portala dobrote

U međuvremenu se u cijelu priču uključila i Humanitarna udruga Portal dobrote, pokrenuvši preko društvenih mreža akciju pod nazivom “Da nijedno dijete u Hrvatskoj ne bude gladno”. Tom akcijom, putem donacijskog telefona ili uplatama na poseban račun, prikupljaju donacije za djecu čiji roditelji nisu u mogućnosti platiti obrok u školi. Cijena jednog poziva simbolično iznosi kao i jedan obrok – šest kuna (85 eurocenti).

Portal dobrote usmjerio je akciju na školu u Jasenovcu, te OŠ “Vladimira Vidrića” u Kutini, koja ima nekoliko područnih objekata u ruralnim, siromašnim sredinama.

“Cilj je ovom akcijom obuhvatiti djecu iz obitelji s više djece, čiji roditelji imaju određena primanja i ne spadaju pod socijalnu skrb, ali nemaju dovoljno, kao i one koji su pod ovrhama ili rade, a ne primaju plaću. Ključna stvar jeste da jednim pozivom građani mogu djeci kupiti jedan obrok, što je u prosjeku šest kuna po danu”, kaže Sanja Bijonda, predsjednica udruge Portal dobrote.

Ta je udruga postala poznat u cijeloj Hrvatskoj, ali i izvan nje, kad je pokrenula akciju “Kruh za poslije”, u kojoj građani, osim sebi, kupe kruh i nepoznatom, a siromašnom susjedu. Samo u Hrvatskoj akcija se provodi na oko 500 prodajnih mjesta – pekarnica i trgovina.

Pomoć školama u Jasenovcu i Kutini

Škole u Jasenovcu i Kutini spremno su prihvatile inicijativu Portala dobrote, jer su svjesni kako je roditeljima sve teže. Kriza traje već šest godina, a posljedice su, kako kažu, posebno primjetne posljednju godinu.

“Prihvatili smo pruženu ruku dobrote, a u nevolji se uvijek vidi koliko je narod solidaran i kako do izražaja dolazi zajedništvo. Ljudi su suosjećajni jedni prema drugima, a tim putem je i ova akcija krenula, jer svi želimo da se djeci stvarno pomogne i da ne budu gladna. Neki od njih dođu o 7:30 u školu, a kući dolaze u 14:30 sati, čak i malo kasnije. Ako to dijete ne jede i ne ponese ništa od kuće, ne može ni biti zadovoljno i sretno, niti da normalno uči i bude veselo”, svjestan je Branko Šepović, ravnatelj OŠ Jasenovac.

Slično razmišlja i Snježana Coha, ravnateljica kutinske OŠ “Vladimira Vidrića”, u kojoj je mnogo učenika iz socijalno ugroženih obitelji.

“Svaki učitelj ili razrednik detektira učenike čiji roditelji ne mogu da im plate obrok. I roditelji, i djeca su ponosni, ne žale se i ne kažu ništa, ali uspijemo to uvidjeti i pokušamo osigurati za takve učenike obrok. Kao što i u kući bude – ako toplog obroka ima za troje, ima i za četvrtog”, navodi Coha.

Jednoobrazna odjeća za djecu

Službenih podataka o broju gladne djece u Hrvatskoj nema, iako je anketa, koju je u ožujku među ravnateljima osnovnih škola proveo tadašnji ministar obrazovanja Željko Jovanović, pokazalo da 0,3 posto djece jedini obrok tokom dana prime u školi. U hrvatskim osnovnim školama je oko 330.000 djece, što znači da je gladne djece približno 1.000. No, to je statistika za koju baš nije uputno da se koristi u senzacionalističke svrhe, naveo je tada Jovanović.

No, sutkinja za mladež na Županijskom sudu u Zagrebu Lana Peto Kujundžić, koja je vrlo aktivna u promicanju prava djece, upozorava na mnogo alarmantnije podatke. Navodi statistički podatak po kojem je svako treće dijete u Hrvatskoj gladno.

“Ako govorimo o 935.000 djece u Hrvatskoj i ako nam statistika kaže da je jedna trećina djece gladno, onda ćete dobiti 300.000 djece koja su u lošoj financijskoj situaciji s obzirom na obitelji u kojima žive. Zabrinjavajuća je brojka da svako treće dijete u nekoj školi, svako treće dijete negdje na ulici nema onaj minimum koji bismo očekivali da bi dijete trebalo imati”, navodi sutkinja Peto Kujundžić.

Taj bi minimum, po njenom mišljenju, predstavljao mogućnost pristupa svakom obrazovanju koje je za djetetove sposobnosti u danom trenutku potrebno. Ako dijete ostane gladno, smatra, manje su i mogućnosti za kvalitetno obrazovanje, čime će se “dobiti generacije koje će biti lošijeg financijskog i ekonomskog, ali i obrazovnog statusa”.

Pokrenula je i inicijativu da se u hrvatske škole uvede jednoobrazna odjeća za svu djecu.

“Neka djeca u jednom razredu ili školi imaju iste ili slične stvari koje nose, a da se ne izdvajaju nekakvim brendiranim markama i time postižu uspjeh samo zato što im roditelji mogu to priuštiti. Tada se neće vidjeti razlika između onoga tko nosi iPhone 6 i onog tko nema šest kuna za doručak”, zaključuje Lana Peto Kujundžić.

Izvor: Al Jazeera