Makedonski san i java, 21 godinu poslije

Ostvaren je san mnogih generacija čiji je osnovni motiv bio “Makedonija –Makedoncima”, ali prosječne nominalne plate u Makedoniji su najniže u čitavoj Evropi.

Makedonija, Dan neovisnosti, Skoplje
U Makedoniji kod većine ljudi optimizam polako nestaje (Arhiv, 2009) [AP]

Piše: Atanas Kirovski

Makedonija slavi dvadeset i jednu godinu svoje neovisnosti. Osmog septembra 1991. godine građani Makedonije su se opredijelili za neovisnu državu Makedoniju, a na gradskom plostadu je bujica naroda sa još većom bujicom optimizma u bolje sutra održala neviđenu feštu, predvođena tadašnjim predsjednikom Kirom Gligorovim.

Ostvaren je san mnogih generacija čiji je osnovni motiv bio “Makedonija – Makedoncima”.

Nakon mnogih stoljeća raznih okupacija, Makedonci su najzad dobili svoju državu.

Sve je to, ipak, učinjeno sa dozom bojaznosti, koja se krila još u referendumskom pitanju –“Da li ste za neovisnu Makedoniju, sa pravom na udruživanje u federaciju sa drugim jugoslovenskim narodima”.

Iz Skoplja su odnijeti i radari sa aerodroma, a kasarne su bile ispražnjene do zadnjih utičnica. 

Postojao je i strah od rata koji je tada počinjao na jugoslovenskim prostorima, ali predsjednik Gligorov je vješto zaštitio Makedoniju koja nije sudjelovala u jugoslovenskim ratovima, plaćajući za to cijenu tako što je Jugoslovenska narodna armija odnijela bukvalno sve iz Makedonije, iako su i Makedonci sudjelovali u budžetu stvaranja te armije i njenog naoružanja.

Iz Skoplja su odnijeti i radari sa aerodroma, a kasarne su bile ispražnjene do zadnjih utičnica. To je stvaralo ogorčenost i utisak da se vrši nepravda, ali Gligorov je smatrao da je krv previše skupa da bi se prolijevala zbog oružja, radara ili utičnica. 

Opasnost su sami Makedonci

Nakon nešto više od dvije decenije pokazalo se da se Makedonci nisu trebali toliko bojati ni Srba, ni Bugara, ni Grka, ni Albanaca koliko samih sebe i da su, nažalost, Makedonci najveća opasnost za Makedoniju. 

Ovaj paradoks potkrepljuju nevjerojatno tužne ekonomske činjenice:

Prosječne nominalne plate u Makedoniji su najniže u Evropi. Prosječna plata Makedonca iznosi samo 25,8 posto prosječne plate Hrvata, 56, 6 Crnogorca, 64, 2 posto prosječne plate Bosanca.

Makedonija je zemlja u kojoj su troškovi za hranu najveći u Evropi i iznose blizu 50%, dok je u Evropskoj uniji taj procenat blizu 15 %. Makedonija ima najnižu stopu zaposlenosti od samo 43,5 %, i najveći procent nezaposlenosti od preko 30%.

Oni koji su ostali, sasvim su izgubili osjećaj za prave ljudske vrijednosti i moral.

Cifre koje podupiru činjenično stanje da se u Makedoniji, u ekonomskom smislu, živi najgore na čitavom evropskom kontinentu mogu se nizati beskonačno. Mladi ljudi duboko osjećaju opću besperspektivnost i većina njih sanja da živi u Zapadnoj Evropi, Americi ili Australiji.

Oni koji su ostali sasvim su izgubili osjećaj za prave ljudske vrijednosti i moral, a većina njih pokušava naći mjesto pod makedonskim suncem tako što se u početku svoje mladosti i studija priključuju partijskim strankama, znajući da jedino stranke mogu osigurati ljudima posao, život, egzistenciju…

Stranačka politika je sasvim poklopila državu i društvo, svaku poru ekonomskog, kulturnog, pa čak i sportskog života.

Tiha izolacija

Vlast od same neovisnosti dijele makedonska i albanska stranka, koje se tradicionalno hrvaju oko tenderskog kolača i procenata distribucije državnog novca. Iako često postoje političke nesuglasice na ideološkoj, etničkoj pa i suštinskoj osnovi, glavni pokretač koalicije je podjela plijena i dok to funkcionira - funkcioniraju i vlade.

Na tom istom principu sada vladaju po svojim stavovima nepomirljiva desničarska stranka VMRO-DPMNE premijera Nikole Gruevskog i Demokratska  unija za integraciju, Alija Ahmetija, nekadašnjeg političkog lidera albanske Oslobodilačke armije u makedonskom konfliktu 2001. godine.

Prije četiri godine Evropska Unija je dodijelila Makedoniji status zemlje kandidata, ali uslov za otpočinjanje pregovara sa Briselom je opet famozni kompromis sa Grčkom u vezi s imenom.

Glavni moto integrativaca – kao što pokazuje i sami naziv stranke - jeste integracija Makedonije u NATO i EU. 

Istovremeno, sudjeluju u Vladi koja je dosad najviše zakočila euroatlantske integracije.

Makedonija ima otvoreni poziv NATO-pakta da bude njegova članica, ali uslov za to, kao što su zaključile zemlje članice na Samitu u Bukureštu 2008. godine je da Makedonija prethodno postigne sporazum sa Grčkom u vezi sa sporom koji se vodi o imenu Makedonija.

Prije četiri godine Evropska Unija je dodijelila Makedoniji status zemlje kandidata, ali uslov za otpočinjanje pregovara sa Briselom je opet famozni kompromis sa Grčkom u vezi s imenom.

Grčkim vetom u NATO-u i EU-u Makedonija se našla u izolaciji. Opozicija za izolaciju oštro napada Vladu premijera Gruevskog, ali cijela istina je da je spor sa Grčkom star dvadeset i jednu godinu i da niti jedna politička elita nije smogla snagu da okonča spor, uključujući i nekoliko godina kada je na vlasti bio lider aktuelne opozicije –Branko Crvenkovski.

Kako izaći iz začaranog kruga? Postoji jedna iluzija kod običnog Makedonca da će makedonsko društvo i privreda krenuti naprijed silnim tempom kada Makedonija postane članica NATO-a i Evropske unije i da su za nevolje uglavnom krivi Grci. Nažalost, ne postoji svijest da Makedoniju trebaju reformirati sami Makedonci iznutra, kako bi ona postala funkcionalna demokratija i da Brisel ne može izazvati ekonomsko čudo, već samo podsticaj da to urade sami Makedonci.  

Mlade generacije se više ne sjećaju Jugoslavije, tako da paralele da se nekad živjelo bolje postoje samo kod starijih generacija.

Ipak, nakon 21 godinu Makedonija je unitarna država sa granicama koje više niko ne osporava i sa realtivno visokom dozom sigurnosti. Više ne postoji strah da će neko napasti ili podijeliti Makedoniju. Najveća opasnost nesumnjivo je podrivanje demokratije i ekonomske stabilnosti iznutra.

U zemlji lebdi oštra politička kriza. Mnogi smatraju da su rješenje za izlaz iz krize izvanredni izbori.

Demokratija, bez ideala

Ali kod većine ljudi optimizam polako nestaje. Mnogo je izbornih procesa prošla Makedonija sa obećanjima da će se od sutra živjeti mnogo bolje, a sve je ostajalo po starom.

Mlade generacije se više ne sjećaju Jugoslavije, tako da paralele da se nekad živjelo bolje postoje samo kod starijih generacija, koje su zaposjele klupe po parkovima i jadikujući zbog skandalozno niskih penzija nerealno prikazuju da se u nekadašnjoj Jugoslaviji živjelo najbolje na svijetu.

Oni koji su još tada bili protiv Jugoslavije i za neovisnu Makedoniju danas govore kako su tada imali ideale, ali da im je nedostajala demokratija.

Danas nekakve demokratije ima, ali nisu ostali više nikakvi ideali.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.