Male i velike pobjede u sportu i biznisu

Sportski asovi i najuspješnije kompanije dokazuju da se svaka situacija može preokrenuti iz najgore u odličnu.

Michael Phelps, Kompanije, Starbucks
Michael Phelps je, koristeći sistem "malih pobjeda", postao najuspješniji plivač na svijetu [AP]

Piše: Erol Mujanović

Najtrofejniji sportista u istoriji Olimpijskih igara ima nekoliko veoma vrijednih i korisnih lekcija koje mogu biti naučene, na njegovom primjeru, učinivši da svaka osoba, tim ili organizacija postanu puno bolji i efikasniji.

Razvijanje samodiscipline kod zaposlenih, kao i pravih načina motivacije na poslu, može drastično poboljšati rezultate.

Kada je, u 6:30 ujutro, alarm na satu probudio Michaela Phelpsa tokom Olimpijskih Igara u Pekingu, on nije mogao ni pretpostaviti ta će upravo taj dan doživjeti na sopstvenom primjeru jednu od veoma važnih lekcija najuspješnijih ljudi i timova na planeti.

Radi se o snazi  navika koje, kada ovladamo njima do savršenstva, dovode do ostvarenja najvećih i naizgled nemogućih ciljeva.

Analiza života šampiona ili poslovanja najuspješnijih svjetskih kompanija dokazuju da se veoma jednostavnim, ali dosljednim i rigoroznim menadžerskim pristupom svaka situacija može preokrenuti iz najgore u odličnu.

Tog 13. avgusta 2008 godine Michael Phelps je odmah iz kreveta upao u svoju plivačku rutinu tokom Olimpijskih igara. 

Taj dan je imao dvije finalne trke za plivati, a tokom te iste sedmice već je postao tri puta olimpijski prvak. 

U 7 sati je bio na doručku, koji je bio isti kao i uvijek na dan svake trke (jaja, žitarice, energetski zdravi napitak itd).

Vizualizacija pobjede

Prva finalna trka tog dana, discplina 200 m leptir, u kojoj je Phelps i najbolji, bila je planirana za 10 sati, tako da je neposredno nakon doručka Phelps otišao na zagrijavanje, a potom, u 8:30, već je ušao u bazen da obavi zagrijavanje u vodi na precizno izračunat način plivanja, kako po pitanju stilova tako i po pitanju dužina. Zagrijavanje u vodi je trajalo tačno 45 minuta.

Nakon toga slijedile su pripreme koje su ga dovele i do same odskočne daske pred start finalne trke,  koju je cijeli svijet gledao.

Inače, ovaj najbolji i najtrofejniji sportista u cijeloj sportskoj istoriji je počeo plivati sa sedam godina. Njegov tadašnji trener je odmah primijetio da se radi o dječaku sa vrhunskim fizičkim predispozicijama, te sa jednom veoma opsesivnom stranom karaktera, koja je bila neophodna svim elitnim sportistima.

Ali, bio je to i dječak kojem je trebalo disciplinovati emocije zbog dosta porodičnih problema. Imao je poteškoća da se smiri pred trke i njegov trener je već tada započeo da ga uči tehnikama vizuzalizacije i relaksacije.

Njihov izraz je bio „Pusti film“. To bi značilo da Michael počne vizalizaciju svakog detalja trke i sebe kako pobjeđuje - što ga je van bazena smirivalo, navečer uspavljivalo, ujutro stimulisalo, a tokom trka mu je, takođe, davalo krila.

Ako bi trka loše krenula, trener bi samo doviknuo „Michael, pusti film“ i Phelps bi najčešće prestizao sve ostale i pobjeđivao. Na ovaj način trener ga je učinio mentalno najjačim plivačem na planeti, što je uz svakako vrhunske fizičke pripreme i dalo rezultate koji, zasigurno, neće biti decenijama nadmašeni.

Kao rezultat svega Michael Phelps je, na dan trke u Pekingu, imao već hiljadu puta vizualiziran i zamišljen svaki detalj trke, svaki zamah, svako uzimanje zraka itd.

Phelps je, istovremeno, ovim metodama i stvorio ono što se u tehnikama motivacije zove „male pobjede“. Niz rutina koje se obavljaju svaki dan, u treninzima, u ishrani, u hodu, u pripremama i koje kada se saberu na kraju dana, daju jedan savršeno uspješan, u ovom slučaju, sportski dan.

Jedna mala pobjeda hrani i kreira drugu malu pobjedu. Uspješno zagrijavanje van vode stvara uslove za uspješan trening u vodi. Uspješan trening u vodi stvara uslove i olakšava pobjedu na trci. Pobjeda na trkama stvara idealne uslove za pobjedu na Olimpijskim Igrama i tako dalje.

Na samo dvije minute prije starta spiker je prozvao i Phelpsa, koji se popeo na startni blok, potom sa njega sišao, napravio tri pokreta rukama i vratio se ponovo na startni blok spreman za start.


Howard Schultz, osnivač Starbucksa [AFP/ Getty]

Čim je dotakao vodu, Phelps je znao da nešto nije uredu. Naočale su se napunile vlagom, a Phelps se nadao da neće i voda ući u njih. Stvari su se samo pogoršavale, nakon druge dužine Phelps nije mogao ništa vidjeti, a nakon treće preplivane dužine naočale su bile pune vode.

Phelps je otplivao trku potpuno slijep i nije znao koliko je zamaha ostalo do kraja.

Za većinu plivača gubitak mogućnosti gledanja na olimpijskoj trci bi bio uzrok panike. Ali ne i za Phelpsa, jer je ovo za njega bilo samo malo odstupanje od plana.

„Pustio je film.“ Sjetio se da je u nekoliko navrata u Michiganu trener ugasio svjetlo na treningu, da bi Phelps plivao u potpunom mraku. U četvrtoj i zadnjoj dužini olimpijskog finala Phelps je procijenio koliko zamaha ostaje do kraja i dao sve od sebe.

Kako se približavao posljednjem zamahu čuo je viku publike i navijanje. Dotakao je zid, skinuo naočale ispunjene vodom i pogledao na sat na kojem je stajalo WR – svjetski rekord, pored njegovog imena i još jedna zlatna olimpijska medalja.

Oni koji su pitali Phelpsa šta se dešavalo prije tog finala dobili su odgovor: „Ništa. Ništa posebno.“ I  bio je to iskren odgovor, jer za njega se i nije desilo ništa posebno. Radio je sve po običaju. 

Ali kada je trka počela Phelps je već bio gotovo siguran pobjednik i proveo je već tada pola svoga plana vizualizacije savršene trke: ustao je i doručkovao baš onako kako je trebalo, zagrijavanje je prošlo po planu, muzika je svirala baš ono što je trebalo biti u slušalicama. Trka je bila samo nastavak pobjedničkog običaja koji je davno započeo.

Na kraju trke komentator ga je upitao kako se osjećao plivajući slijep, a Phelps je odgovorio: „Ništa posebno, sve je bilo onako kako sam zamislio da će biti.“

Samodisciplina kao poslovna navika

Ukoliko prenesemo primjer rutine, discipline i do savršenstva izgrađenih „malih pobjeda“, iz svijeta biznisa u svijet sporta, na pamet pada FC Barcelona i njena lepršava igra, koja je svjetlosne godine daleko od ostatka planete.

A ipak, ako pogledate i pogotovo ako upitate igrače ovog danas najboljeg kluba na planeti, reći će vam da ne rade ništa posebno, samo dodaju ili udaraju loptu nogom. Kao i svi ostali timovi, ali sa boljim i efikasnijim, odnosno nenadmašivim rezultatom. 

U istoriji menadžmenta postoji nekoliko fascinantnih primjera gdje su menadžeri uspostavljali sistem „malih pobjeda“, odnosno uvezanih malih dnevnih rutina koje bi egezekuciju zadataka doveli do savršenstva, a timove učinili puno produktivnijim, odnosno kompaniju profitabilnijom. 

Svi uposlenici su drastično razvili snagu volje koja im je dozvolila da se nadprosječno kvalitetno posvete izvršavanju zadataka.

Konkretan i najbolji primjer je Starbucks, najpoznatiji međunarodni lanac prodavnica kafe.

Starbucks je u relativno kratkom roku, na organizovan način, postao od jedne uspavane kompanije svjetski gigant sa osam miijardi eura godišnjeg prihoda i sa čak 17.000 prodajnih objekata.

Starbucks je uspio razviti snagu volje kod svojih usposlenika, jer je to bio jedini način i da na kraju osmosatne smjene budu jednako ljubazni i veoma profesionalni i tako pruže klijentima nešto više u zamjenu za visoku cijenu napitaka. 

Godine 2007. Starbucks je otvarao sedam radnji dnevno u prosjeku i upošljavao stotine novih radnika svake sedmice.

Dovesti sve te veoma mlade osobe na nivo vrhunskog pružanja usluge klijentima, služeći vrhunsku kafu uz osmijeh, često ljutim i nervoznim osobama, te pamteći i imena mušterija, bio je ogroman izazov za menadžment programa obuka unutar ove kompanije.

Menadžeri Starbucksa su shvatili da njihova kompanija nije bila u biznisu sa kafom gdje poslužuju ljude, nego suprotno, u biznisu sa ljudima gdje poslužuju kafu.

To je bila ključna poruka koju je uspio svima prenijeti bivši predsjednik kompanije Howard Behar. A ključ rješenja je bilo pretvoriti samodisciplinu u organizacijsku naviku, što se uspješno odigralo, ali nakon stotina miliona dolara utrošenih na pronalazak prave metode.

Zaposleni Starbucksa rade nešto slično finalnoj trci Michaela Phelpsa. Između ostalog, imaju izrazito precizno napisan priručnik sa procedurama koji propisuje sve situacije koje mogu nastati i očekivanu reakciju uposlenika.

Čitajući sve to mnogo puta, kada bijesna mušterija dođe na red i započne sa neugodnostima uposlenici samo „puste film“,odnosno urade po običaju i serijom pitanja, te birajući unaprijed istrenirani način ponašanja, često uz osmijeh, ugase požar na pravi način.

Howard Shultz, čovjek koji je podigao i izgradio Starbucks kakav je danas, smatra da će se radnici, ako ih ubijedite da imaju ono što je potrebno za uspjeh, oni tako i ponašati.

Motivacija je ključni faktor, kao i osnaživanje i davanje određenih odgovornosti u procesu donošenja odluka. U takvim slučajevima se osobe ponašaju puno ozbiljnije, odgovornije i posvećenije poslu, jer se osjećaju uključenim. 

Starbucks jeste napravio razvojno čudo i postao primjer svima, ali ako je Starbucks to uradio onda mogu gotovo sve kompanije.

Naime, treba imati u vidu da je Starbucks zapošljavao veoma tešku i problematičnu radnu snagu, iz siromašnih kvartova, sa teškim životnim pričama i koja je daleko od toga da ima sve idealne predispozicije za učenje i miran odgovor na agresivnost.

Brojne su osobe preuredile sopstveni život, mijenjajući niz malih dnevnih navika, pretvarajući tako „male pobjede“ u  lijep i sretan život, koji nije tako izgledao na početku.

U sportu su potpuni amateri, krenuvši od nule, uspjeli trčati ili preplivati desetine kilometara, izgradivši sjajnu formu i spremnost koja ih je onda lansirala i na poslovnom planu. 

Unutar nekoliko organizacija mali, ali dobro organizovani timovi su, takođe, provodili u djelo naizgled nemoguće misije i projekte.

Phelps je, oslijepljen, postavio svjetski rekord, a Starbucks se više puta dizao iz mraka i pepela do super profitabilne kompanije. 

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.