Malo nade za etnički očišćene i protjerane

Glavni problem cijele priče se zove 'održivi' povratak, a on bi podrazumijevao nešto više od pustog vraćanja na zgarišta (EPA)

Piše: Goran Šimić

Kada su tvorci Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski mirovni sporazum) razmišljali šta bi uradili s milionima Bosanaca i Hercegovaca koji su bili raseljeni diljem zemlje u kampanjama nazvanim “etničko čišćenje” i “humano preseljenje”, došli su na dobru ideju. Zašto ne osmisliti nešto što bi omogućilo da se svi oni koji su “etnički očišćeni” i “humano preseljeni” u Bosni i Hercegovini vrate na svoja ognjišta i time ponište rezultati spomenutih aktivnosti, a život bi mogao nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo.

Ta ideja, iako u osnovi dobra i hvale vrijedna, kako će se pokazati kasnije, imala je nekoliko ozbiljnih nedostataka. Prije svega, polazna osnova je bila dramatično pogrešna. Podrazumijevala je kako je dovoljno tim osobama pravno omogućiti da se vrate tamo gdje su prije živjele (i povrate svoju imovinu, uglavnom kuće i stanove) i da će, kao nekom magijom, dugme “pauza”, koju je neko u njihovim životima pritisnuo početkom devedesetih godina, ponovo biti pritisnuto i da će život krenuti dalje kao da ništa nije bilo. Kao da će sve one smrti, zlostavljanja i maltretiranja biti poništeni. Da će njihove komšije (koji su ih nerijetko i otjerali) raširenih ruku dočekati njihov povratak i da će sve, uz mezu i piće, biti kao što je bilo i prije. Da će dobiti svoj stari posao, djeca radosno ići u školu i da će se za vjerske praznike svi međusobno pohoditi i jesti kolače.

Ljudi koji su protjerani za vrijeme rata pokazuju uvijek neku iracionalnu želju da se vrate, da obnove domove, sagrade bogomolje i pokažu taj znak ljudskog prkosa, čak i ako je on samo simboličan.

Dodatno, takav pristup zanemaruje dobro poznatu medicinsku istinu – ljudski mozak nije dizajniran da bi zaboravljao, već da bi pamtio. Tvorci te ideje, a kasnije i oni koji su je provodili u djelo, zanemarili su još jednu očiglednu činjenicu. Ljudski život ima i svoju materijalnu podlogu. Osim ushićenja zbog povratka kući i novosazidane (u ratu spaljene do temelja) kuće, ljudi i djeca bi trebali nešto i jesti kako bi živjeli. Na njihovu žalost, hrana se ovdje još kupuje za novac. A njega je potrebno nekako zaraditi. Djeca, osim toga, moraju, zakon to nalaže, ići u školu. A tamo ne mogu ići gola i bosa, a ni bez školske torbe, udžbenika, teka i drugih školskih potrepština.

Konačno, čini se kako smo svi zajedno, svjesno ili ne, namjerno ili ne, slijepi pred još jednom važnom činjenicom. Iskustva s protjerivanjem ljudi sa ognjišta pokazuju jedan čudan fenomen. Naime, ljudi koji su protjerani za vrijeme rata pokazuju uvijek neku iracionalnu želju da se vrate, da obnove domove, sagrade bogomolje i pokažu taj znak ljudskog prkosa, čak i ako je on samo simboličan, jer oni u stvarnosti žive negdje drugdje.

Kozmetika, a ne suština

Za razliku od njih, oni koji odu u miru ne vraćaju se gotovo nikada. I nije samo da ostaju u granicama svoje zemlje, oni odlaze i preko granice zemlje. Metodi za postizanje tih efekata mogu biti različiti. Nekada su to realne (iako obično protuustavne i protuzakonite) diskriminacije, prilikom zapošljavanja, školovanja djece, religijskih obreda… Problem je time veći što je dominacija jedne skupine u odnosu na drugu veća na nekom području. Time se postiže homogenizacija područja, a oni koji su manjina, vremenom, odlaze živjeti kod “svojih”, shvaćajući nepobitnu istinu “da su to, ustvari, oduvijek i željeli”.

Nažalost, kao i u mnogim drugim prilikama u ovoj zemlji, mi se uvijek radije bavimo kozmetikom, a suština nas vrlo rijetko zanima. Tako je bilo lakše podijeliti građevinski materijal (nerijetko pod vrlo sumnjivim okolnostima) i pretvarati se da će sve biti uredu ako spaljene kuće ponovo budu izgrađene. To se, ipak, nije dogodilo, a mnoge od tih kuća su jednostavno prodane većinskom stanovništvu.

Najlakše je podijeliti građevinski materijal (nerijetko pod vrlo sumnjivim okolnostima) i pretvarati se da će sve biti u redu ako spaljene kuće ponovo budu izgrađene.

Glavni problem cijele priče se zove “održivi” povratak, a on bi podrazumijevao nešto više od pustog vraćanja na zgarišta. Krov nad glavom je odlična stvar i nova kuća može pomoći. Ali, samo za početak. Nažalost, novac koji je došao u ovu zemlju i koji se trošio na izbjeglice nije utrošen tako da bi ljudi koji se vrate u domove mogli tamo nastaviti život. Primjeri da je negdje na povratničkom području napravljena tvornica ili nešto drugo što bi ljudima na duge staze nudilo mogućnost održivog povratka rijetki su u Bosni i Hercegovini. Štaviše, niz zakona je donesen u cijeloj Bosni i Hercegovini koji onemogućavaju stvarni povratak. Dovoljno je spomenuti, primjerice, gubitak tzv. stečenih prava u slučaju preseljenja iz jednog entiteta u drugi. Takvi propisi su donošeni u cijeloj Bosni i Hercegovini.

U moru dešavanja koja su onemogućavala održivi povratak u ovoj zemlji, pitanje najnovijih dešavanja u vezi s odlukom Vlade bh. entiteta Republika Srpska o vršenju provjere tačnosti i istinitosti podataka prilikom prijave prebivališta na teritoriji tog entiteta jedno je od njih. U nekoj “normalnoj” zemlji, što Bosna i Hercegovina svakako nije, ovo i ne bi bio neki poseban problem. Sve države vode računa o tome tko, gdje i kako živi na njihovoj teritoriji.

Kako Ustav kaže

Pitanje je to koje samo po sebi nije problematično. Takve aktivnosti su uobičajene i možemo ih, primjerice, vidjeti da se sada provode u Hrvatskoj, u kojim aktivnostima, začudo, opet učestvuju i mnogi Bosanci i Hercegovci koji imaju prebivalište i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, što Hrvatska želi dokinuti, u skladu sa svojim zakonima i propisima Europske unije.

Nažalost, Bosna i Hercegovina nije normalna zemlja. Stoga svaka aktivnost koja može imati efekte na mogućnost stvarnog i istinskog povratka ljudi na njihova prijeratna ognjišta, ukoliko to oni žele, treba biti izbalansirana i odmjerena. Sam Ustav Bosne i Hercegovine, iako pun manjkavosti, sadrži jasne odredbe o slobodi kretanja i prebivališta. Ta mogućnost treba biti izbalansirana s (realnom) potrebom svake države da uspostavi zakonski okvir i uvid u kretanje stanovništva u vlastitim granicama, posebno ukoliko njeni građani mijenjaju prebivalište.

Sam Ustav Bosne i Hercegovine, iako pun manjkavosti, sadrži jasne odredbe o slobodi kretanja i prebivališta.

Sve je to nesporno propisano Zakonom o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine. Kao i odredba da državljanin Bosne i Hercegovine može imati samo jedno prebivalište. Kao i dužnost svakog građanina, pod prijetnjom kazne, da prilikom prijave prebivališta daje tačne podatke. Prema tome, ovo pitanje je već regulirano zakonom i ne može biti mijenjano propisima niže pravne snage od pravne snage onoga koji je regulirao to pitanje. Pravno, to nije sporno pitanje.

Ono što je sporno, a to nije problem samo RS-a, naša je stvarna želja da se svim građanima Bosne i Hercegovine omogući da se vrate na prijeratna ognjišta, ukoliko to žele. Održivo. Upitno je – postoji li ta želja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera