Mapa: Države kojima prijeti nestanak

Piše: Mladen Obrenović

Iako je malo tko u to vjerovao, tri kompleksne savezne države u Europi raspale su se krajem 20. stoljeća. Čehoslovačka se razišla mirno, pa su stvorene Češka i Slovačka, Sovjetski Savez se rasformirao više-manje mirno i nastalo je 15 novih država, no Jugoslavija se nije rastala mirno, a osamostaljenje novih državnih jedinica trajalo je dugo, duže od desetljeća.

Prošlo je stoljeće bilo i stoljeće raspadanja i stvaranja novih država, dvaju velikih ratova, kriza i napretka. Neka su prognostička istraživanja američkih medija pokazala da bi i 21. stoljeće moglo biti slično, bar kad je raspad država u pitanju, pa prognoziraju nestanak Velike Britanije, Kanade, Južnog Sudana, Tajvana, Sjeverne Koreje… Tom bi se popisu, bar po onome što se posljednjih godina događa, mogle priključiti i Sirija, Irak i Libija, možda i Somalija, pa i Ukrajina.

No, što je potrebno da jedna država u političkom smislu prestane postojati, odnosno – nestane? Bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji, a danas predavač na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu, Božo Kovačević daje jednostavan odgovor na to pitanje.

Klimatske promjene kao prijetnja

Uz političke i sigurnosne razloge, kao ključni razlog nestanka država u idućih 100 godina neki američki mediji navode i prirodne katastrofe, odnosno klimatske promjene. Kao ključni razlog strahovanja za budućnost pacifičke otočke države Kiribati ili Nizozemske navodi se podizanje razine mora. Vlasti Kiribatija čak su uputile apel obližnjoj Australiji i Novom Zelandu da primi njihove stanovnike kao trajne izbjeglice.

„Uvjeti koji se moraju ispuniti su slabljenje ili raspad središnje vlasti, težnja nacionalno osviještenih dijelova stanovništva koje živi na kompaktnom teritoriju da se izbori za samostalnost i aktivna pomoć vanjskih sila, odnosno neprijatelja zemlje koja se raspada“, ukazuje Kovačević.

„Razmirice u etnički i verski šarolikim društvima mogu dovesti do podele država s obzirom na to da jedan narod često smatra da je diskriminisan, da previše daje zajednici ili ako jednostavno želi svoju državu. Zbog toga se raspala SFRJ“, podsjeća Jelena Stevanović, novinarka Politike.

Mirno i manje mirno prekrajanje mapa

Nekima se činilo nemogućim i da će se nakon Drugog svjetskog rata, bez velikih tenzija, prekrajati mapa i granice država, no to se i dogodilo – negdje mirno, drugdje manje mirno. Već se dugo priča o odvajanju Škotske ili Katalonije, rascjepu Belgije, no stvari tamo očito izgledaju puno kompleksnije, barem u političkom smislu.

„Možda bi Katalonija mogla da se odvoji od Španije ili Škotska od Britanije, ali izražene težnje za odvajanjem nikako ne znače da će se to sigurno pretočiti u državotvornost jer vidimo da je škotski referendum propao kao i da katalonski separatisti ne uspevaju da proglase otcepljenje“, napominje Stevanović.

„U demokratskim državama slobodno izražena volja građana (koji se kao osviještena nacija žele osamostaliti) trebala bi biti ključna. To bi se moglo odnositi na Belgiju, Veliku Britaniju, Kanadu, Španjolsku“, dodaje Kovačević.

Ratne prijetnje

Posve je druga priča, smatra, kad su neke zemlje Bliskog istoka ili sjevera Afrike u pitanju, Ukrajina, te Rusija za koju smatra da je u velikoj opasnosti od novih podjela.

Neke države samo će se urušiti

Dok se za Veliku Britaniju, Španjolsku ili Kanadu spominju referendumi kao demokratska rješenja za eventualno izdvajanje Škotske, Katalonije odnosno Kvebeka, za druge države poznavatelji prilika kažu da će se jednostavno – urušiti. Takav je slučaj sa Sjevernom Korejom, Južnim Sudanom, pa i Somalijom u kojoj posljednjih 30-ak godina ne postoji središnja vlast. Za Tajvan, ma koliko snažan utjecaj SAD-a bio, procjenjuje se skoro pripajanje Kini.

„Sirija, Irak i Libija raspale su se pod utjecajem vanjskih faktora i oni će, vjerojatno, biti ključni u definiranju njihovih novih granica i političkog uređenja. Za Rusiju i Ukrajinu presudne će biti sposobnosti središnjih vlasti da zadrže kontrolu nad cijelim teritorijem. Postoje znatne centrifugalne sile uvjetovane ekonomskom nejednakošću, etničkom i/ili vjerskom kompozicijom stanovništva i snažni interesi trećih zemalja da na tim teritoriji bude uspostavljen neki drukčiji oblik vlasti“, objašnjava Kovačević.

I novinarka Stevanović smatra kako je „uvek moguće da se prekrajaju granice neke zemlje parije i da joj se nasilno oduzme deo teritorije da bi se ona kaznila i ‘naučila pameti’ kao što je urađeno Srbiji sa Kosovom“.

Za Irak i Siriju navodi kako „one jednostavno ne funkcionišu kao države na celim teritorijama nad kojima formalno imaju vlast“. Već danas Bagdad i Damask nemaju kontrolu nad Irakom i Sirijom, pa se pominje njihova podela na sunitski, šiitski (ili alavitski u Siriji) čak i kurdski deo. Zato je moguće i da će se njihove granice promeniti“, dodaje.

Srbija i Makedonija kao moguća krizna žarišta

Na početku 20. stoljeća nestala su tri velika carstva – Otomansko, Rusko i Austro-Ugarsko, uslijedili su sukobi i prekrajanje granica. S malim prekidima, bilo je to stoljeće ratova. U tom smislu, ako se i obistine prognoze o novom prekrajanju granica, znači li to da svijet čeka novo stoljeće ratova?

„Procesi dezintegracije država i stvaranja novih u Europi bi trebali – s obzirom na demokratski karakter tih zemalja – trebali biti provedeni mirno i na osnovi nekakvog političkog dogovora. Što se ostalih tiče, ratovi nisu isključeni, a negdje se već i vode, kao što su to Ukrajina i dijelovi Ruske Federacije, te Bliski Istok“, govori Kovačević.

Uz sve navedene europske i bliskoistočne države, on navodi i Srbiju, te Makedoniju kao potencijalna krizna žarišta, odnosno države u kojima bi moglo doći do promjena. Ipak upozorava kako se „na Balkanu ne može sa sigurnošću predvidjeti kakva je sudbina tamošnjih zemalja“.

„Vjerujem da bi integracija u Europsku uniju, ako EU opstane, mogla biti korisna za smanjivanje centrifugalnih sila i za posezanje za demokratskim rješenjima“, zaključuje Kovačević.

Izvor: Al Jazeera