Mapa: Rusija koristi konflikte za širenje moći na Kavkazu i Balkanu

Piše: Mladen Obrenović

Nakon što je snažno planuo, ali se i ubrzo ugasio ostavljajući za sobom desetke mrtvih, ratni požar u Nagorno-Karabahu – regiji koja je desetljećima predmet spora Azerbajdžana i Armenije – još jednom je aktualizirana priča o kriznim žarištima na području bivšeg SSSR-a. Od Pridnjestrovlja na istoku do Kurila na zapadu, te od Arktika na sjeveru do područja Kavkaza i Krima na jugu desetak je spornih točaka na kojima može početi sukob.

Već pred raspad Sovjetskog saveza počeli su sukobi, a jedno po jedno područje proglašavalo je neovisnost od matične države – počevši od Pridnjestrovlja u Moldaviji i Nagorno-Karabaha u Azerbajdžanu, preko Južne Osetije i Abhazije u Gruziji do Krima te samoproglašenih Donjecke i Luganske Narodne Republike. Ukrajinski sukob još traje i nema izgleda da će se stvari još dugo smiriti, dok su druga sporna područja u statusu quo.

Situaciju na svim drugim područjima analitičar Boris Varga naziva „stanjem zamrznutih konflikata“ te objašnjava kako je „uz pomoć njih Rusija nakon raspada SSSR-a ‘iscrtala’ granice svojih interesa“.

„Prvo je Ruska Federacija uz pomoć spomenutih ‘zamrznutih konflikata’ čuvala svoj uticaj od, kako su u Moskvi govorili, NATO-a. U poslednje vreme, ‘zamrznuti konflikti’ sve više Rusiji služe da proširi svoj uticaj na regione kao što je Balkan ili Kavkaz. Poslednjih godina to je već neka vrsta ekspanzionističke politike, recimo preko Srbije i Kosova, te raznih rezolucija (blokiranje nezavisnosti Kosova ili blokiranje rezolucije o Srebrenici) na Zapadni Balkan. Istovremeno, preko Pridnjestrovlja i Moldavije izlaze na Istočni Balkan“, smatra Varga.

Ruski interesi

Dok analitičar Boris Varga upozorava kako će „Arktik tek doći na red“ zbog svoje geostrateške važnosti, ali i bogatih prirodnih resursa i tranzitnog položaja, diplomat Ibrahim Đikić napominje kako su nekadašnja krizna žarišta u okviru Rusije – ugašena. Prije svega tu misli na Gruziju, „gdje je prihvaćen status quo“, te Čečeniju koju „kontroliše Putinov povjerenik [Ramzan] Kadyrov“. „Pridnjestrovlje je definitivno krizno žarište. Rusi tamo drže određene pozicije i uvijek mogu da razviju krizno žarište kad im zatreba“, kaže Đikić.

Po njemu, Rusija time pokušava zaustaviti širenje utjecaja EU na Zapadni Balkan i tzv. istočno partnerstvo EU, koje čine Ukrajina i Moldavija. „Sa druge strane, preko Nagorno-Karabaha i Jermenije stvoren je takozvani ‘kavkaski klin’ koji je pogodan da ograniči uticaj Turske na Kavkazu, te da se Moskva na duže vreme pozicionira i u tom delu kaspijskog basena“, dodaje.

‘Zamrznuti konfilkti’

„Istovremeno, svi ti ‘zamrznuti konflikti’ obrazuju neku vrstu tampon-zone između Rusije i uticajnih država ili saveza kao što je EU na zapadnim granicama, Turska na Kavkazu ili potencijalni konflikti u Centralnoj Aziji, kao što je Ferganska dolina“, ukazuje Varga.

Po njemu, „praksa je pokazala da stvaranje takvih ‘zamrznutih konflikta’ u Moldaviji, Ukrajini, Gruziji i Azerbejdžanu predstavlja veliku bezbednosnu prednost, a samim tim i korist“.

„Svedoci smo već sad vidljive faze oblikovanja multilateralnog sveta, bez međusobnog poverenja među državama i bez autoriteta Ujedinjenih nacija, te se može očekivati samo dalje tinjanje takvih i sličnih konflikata“, dodaje.

Umirovljeni diplomat i bivši veleposlanik BiH u Moskvi, Ibrahim Đikić smatra da su „sva žarišta trenutno ugašena, iako se nikad ne zna jer se uvijek može naći neko kome padne na pamet da ganja pravdu ili nepravdu“. U tom smislu, podsjeća i kako je „Rusija s jedne strane zabavljena Sirijom, a sa druge Ukrajinom i ne izgleda kao da bi otvarala još neko žarište“.

„I na sjeveru, konkretno u baltičkim državama, imate prisustvo NATO-a, pa ne vjerujem da bi Rusija bila raspoložena ulaziti u direktan sukob s njima, a ni NATO-u nije do toga. Tamo je Estonija najspornija s obzirom na brojnu rusku manjinu i Putinovu politiku zaštite Rusa u drugim državama, a ta zaštita skupo košta“, konstatira Đikić.

Kavkaski klin

Objašnjavajući situaciju u Nagorno-Karabahu, gdje sukob plane skoro svake godine, Đikić podsjeća kako „sve to traje skoro 30 godina“ te ukazuje na raspored snaga na tom području. Navodi kako Armenija, čiji sunarodnjaci čine većinsko stanovništvo Nagorno-Karabaha, ima podršku Rusije, dok Azerbajdžan podržava Turska, no ne i susjedni Iran.

„Iako u Iranu živi najmanje 20 posto Azerbejdžanaca, ta se država pribojava daljnjeg jačanja Azerbejdžana koji bi mogao da ima pijemontsku ulogu ujedinjavanja Azerbejdžanaca što bi Iran koštalo jednog dijela teritorije“, napominje Đikić.

Spor Japana i Rusije

Kurilski arhipelag, koji čini 56 vulkanskih otoka, veliki broj grebena te 39 aktivnih vulkana, koji je smješten između ruskog poluotoka Kamčatka i japanskog otoka Hokkaido, dugo godina je predmet spora Rusije i Japana. Na tom području, površine 10.355 četvornih kilometara, prema nekim procjenama živi najmanje 19.400 stanovnika. Otoke naseljavaju Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi, Tatari i druge manje skupine. Četiri najjužnija otoka Japan smatra svojima zbog čega je u diplomatskom sporu s Rusijom.

Problem složenih država, kakve su bile bivša Jugoslavija ili SSSR, a potom i njihove nasljednice, jeste i šarolikost stanovništva, odnosno izmiješanost različitih nacionalnih skupina na određenom prostoru. U tom smislu, Đikić konstatira kako je sve to u svim bivšim sovjetskim republikama „zatečeno stanje“ te da, osim nasilnog preseljavanja krimskih Tatara i Nijemaca u Kazahstan, nije bilo drugih premještanja stanovništva.

„Posebno je komplikovan Kavkaz. Kao primjer ću navesti Dagestan u kojem ima stotinu nacionalnosti. Praktično svaka navala na Evropu – od Huna naovamo – ostavila je po jedno selo na tom području“, podsjeća Đikić.

Na pitanje tko je „glavni remetilački faktor“, ako se tako može promatrati i procjenjivati, na područjima mogućih žarišta analitičar Varga odgovara da to „zavisi s koje strane se gleda na taj problem“.

I bitka za Arktik se zahuktava

Upitan može li se na trusnim područjima bivšeg SSSR-a u skorije vrijeme očekivati uspostava trajnijeg mira, Marko Ćustić, glavni urednik časopisa Defender, odgovara negativno. Očekuje „niz sukoba niskog intenziteta“ na obodu Ruske Federacije, ali i upozorava na „regionalno nadmetanje za prevlast Turske i Rusije“. Podsjeća ni da ukrajinska kriza „nije niti izdaleka gotova“.

„Osobito će biti opasna utrka za Arktik, koja se tek zahuktava. Na tom području, pod arktičkim ledom, kriju se velika rudna bogatstva, a zbog globalnog zatopljenja ledena kapa je svake godine sve manja. Tu tek predviđam intenzivnije sukobe i podsjećam da je s druge strane Sjevernog pola izravno SAD“, navodi Ćustić.

Prema njegovom mišljenju, „glavni je remetilački faktor, a bez ekskulpiranja radikalnih islamista pri tome, rusko društveno uređenje koje je opisano od strane zapadnih analitičara kao ‘putinizam'“.

„Riječ je o sustavu koji je djelomično ekonomski liberalan, ali je riječ o jakom državnom kapitalizmu, uz jaki sustav represije, korupciju i kronizam na svim nivoima društva. Takva država nije ograničena demokratskim mehanizmima u svojim globalnim i regionalnim posezanjima za teritorijima i resursima“, objašnjava Ćustić.

Ključni zajednički razlog za većinu sukoba u tom dijelu svijeta je, nastavlja,„nedovršena i nepotpuna tranzicija nakon raspada Sovjetskog Saveza“.

„Samo su baltičke države nakon raspada SSSR-a usvojile liberalnu demokraciju i tržišnu ekonomiju kao svoj smjer tranzicije. Ostale se kreću u rasponu od nominalno demokratske, ali katastrofalno korumpirane Ukrajine, do čistih diktatura poput većine srednjoazijskih zemalja nastalih raspadom SSSR-a. Tu treba tražiti ključ nestabilnosti“, zaključuje Ćustić.

Izvor: Al Jazeera