Međunarodna mreža za ubijanje dronovima

Pišu: Arjun Sethi i Kevin Schwartz 

Američka vlada je 23. aprila potvrdila ubistvo dva taoca sa Zapada – američkog državljanina Warrena Weinsteina i talijanskog državljanina Giovannija Lo Porta – koji su ubijeni u napadu dronom, tokom kontraterorističke operacije u Pakistanu u januaru prošle godine.

Ovaj incident pokazuje da administracija Baracka Obame nastavlja koristiti smrtonosnu silu na osnovu malobrojnih dokaza. Neki ljudi već sada pitaju da li SAD uopšte zna identitet svojih meta. Dok se mučimo s ovim pitanjem, moramo odgovoriti i na obrnuto pitanje: ko ubija ove ljude?

SAD možda jeste povukao okidač, ali njegov program napada dronovima, zahtijeva učešće i podršku međunarodnog kompleksa za ubijanje, koji uključuje bezbroj državnih i nedržavnih učesnika iz cijelog svijeta. Ova zamršena mreža pokreće ozbiljna moralna, pravna i politička pitanja.

Obavještajni podaci

Uposlenici stranih partnera, privatnih firmi i američke vlade, zaduženi su za nadziranje i pribavljanje obavještajnih podataka s terena.  Primjera radi, američki saveznici kao što su Velika Britanija, Holandija i Australija, pomažu u prikupljanju obavještajnih podataka kroz satelitsko praćenje i operacije elektronskog presretanja podataka.

Od Saudijske Arabije i Sejšela do zračnog prostora Afganistana i  kampa Lemonnier u Džibutiju, privatne vojne kompanije i drugi učesnici ukrcavaju dronove i pomažu pri njihovom lansiranju.  Operativni centar u Ramsteinu u Njemačkoj služi kao satelitska relejna stanica koja povezuje pilote u zračnoj bazi Creech u Nevadi i drugim lokacijama u SAD-u sa dronovima u inostranstvu. I u konačnici, upravljači dronova pritisnu taster za gađanje i lansiraju projektile koji ubijaju mete na zahtjev američke vlade.

Učesnici koji organizuju napade dronovima su zaštićeni labirintom pravnih zavrzlama u svojim domovinama.

Ovi različiti, ali povezani postupci, svoju su kulminaciju doživjeli u hiljadama smrtnih slučajeva. Ured za istraživačko novinarstvo na Gradskom univerzitetu u Londonu procjenjuje da ukupan broj smrtno stradalih u potvrđenim napadima dronovima u Pakistanu, Afganistanu, Somaliji i Jemenu od 2002. do danas iznosi između 2993 i 4806. Najmanje 16 do 22 posto od tog čine civilne žrtve.

Najveći rizik američkog programa dronova je njegova savršena podjela rada: lokalni partner dobavlja podatke, saveznik koordinira prikupljanje i distribuciju ovih informacija, strana država iznajmljuje zračnu bazu i privatna vojna kompanija lansira dron opremljen raketom. Svaki učesnik izvršava pojedinačne zadatke unutar spektra svog interesovanja i odvojen je od ukupnog procesa.

Ovo raspršivanje i podjela odgovornosti dovodi  do birokratizacije ubijanja gdje su pojedinačni učesnici rasterećeni od moralne i pravne odgovornosti koja određuje konačni rezultat – smrt.

Filozofkinja i politička teoretičarka Hannah Arendt je 1963. upozorila da ova birokratizacija kulminira moralnom hendikepiranošću. Ono što pojedinac nikada ne bi uradio sam, mnogi će slijepo uraditi zajedno.

Pojedinci bi trebalo da se bore sa moralnim pitanjima prije upotrebe smrtonosne sile. Američki kompleks dronova je većim dijelom eliminisao ovu moralnu neugodnost: njegove žrtve su uglavnom bez lica i imena. Zapravo, zapadne države su tajno oduzele državljanstvo nekim žrtvama napada dronovima, učinivši ih u suštini, osobama bez države.

Ovo raspršivanje odgovornosti, osim što zanemaruje moralnu dužnost, kreira i vakuum u kojem su učesnici imuni na odgovornost. Učesnici koji organizuju napade dronovima su zaštićeni labirintom pravnih zavrzlama u svojim domovinama, ostavivši žrtve napada dronovima i njihove porodice sa malim ili nikakvim šansama za pronalazak utočišta.

Da ne bi zaostajao i SAD je blokirao pokušaje pozivanja na odgovornost. 

Noor Khan je, naprimjer, tužio britansku vladu, jer je dala obavještajne podatke koji su doveli do napada dronom u kojem je smrtno stradao njegov otac i bezbroj drugih ljudi u pakistanskoj regiji sjeverni Waziristan u martu 2011. Britanski žalbeni sud je odbio Khanovu tužbu, tvrdeći da neće osuditi zvaničnika, jer je „implementirao američku politiku“ i da neće zasjedati „u presudi SAD-u“. Sličan slučaj je pokrenut u Njemačkoj i vjerovatno je osuđen na isti rezultat.

Nepopravljiva šteta

Da ne bi zaostajao i SAD je blokirao pokušaje pozivanja na odgovornost. Tužba koju su podnijeli rođaci Anwara Al-Awlakija, američkog državljanina koji je ubijen u napadu dronom 2011, prošle godine je odbačena. Sud je presudio da je američka vlada bila ovlaštena da provodi ove tajne operacije i da će transparentnost u prevelikim količinama nanijeti SAD-u nepopravljivu štetu.

Činjenica da je program upotrebe dronova skriven od javnosti i da su učesnici iz drugih država izbjegli odgovornost za svoje pojedinačne uloge samo je poduprla odluku suda. Dokazi su jasni: oni koji koordiniraju ili čak daju zeleno svjetlo za napade dronovima ne mogu biti propitivani i čak su imuni na pravnu odgovornosti.

U svom sada već poznatom oproštajnom govoru iz 1961, predsjednik Dwight D. Eisenhower je upozorio na sve razgranatiji vojno-industrijski kompleks, u kojem američki kreatori politika, proizvođači oružja i vojne opreme zajedno omogućavaju stalni rat.

Dronovi se uklapaju u ovaj uznemiravajući šablon. Svaki učesnik je potaknut kroz političke usluge, novčanu kompenzaciju i druge vrste protuusluga da svoju ulogu izvrše anonimno i efikasno. Nijedna strana sama ne može ubijati. Ovi različiti i transnacionalni potezi mogu kulminirati uspješnim napadom samo zajedno integrisani poput oblaka kada se udruže.

Ovo bi moglo omogućiti američkim zvaničnicima, stranim saveznicima, lokalnim partnerima i privatnim vojnim kompanijama s kojima sarađuju da ubijaju ljude bez greške, često sjedeći desecima hiljada kilometara daleko, moralno i pravno nekažnjivi.

Kompleks za ubijanje dronovima je ovdje. Može li on biti zaustavljen?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera