Međusobne tužbe – sredstvo političke monetizacije
Piše: Miroslav Filipović
Prašina prošlih ratova na ovim prostorima nikako da se slegne. Vjerojatno se to neće dogoditi niti nakon što pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu počne glavna rasprava o obostranim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid u ratnom razdoblju od 1991. do 1995. godine.
Iako najviši hrvatski i srpski dužnosnici već dulje vrijeme razgovaraju na fin način – u diplomatskim, a ne boksačkim rukavicama – okolnosti su i dalje takve da spomenutu prašinu i sve što ona još prekriva neće moći razgrnuti niti suci nadležnog suda u Haagu (kojeg, uzgred rečeno, ne treba miješati s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju).
Hrvatska tužba i srpska protuužba odnose se na događaje iz prošlosti, doduše ne tako davne, no one bitno obilježavaju aktualne odnose dviju država, koji se smatraju ključnima za stabilnost regije.
Isti sud u Haagu je, na temelju slične tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije, presudio da je ondje bilo genocida, ali samo na pojedinim dijelovima BiH.
Podsjetimo, Hrvatska je tužbu podnijela 1999. godine, tražeći u glavnim točkama da se politika bivšeg srpskog vođe Miloševića definira kao uzročnik rata, da se kazne odgovorni za ratne zločine počinjene tijekom agresije na Hrvatsku, da se utvrdi i riješi sudbina nestalih osoba, da Srbija vrati opljačkana kulturna dobra i imovinu, te da plati makar simboličnu odštetu za počinjenju materijalnu štetu.
U međuvremenu je, 2007. godine, isti sud u Haagu, na temelju slične tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije, presudio da je ondje bilo genocida, ali samo na pojedinim dijelovima BiH i da su ga počinile snage bosanskih Srba, te je samu Srbiju proglasio krivom tek za propuste u sprječavanju genocida, odbacivši njezinu neposrednu krivnju za isti.
Tek potom je, 2009. godine, Srbija uzvratila protutužbom. Ona je, među ostalim, sadržavala i opširnu elaboraciju srpsko-hrvatskih odnosa kroz povijest, s naglaskom na stradanja Srba u vrijeme NDH. Nakon tako utvrđenih pozicija obostrane tužbe postale su neizbježno sredstvo političke monetizacije, da iskoristimo jedan od recentnih termina iz hrvatskog političkog vokabulara.
Politička klima – od blage do prohladne
Bilateralna politička klima rastezala se od blage do prohladne. Spremnost za povlačenje tužbi javno se deklarirala, ali se uvijek očekivalo da ključne ustupke prva učini suprotna strana. Naravno, raspoloženje za to ovisilo je najprije o aktualnim političkim zbivanjima.
Kada se iz sadašnje perspektive pogleda unatrag, biva jasno da je povlačenje tužbi, odnosno izvansudska nagodba, bilo ravno čudu. Mnogo se kroz ovo vrijeme govorilo kako bi ta kompromisna gesta bila izvrstan temelj za gradnju budućih odnosa u regiji i prilika za novi početak, no teško se oteti dojmu da bi povlačenjem tužbi inače složeni odnosi dviju država bili dodatno zakomplicirani. Ipak, malogdje se kao na ovim prostorima neraščišćena prošlost neprestano utiskuje u nejasnu budućnost.
U tom smislu haška presuda može biti sklisko tlo. Ako presudi u korist jedne strane ili čak odbaci obje tužbe, vjerojatno će otvoriti prostor novim kvazipovijesnim inzistiranjima i politikantskim manipuliranjima.
Jasno je da je pitanje obostranih tužbi svo vrijeme bilo izuzetno osjetljivo i podložno mijenama dnevne politike.
Deklarativni napori da se tužbe obostrano povuku intenzivno su trajale u vrijeme “preklapanja” mandata hrvatskog predsjednika Ive Josipovića (jednog od svojedobnih koautora hrvatske tužbe protiv Srbije) i srpskog Borisa Tadića. Pomirenje nema alternativu – uglas su poručivala njih dvojica na užas tvrdih nacionalista s obje strane. Simobličke geste valja ostaviti po strani, njih je vrijeme pregazilo – poručivali su, ali do danas se od razine prigodnih gesti nije mnogo odmaklo.
Hrvatski predsjednik nastavio je u istom tonu i nakon što je s druge strane zasjeo Tomislav Nikolić, čovjek kontroverzne političke prošlosti, koji je mnogo opreznije govorio o ovom slučaju.
Jasno je da je pitanje obostranih tužbi svo vrijeme bilo izuzetno osjetljivo i podložno mijenama dnevne politike. Dolaskom Kukuriku koalicije na vlast u Hrvatskoj nova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić poručila je Beogradu kako je Zagreb spreman povući tužbu i prijepore riješiti dijalogom. Odmah je kočnicu povukao premijer Milanović, a izjava inoministrice predstavljena je kao krivo i necjelovito interpretirana, jer je Pusić spominjala i uvjete.
Približavanja i udaljavanja
Nakon svakog približavanja u pravilu je slijedilo udaljavanje od ideje obostranog povlačenja tužbe. Prijelomno je bilo oslobađanje generala Gotovine i Markača. Srpska strana, osupnuta oslobađajućom presudom spomenutoj dvojici pred “onim drugim” sudom u Haagu i euforijom koja je potom zahvatila Hrvatsku u kasnu jesen 2012. godine, poručila je da ideja povlačenja tužbi pada u vodu.
Izvansudska nagodba djelovala je iluzorno, naročito u konstelaciji odnosa na političkoj sceni u Hrvatskoj.
Činjenica jeste da je odluka suca Merona o oslobađanju Gotovine i Markača ujedno osporila glavnu točku srbijanske protutužbe, odnosno da je, kao što tada reče srpski premijer Ivica Dačić, presudom Haškog tribunala “Oluja postala legalna i legitimna akcija”.
Da se čudo obostranog povlačenja tužbi neće dogoditi bivalo je sve jasnije kako se približavao datum početka glavne rasprave. Izvansudska nagodba djelovala je iluzorno, naročito u konstelaciji odnosa na političkoj sceni u Hrvatskoj, gdje je nacionalistička desnica opasno nabrušena na takav scenarij. “Bio bi to zločin protiv čovječnosti”, sažeo je to raspoloženje u jednu rečenicu dr. Slobodan Lang.
Iako se u ovom trenutku čini kako u Hrvatskoj malo tko mari (ili čak zna) za ono što se ima događati u Haagu, jer su na dnevnom redu socijalne i gospodarske teme, jasno je da Milanovićevoj vladi nakon pretrpljenog ideološko-svjetonazorskog uragana s desna u drugoj polovici prošle godine (pitanje ćirilice u Vukovaru, referendum o ustavnoj definiciji braka) ne pada na pamet dodatno si zakuhavati kašu. U tom smislu je ministar pravosuđa Orsat Miljenić prije neki dan poručio: “Hrvatska vjeruje u uspjeh tužbe za genocid protiv Srbije i više nema šanse da povučemo tužbu.”
Natezanje ‘bi-ne bi’
Istovremeno je srpska strana iskoristila unutarpolitičke okolnosti u Hrvatskoj. Službeni Beograd međunarodnoj je zajednici uputio non-paper u kojemu je pobrojano 14 incidenata spram srpske zajednice u Hrvatskoj: od razbijanja ploča s dvojezičnim natpisima u Vukovaru do Šimunićevog uzvika “Za dom spremni”.
Sve vraća u krilo državnih politika i političara, čiju evoluciju tada valja čekati.
U kolopletu bilateralnog “bi-ne bi” natezanja valja na koncu uputiti na razmišljanje dvojice pravnih stručnjaka.
“Šanse za uspjeh hrvatske tužbe pred Međunarodnim sudom pravde praktično su zanemarive, a to se isto odnosi i na protutužbu”, kazao je srpski stručnjak za međunarodno pravo Tibor Varadi, pojašnjavajući kako “nije sporno da je za vrijeme ratova 90-ih godina bilo teških zločina, ali da pred Haškim sudom nitko nije osuđen, pa čak ni optužen za genocid na teritoriju Hrvatske”.
Hrvatski, pak, pravni ekspert Vladimir Đuro Degan je još 2007. godine, nakon presude istog suda u tužbi BiH protiv Srbije, upozorio kako u međunarodnom pravu ne postoji kaznena, ali ni zapovjedna odgovornost država, te da će, stoga, obje tužbe teško uspjeti.
To znači da se sve vraća u krilo državnih politika i političara, čiju evoluciju tada valja čekati. Ili neki pogodan politički trenutak. Ili neko čudo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera