Meksiko – jedna od najopasnijih država za novinare

Od kada je u decembru 2006. Calderon objavio potpuni rat narko kartelima, pa do maja 2011. godine, ubijena su 44 novinara (EPA)

Pedro Torres nije čovjek koji će uvijek oboriti pogled. On je odlučni danonoćni reporter.

Samo njegovo pojavljivanje svakog dana na poslu u novini El Diario u Huarezu, kao jednom od najopasnijih mjesta za rad novinara, moglo bi se smatrati herojskim činom.

„Ovo je ono što volim raditi. Ovdje sam već 25 godina“, priča Torres, tokom intervjua na njegovom radnom mjestu.

To jeste standardni odgovor novinara. Ali, u ovom slučaju, ono što je drugačije odnosi se na podatak da su dvojica njegovih kolega ubijeni u hladnokrvnoj pucnjavi, u vrijeme dok nasilje povezano s drogom bjesni ovim gradom na granici između Meksika i SAD-a.

Ubijeni kolega

Sto, za kojim je nekada sjedio Armando “El Choco” Rodriguez, na kojem se vide zabilješke o kriminalu i korupciji među vladinim zvaničnicima, je prazan. Asocira na svetilište u koje je pretvoren od kada je Rodriguez planski ubijen u novembru 2008. godine.

Rodriguez je likvidiran dok je sjedio u svom Nissanu, spreman da vozi kćerku u školu. Prišao mu je maskirani čovjek s automatskom puškom, otvorio vatru na njega i – pobjegao. Za napad niko nije optužen.

„Novinari se sistematski i redovno ubijaju“, kaže Bruce Bagley, šef katedre za međunarodne studije pri Univerzitetu Miamiju, koji istražuje dešavanja u Meksiku.

„Narko grupe odlučile su da im se ne sviđa loš publicitet u područjima pod njihovom kontrolom. Postalo je izuzetno opasno biti istraživački novinar. Jer, često lokalna policija i policija savezne države sudjeluju u napadima.”

„Ako novinari žele nastaviti svoj rad, onda moraju izbjegavati određene teme“, smatra Celeste Bustamante, profesorica novinarstva na Univerzitetu u Arizoni.

Nekoliko dana prije ubistva, Rodriguez je napisao priču u kojoj je povezao nećaka državnog tužioca s trgovcima narkoticima. Karteli svake godine od prodaje narkotika zarade i do 39 milijardi dolara, procjena je Ministarstva pravde SAD-a. A ozbiljno novinarstvo, koje razotkriva takve detalje, štetno je za biznis.

Karteli kao de facto vlast

Od kada je u decembru 2006. godine predsjednik Meksika Felipe Calderon objavio potpuni rat narko kartelima, pa do maja 2011. godine, ubijena su 44 novinara, podaci su Nacionalnog centra Meksika za socijalnu komunikaciju.

Međunarodni institut za štampu saopćio je da je tokom 2010. godine u Meksiku živote izgubilo 12 novinara, samo četiri manje u odnosu na Pakistan, gdje je poginulo 16 reportera. Meksiko se suočava s jednim od najradikalnijih padova slobode medija u svijetu. Novinari se ubijaju i maltretiraju, novine se tjeraju da objavljuju saopćenja kriminalnih grupa kao da su u pitanju profesionalne vijesti, smatra Press Freedom Index u svom izvještaju koji obrađuje 2010. godinu. Dokument je objavio Freedom House maja 2011. godine.

„Ako novinari žele nastaviti svoj rad, onda moraju izbjegavati određene teme“,  smatra Celeste Bustamante, profesorica novinarstva na Univerzitetu u Arizoni. Profesorica Bustamante proučava nasilje i medije u Meksiku.

Ona ocjenjuje da je najteži položaj novinara na sjeveru zemlje, gdje su najogorčenije bitke za kontrolu nad tranzitnim putovima droge prema SAD-u.

„Dosta informacija o ratu s narko kartelima dolazi iz knjiga i blogova. To baš i nisu uobičajena mjesta za takav tip informacija“, naglašava ona.

Više od 36.000 ljudi ubijeno je širom Meksika od kako je buknulo nasilje u vezi s drogom, početkom 2006. godine.

Luis Carlos Santiago, star 21 godinu, radio je kao fotograf lista El Diario. I on se nalazi među ubijenima. Upravo je bio počeo raditi i čak nije ni pokrivao narko – rat kada je jednog jesenjeg poslijepodneva napustio ured u društvu Carlosa Sancheza, kolege fotoreportera. Izašli su na ručak. Naoružani napadači u dva vozila presreli su Santiaga i otvorili vatru na njegovo vozilo. Santiago je ubijen, a Sanchez teško ranjen.

Nakon ubistva mladog fotografa, u septembru 2010., Pedro Torres i kolege reporteri odgovorili su na jedini način koji su znali – riječju.

„Nama je prosto nemoguće raditi svoj posao u ovim uvjetima“, napisali su urednici u redakcijskom komentaru objavljenom na naslovnici. Njihovo obraćanje bilo je namijenjeno narko kartelima.

„Tražimo od vas da nam objasnite šta očekujete od nas, šta smijemo, a šta ne smijemo objavljivati, kako bi smo znali šta nas očekuje“, navedeno je u uvodniku koji je kartele oslovio kao “de facto vlast u gradu”.

Naglasili su i da “gubitak dva reportera ove izdavačke kuće u manje od dvije godine predstavlja nenadoknadivu tugu za sve nas koji radimo ovdje i, posebno, za njihove porodice”.

Egzistencijalni očaj

Ovaj urednički komentar postao je vodeća vijest širom svijeta. On se odrazio i na lokalne političare koji su čak optužili novinu i novinare za pružanje utočišta kriminalcima.

„Mislim da je urednički komentar bio primarni vrisak ili forma izraza egzistencijalnog očaja“, kaže Bagley. “Kako da se naši ljudi suoče s takvom situacijom?”

Kao i većina hrabrih meksičkih novinara, Pedro Torres, koji je pomogao u krajnjem oblikovanju komentara, nastavio je izvještavati dok se situacija stalno pogoršavala. Ubistva u Huarezu, ne samo novinara, već i svih drugih, privukla je međunarodnu pažnju. No, mnogo je opasnije u susjednoj saveznoj državi Tamaulipas.

„S masakrom 72 imigranta 2010. godine u Tamaulipasu, mi (istraživači) počeli smo uviđati da nismo bili svjesni šta se tamo dešava“, kaže Guadalupe Correa-Cabrera, profesorica vladine uprave na Univerzitetu Teksas u Bronsvilu, gradu koji graniči s Tamaulipasom. “Ljudi iz regiona su, naravno, bili svjesni problema (nasilje i korupcija), ali su se isuviše bojali” , dodaje.

Grobovi sa skoro 200 tijela nedavno su otkriveni u toj saveznoj državi u koju su oružani obračuni policije i gangstera uobičajena pojava. “U lokalnim medijima gotovo da i nije bilo vijesti o tome. O takvim se stvarima moglo čuti posredstvom narko blogova, priča uz pogranična područja ili preko socijalnih mreža”, kaže Correa-Cabrera.

Moć društvenih mreža

Narko karteli u nerazvijenim i primarno ruralnim pograničnim područjima, rade na principima na kojima su radile paravojne formacije u Kolumbiji krajem 1990-ih, ili Gvatemali i El Salvadoru tokom Hladnog rata.

„Ljudi koriste Twitter kako bi bili u toku s ovakvim događajima“, kaže Correa-Cabrera, dodajući da “većina ljudi, pogotovo u ruralnim područjima, nisu uvijek online”.

Jaz u digitalizaciji i prstupu internetu je ogroman, ali čak i s niskom stopom penetracije interneta u ključnim područjima zemlje, novinari u SAD-u i istraživači širom svijeta koji žele razumjeti nasilje, upućeni su na socijalne medije kao jedini izvor.

Nedostatak zvaničnih izvora, uz nasilje, novinarima čine posao jako teškim. Uz to, svjedoci ili čak počinitelji nedjela, ne žele i neće govoriti pod punim imenom i prezimenom. Stoga Cabrera, na primjer, većinu svog akademskog istraživanja radi upravo kroz “socijalne medije i neformalne izvore”.

„Sve se temelji na određenom stepenu špekulacije. Mi ne znamo koliko je ljudi ubijeno bilo kog dana. Priču moramo graditi posredstvom neformalnih izvora“, kaže.

Za medijske aktiviste, to je problem.

Nasilje znači i da ljudima trebaju lokalne vijesti više nego ikada ranije. A to je upravo ono što ne dobijaju posredstvom tradicionalnih medija.

„Da li je tačno da je granata eksplodirala u policijskoj stanici u Santa Catarini? Može li to neko potvrditi?“, pitao je zabrinuti korisnik Twittera koji se potpisuje imenom KrizzCortes. 

Jedan korisnik Twittera javio je da je “ovdje nekih devet vozila s naoružanim ljudima na južnom ulazu” jednog objekta. Ideja da građani koriste Twitter kako bi plasirali ovakvu informaciju ili odluče da li tog dana smiju poslati djecu u školu ili ne, prije pet godina bila bi nezamisliva, ocjenjuje Bustamante.

Ali, kako sukobi mijenjaju Meksiko, tako tehnologije mijenjaju novinarstvo i sinergija tih faktora dovela je do pokreta socijalnih medija kroz koje anonimni građani pokušavaju pomoći jedni drugima da sigurno prebrode rastuće brutalno okruženje.

„Da li je tačno da je granata eksplodirala u policijskoj stanici u Santa Catarini? Može li neko potvrditi?“, pitao je zabrinuti korisnik Twittera koji se potpisuje imenom KrizzCortes. 

Huarez, Nuevo Laredo, Tihuana i Rejnosa, (veliki gradovi u saveznoj državi Tamaulipas) razvili su mreže koje obaviještavaju da – na primjer – “ne treba ići u Treću aveniju jer su upravo pronašli zapaljeno vozilo s tijelima”, navodi profesor Bagley. “Vidjeli smo da je preko Facebooka organiziran protest protiv nasilja i militarizacije”, dodaje.

Droga za SAD

Početkom maja desetine hiljada ljudi protestiralo je širom Meksika. Oni su nosili transparente na kojima je pisalo “ova nas vlada vodi u pakao” i “ovo nije ono što smo željeli, ovo vam donosi smrt”, aludirajući na konzumaciju droge u SAD-u.

Usprkos prijetnjama s kojima se novinari suočavaju, Javier Sicilia, pjesnik i kolumnist u jednom magazinu, odigrao je vodeću ulogu u protestima, nakon što mu je ubijen 24-godišnji sin.

Upravo u državama sa slabim institucijama, potrebno je ozbiljno i snažno novinarstvo. Ako novinari ne mogu razotkriti korupciju, a policija i sudstvo su u rukama kartela, onda to samo znači nastavak spirale zla.

 „Protok informacija je užasno ograničen. Sve je manje i manje izvještaja koji odista promijene nešto“, žali se Bagley.

Dok su meksički mediji kritizirani zbog izvještavanja, američki – koji nisu suočeni s nasiljem – također su se suočili s primjedbama zbog načina na koji tretiraju ovu tematiku.

„Moje najveće razočarenje je to što mi u američkim medijima ne radimo dovoljno kako bi ljudi koji konzumiraju drogu u SAD-u razumjeli koje šire posljedice taj njihov čin ima. Konzumenti droge u SAD-u nisu svjesni šta njihovo ponašanje donosi. Kako zbog njih nastaje nasilje“, kaže Nuri Vallbona, bivši fotoreporter lista Miami Herald.

Izvor: Al Jazeera