Mesijanstvo kod muslimana

Mnogo je mesijanstva kod muslimana današnjice, odnosno mnogo je onih koji govore o apokaliptičnom kraju vremena.

Najradikalnije ekstremističke grupe imaju svoju viziju kraja svijeta i sukoba sila zla i dobra, dakako, uvijek svrstavajući sebe u potonji kamp bez obzira na to što u samokonstruiranoj slici svijeta ne vide opseg vlastitog kriminalnog poduhvata.

Muslimani su kroz povijest mnogo puta dočekali lažne Mehdije – lažne spasitelje koji su tvrdili da sa sobom nose božanski plan, a ispostavilo se da je riječ tek o perverznoj prevari.

Kriza u kojoj se danas nalazi muslimanski svijet, očigledno je, uzima nove obrise i vodi daljnjim nestabilnostima, trvenjima i optužbama. Umjesto dijaloga, samokritičnosti, kreativnosti i slobodoumnosti muslimani danas posežu za arbitrima koji ih vode u još dublji ambis, a mučne slike tog stanja gledamo svakog dana.

Za duboke krize nema jednostavnih rješenja

Muslimanske probleme neće riješiti niko drugi do sami muslimani, a riješit će ih tek onda kad hrabro upotrijebe vlastiti um, genij, mladost, obrazovanje te temeljito preispitivanje svog odnosa prema vjerskim vrijednostima koje su im danas otete.

U shvatanju i prakticiranju vjere morat će razlučiti marginalno od krucijalnog, važno od nevažnog, jer kad se ovi parametri poremete, onda se dešavaju smrtonosne anomalije koje prijete kolapsu cjelokupne civilizacije islama.

Možda baš zbog poniženja i razaranja koja muslimani današnjice doživljavaju i koja doista nalikuju onim apokaliptičnim, armagedonskim slikama, mnogi u muslimanskom svijetu danas posežu za mesijanskim rješenjima zaboravljajući da za duboke i velike krize nema jednostavnih i brzih rješenja.

I reformistički diskurs, koji u muslimanskom svijetu pratimo u posljednjem stoljeću, očigledno je zapao u krizu jer nije uspio ponuditi rješenje za postkolonijalna društva muslimanskog svijeta. Ona su se formirala po obrascima koje su diktirale vodeće sile vremena, ne ostavljajući muslimanima prostor za samosvijest i samoopredjeljenje.

Samoproglašeni tumači skučenih pogleda

Paradoksalno je da danas u muslimanskom svijetu učeni ljudi (ulema) kao glavni razlog krize navode upravo neuspjeh učenih. Kad je u pitanju tumačenje islama i njegove (zlo)upotrebe u politici, upravo su učeni ti koji su zakazali. S jedne su strane oni koji nisu uspjeli ponuditi rješenje, a s druge oni koji su se uklopili u već data rješenja.

Oni koji su u islamu vidjeli svako rješenje nisu uspjeli pronaći koncept koji originalno može ponuditi rješenje muslimanskim društvima (islamisti), a drugi su uklapajući se postali dio režima i na taj način izgubili kredibilnost (ulema vladara) – nažalost, i jedni i drugi kod mladih ljudi.

Umjesto njih na scenu su stupili alternativni samoproglašeni tumači, vrlo skučenih pogleda, retrogradnih manira koji veoma lahko posežu za silom, tvrdeći tako da islam vraćaju njegovom izvoru, a ustvari odvodeći ga u ponore samouništenja.

Možda se ovo stanje najslikovitije vidi u trenutnoj krizi u vezi s blokadom Katara od strane Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina i Egipta i drugih, koja, uz svoje (geo)političke razloge, na površinu izbacuje i teške optužbe protiv učenih ljudi, optužujući direktno neke najveće islamske učenjake za terorizam.

Od tog apsurda veći je apsurd šutnja umnih ljudi i u arapskom svijetu i globalno. Ovaj trend ne samo da će skrenuti pažnju sa stvarnih promotora i zagovornika terorizma, koji, prema učenju islama, automatski izlaze iz okvira učenosti, nego će, što je dugoročno najpogubnije, uništiti okvir za rješavanje krize upravo delegitimiranjem učenih.

Pobjeda mračnjačkih umova

To je izvanredna usluga mračnjačkim umovima i crnim ideologijama. To je njihova najveća pobjeda.

Sa sličnim se problemom u prvom stoljeću nove ere suočio rabinski judaizam kada je avanturistička podrška ustancima protiv Rima dovela ovu religiju na rub totalnog uništenja. Nakon što je car Neron, te nakon njega i Vespazijan ugušio židovsku pobunu, Vespazijanov sin Tit 28. augusta 70. godine preuzeo je opsadu Jerusalema i do zemlje spalio i grad i hram.

Bio je to težak gubitak, a za svoj opstanak judaizam duguje jednoj grupi učenih predvođenoj Johananom ben Zakaijem, vođom farizeja, koji je vjeru zasnovanu na vjeroštovanju hrama preobrazio u religiju knjige.

O ovome govori Karen Armstrong u svojoj novoj knjizi Polja krvi: Religija i historija nasilja, koja je nedavno izašla u mom prijevodu.

Amstrongova objašnjava: “Po svoj prilici neizbježno, desila se još jedna pobuna, a žestoki židovski vojnik Simon bar Kosiba svoju gerilsku kampanju je isplanirao tako vješto da je tri godine zadržavao Rim od daljeg nadiranja. Vodeći učenjak iz Yavne, rabin Akiva, pozdravio ga je kao mesiju, nazivajući ga ‘Sinom zvijezde’ (Bar Kohba). Ali Rim je u konačnici uspostavio kontrolu, sistematski uništavajući gotovo hiljadu židovskih sela, te ubivši 580 hiljada židovskih pobunjenika, dok su bezbrojni civili bili ili spaljeni do smrti ili umrli od gladi i bolesti. Nakon rata, Židovi su izgnani iz Judeje i narednih više od pet stotina godina im neće biti dozvoljeno da se vrate. Nasilje ovog imperijalnog napada duboko je utjecalo na rabinski judaizam. Umjesto da dozvole Židovima da njihove agresivnije tradicije dođu do izražaja ili budu istaknute u prvi plan, rabini su ih namjerno marginalizirali, odlučni da spriječe svaku dalju i katastrofalniju vojnu avanturu.”

Odstranjivanje divljenja šovinizmu

O ulozi koju su mudri rabinski učenjaci preuzeli suočivši se s uništenjem judaizma Armstrong navodi kako su na novim akademijama u Babiloniji i Galileji rabini razvili metodu egzegeze koja je odstranjivala bilo koje divljenje šovinizmu ili ratobornosti.

“Oni nisu bili naročito miroljubivi ljudi – svoje učenjačke bitke su vodili žestoko – ali su bili pragmatici. Naučili su da židovska tradicija može preživjeti jedino ako Židovi nauče oslanjati se na svoju duhovnu, a ne fizičku snagu. Oni sebi više nisu mogli priuštiti nikakve herojske mesije. Podsjećali su na savjet rabina Johanana: ‘Ukoliko držiš sadnicu u svojoj ruci i budeš obaviješten “Kralj Mesija je stigao”, prvo zasadi sadnicu, pa onda kreni da ga pozdraviš.’ Drugi rabini su otišli korak dalje: ‘Neka dođe, ali da ga ja ne sretnem!'”

Amstrong ustvari konstatira suočenje rabinskih učenjaka s realnošću svog doba, odnosno s Rimom kao činjenicom života. Osmislili su nova pravila zabranjujući Židovima da nose oružje na šabat ili unose naoružanje u Dom izučavanja, jer je nasilje nespojivo s naučavanjem Tore.

Rabini su jasno naznačavali da religijska aktivnost, umjesto da bude zapaljiva sila, može biti upotrijebljena da se nasilje obuzda. Oni su ili ignorirali ratoborne odlomke iz Hebrejske Biblije ili su im davali radikalno novo tumačenje. Svoju egzegetsku metodu nazivali su Midraš – riječ koja je izvedena od daraš: ‘istražiti; ići u potragu za nečim’.

Lekcija iz judaizma korisna za islam

Značenje svetog spisa nije bilo, stoga, očevidno. Ono se mora iskopavati marljivim studiranjem, a s obzirom na to da je to bila Božija Riječ, ona je vječna i ne može se ograničiti na jedno tumačenje. Zapravo, svaki put kada se Židov suoči sa svetim tekstom, on bi trebao značiti nešto drugo.

Ova epizoda iz historije judaizma danas sigurno može biti korisna i islamu, pogotovo islamskim učenjacima koji su suočeni s radikalnim tumačenjem vjere i nasilnim ekstremizmom, koji poput karcinoma razdire društvena tkiva muslimanskih društava.

Još više, ova lekcija može biti itekako poučna onima u muslimanskom svijetu koji u nedostatku rješenja izlaz vide u mesijanstvu. Rješenja zemaljskih problema, posebno onih koje ljudi naprave, u principu, dragi Bog ostavio je ljudima.

Kako uči islamski duhovni nauk, samo je Bog taj koji će na Sudnjem danu svoditi račune, i to za pojedinačna djela, a za grijehe zajednice kazna obično stiže još na ovom svijetu.

Izgleda da su muslimani današnjice ovu lekciju zapostavili, a to najviše pokazuje njihova promptna spremnost da za sve svoje probleme optuže druge i često ih objasne teorijama zavjere.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera