Mi, djeca okupacije

Ute Baur-Timmerbrink nikad nije srela svog oca (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Iako je rasla u dobrostojećoj austrijskoj porodici, Ute Baur-Timmerbrink je oduvijek osjećala da s njenom obitelji nešto nije uredu. Rođena je u Gornjoj Austriji 1946. i tek je u 52. godini saznala da je njen otac bio američki vojnik.

Potragu za njim počela je novinskim člankom u kojem je objavila da ga traži. Nakon toga shvatila je da nije sama i da još mnogo osoba dijeli istu sudbinu. U Njemačkoj je između 1945. i 1955. rođeno više od 250.000 djece čije su majke Njemice i Austrijanke, a očevi nekadašnji vojnici iz Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog saveza, Velike Britanije…

Historičarka Silka Satjukow navodi da je samo u DDR-u postojalo gotovo 100.000, kako ih zovu, djece okupacije, čiji su očevi bili pripadnici sovjetske vojske. U Austriji ih je rođeno najmanje 20.000.

Većina te djece zbog rata ima rodne listove u kojima je navedeno: otac nepoznat. Tek pet-šest decenija kasnije Nijemci su se, kao društvo, počeli otvarati o toj temi.

Prije toga, o toj djeci, danas uglavnom u sedmoj ili osmoj deceniji života, bio je napisan samo jedan članak. Nakon višegodišnjeg istraživanja, Ute Baur-Timmerbrink je prošle godine objavila knjigu “Mi, djeca okupacije: Pripovijesti kćerki i sinova Savezničkih vojnika”, koja je prije nekoliko dana predstavljena i u Sarajevu u izdanju TPO fondacije.

Autorica je ispričala da vjeruje u Boga i da na neki način svoj volonterski angažman doživljava kao zadatak da drugima olakša breme koje su decenijama nosili. Do sada je pomogla da 200 osoba pronađe svoje očeve, ali kaže da je imala isto toliko neprijatnih priča. Angažirana je u Gltreaceu dobrovoljno, jer pomažući drugima na neki način pomaže sebi.

Ute Baur-Timmerbrink istakla je da su ove žene i njihova djeca bili izloženi višestrukoj diskriminaciji.

“Poslije Drugog svjetskog rata majke djece okupacije nisu mogle očekivati nikakvo suosjećanje društva, pa čak ni suosjećanje svojih porodica, a samim tim im je onemogućena bilo kakva integracija u društvo. Knjiga nastoji djeci okupacije, baš kao i svim drugim čitaocima, probuditi hrabrost za suočenje s vlastitom prošlošću, kako se nerazriješena pitanja, ili čak traume, ne bi prenosili na naredne generacije“, navela je Baur-Timmerbrink.

  • U pedeset drugoj godini saznali ste da ste dijete okupacije. Koliko dugo Vam je trebalo da o tome progovorite u javnosti?

– Devedesetih godina prošlog stoljeća saznala sam da sam dijete okupacije i da mi je otac Amerikanac. Bio je novembar kada sam to otkrila i otputovala u Austriju, u mjesto rođenja. Znala sam da trebam novine i da trebam svjedoke tog vremena. Kontaktirala sam vlasnika hotela u kojem sam odsjela. Njegova majka imala je sedamnaest godina kada je rat završen. Ona je okupila druge osobe koje su imale iskustvo okupacije. Ne bih to mogla sama proći. Jer mojih roditelja više nije bilo. Majka je umrla 1974, a otac 1981. godine. Nisam imala ni braću ni sestre s kojima bih to podijelila. Imala sam samo dva rođaka po očevoj liniji. Sada znam da mi je bio očuh. Pitala sam ih i rekli su mi: „Znali smo da si dijete vojnika. Uvijek smo pričali o tome.“ To je bila najveća bol jer nisam to mogla razumjeti. Nakon toga, okončala sam kontakt s njima. Nikada više nismo razgovarali nakon toga. Uz mene su bili muž i sinovi. Djeca su mi govorila: „O, naš djed je Amerikanac! Ako ga pronađeš, ići ćemo s tobom u Ameriku da ga posjetiš.“   

  • Jeste li se sreli s ocem?

– Nisam ga nikada srela. Dva puta sam mu pisala. Bila sam vrlo obazriva. Nisam mu napisala: “Hej, ti si moj otac.” Već sam ga pitala je li znao moju majku. Odgovorio mi je da je jedino znao prijateljicu moje majke. A njih dvije bile su bliske i ja sam je zvala tetkom. Moje drugo ime je po njoj. To je kao krimi-priča. Zaista ne znam šta se tada dogodilo. On je odgovorio vrlo ljubazno. Tada smo ja i muž odlučili otputovati u Ameriku. Imala sam adresu iz pisama. Ideja je bila da, kada stignemo tamo, kažem: „Mi smo u gradu i želim da vas upoznam.“ Međutim, saznala sam da je umro u osamdeset i sedmoj godini. Saznala sam i da je nakon odlaska iz Austrije bio istraživač za ratne zločine, bio je advokat. Bio je član Amnesty Internationala. Bio je aktivan u Baptističkoj crkvi. I veoma sam ponosna na njega. Ali, nije imao djecu i u tome je moja tragedija – ni tamo nemam polubraće i polusestara.

  • Je li znao da ste rođeni?

– Sigurna sam da je znao. Kada sam pitala moju tetku u Austriji je li istina da je moj otac američki vojnik, oštro je odgovorila: „Jeste. Ali ti to nikada nisi trebala saznati. Ko ti je kazao istinu?“

  • Kako se činjenica da su djeca okupacije najčešće reflektirala na živote osoba koje su decenijama sumnjale da nisu biološki kćeri i sinovi osoba koje su im zvanično bili očevi?

– Zavisi od osobe do osobe. Ono što im je zajedničko jeste da se uvijek osjećaju usamljenima i da se ne smiju mnogo. Nerijetko se događalo da, kada im se majke udaju drugi put i dobiju polubraću i polusestre, shvate da su ta djeca voljenija. Moj otac (očuh) uvijek je bio distanciran prema meni. Kada sam bila dijete, nije volio da ga dodirnem. Kasnije je bilo mnogo bolje.

  • Pomogli ste u spajanju 200 porodica. Kako ste se počeli baviti time?

– Nekoliko mjeseci nakon što je u novinama objavljen moj članak da tražim oca, telefonom me kontaktirala osoba koja je rođena u istoj regiji i kazala: „Vaša priča je i moja priča.“ Pomogla sam da dvjesto osoba pronađe svoje očeve, a bilo je još najmanje toliko razočaranja. Ne završe sve te priče isto. Nije uvijek lako i ne reaguju svi isto. Kada me kontaktiraju, prvo pitam imaju li ime oca ili još neke njegove podatke. Ako nemaju, onda im ne možemo pomoći. U Americi ima baza podataka i mi ih kontaktiramo, saznamo podatke iz biografije i je li osoba koju tražimo još živa. 

  • Koliko je važno da se ove priče ispričaju do kraja? Koliko one mogu biti teret generacijama koje dolaze?

– Mnoga djeca okupacije, nažalost, imala su velike posljedice uslijed tog saznanja ili od samog tog bremena da ih porodica nije prihvatila. Patili su i od prekomjerne konzumacije alkohola ili teških depresija. I nikada nisu pronašli sreću do kraja. Zbog toga je bitno raditi na ovakvim stvarima, jer se nastavlja loza u svakom slučaju. Meni je saznanje ko mi je otac donijelo veliko olakšanje. 

Izvor: Al Jazeera