Migranti, nadničari u Grčkoj: I životinje žive bolje od nas

Radnici migranti Gulfam i Kaleem, u svojoj kući na kraju Poullakide (Al Jazeera)

Piše: Will Horner

Ovo je jedan od rijetkih slobodnih dana za nadzornika Faisala Razzu i njegovu grupu migranata iz Pakistana, radnika na farmi. Oni obično rade deset sati dnevno, sedam dana u sedmici. Ali zbog jakih kiša na kraju sezone berbe narandži posao ide sporo i danas oni imaju šansu da se odmore.

Sezonska priroda njihovog posla znači da rijetko ostaju na jednom mjestu. Proteklih pet mjeseci žive i rade u ravnici Argolis – ogromnom, ravnom prostranstvu polja narandži koje okružuju grad Argos, udaljen dva sata vožnje od Atine.

Uskoro će se preseliti u drugi dio ruralne Grčke gdje će brati jagode.

Na samom izlazu iz tihog sela Poullakide, dolje niz kišom natopljenu stazu iza groblja, nalazi se kuća koju Razza i njegovi radnici za sada zovu domom.

Polovina te kuće napravljena je od metalnog kontenjera, a druga polovina od cigli sa zahrđalim metalnim krovom. Zidovi, okrečeni u bijelo, sada su uprljani tamno smeđom bojom. U maloj prostoriji pozadi nalazi se prljavi toalet i gumeni šlauf koji visi sa plafona – tuš.

Radnici migranti iz Pakistana sjede u svom domu, djelimično napravljenom od metalnog kontenjera

Deseterica mladih Pakistanaca sjede skupljeni ispod poderanih deka, dok bez riječi zure u telefone. Jedini izvor svjetla su otvorena vrata.

Trojica muškaraca ispred kuće prave indijski hljeb za ručak. Nemaju peć, pa su umjesto tog zapalili vatru u postrance položenom metalnom bubnju, dezinfikovali su površinu slanom vodom i peku plosnati hljeb direktno na metalu.

Amir Ali (25) iz Gujrata u Pakistanu pokušava pronaći humor u ovoj situaciji. „Ovako se kuhalo u 19. stoljeću“, smije se on. „U Pakistanu ne živimo ovako, koristili bismo plinsko kuhalo.“

Jedan mladi radnik migrant pokazuje fotografije porodične kuhinje na telefonu – potpuno opremljene sa modernim pultom i svim uređajima. Baca pogled na zažareni metalni bubanj i na silu se smije.

Procjenjuje se da je 90 posto nadničara u Grčkoj migranata. Rad na plantažama često je jedina opcija za njih kada dođu u Grčku bez smještaja, novca ili pravnog statusa.

Razzina grupa jedna je od četiri u selu Poullakida koju je Al Jazeera posjetila. Zajedno sa svjedočanstvima bivših radnika – koji su često spremniji da govore otvoreno – oni slikaju depresivnu sliku eksploatacije i poniženja koji karakterišu rad migranata neriješenog statusa u Grčkoj.

Prevareni i eskloatisani

Adnan Ahmed (20), je radio za Razzu tri mjeseca. Ovaj kvalifikovani medicinski tehničar iz Pakistana, došao je u Evropu nadajući se da će naći bolji život. Ali kada je stigao u Atinu, otkrio je da je zarobljen između zatvorenih granica, bez prenoćišta i bez novca.

Objašnjava da radnike namame na farmu obećanjima o obilnom poslu i smještaju.

S lijeva na desno, Imran Ahmed, Adnan Ahmed i Faisal Razza u svojoj kući na kraju Poullakide

Radnici Pakistanci kažu da im plaćaju 22 eura ($23.3) za 100 nabranih gajbi narandži, što je obično cjelodnevni posao, ali da sam iznos varira među različitim nacionalnostima, pa tako Albanci za isti posao primaju 28 eura ($29.6).

Nove radnike obično podstiču da dovedu prijatelje i rođake za što im obećavaju bonuse.

Budući da za smještaj plaćaju 50 eura ($52.9) mjesečno, a kada se uzmu u obzir visoke cijene hrane, pa čak i cigareta, neki radnici uskoro imaju dug kod svog nadzornika.

„Kažu vam da morate raditi kako biste im vratili novac koji im dugujete. Ali to je veoma teško jer vam nikad ne plate dovoljno ili vam ne daju dovoljno posla“, kaže Naveed Ahmed (koji nije Adnanov rođak ).

Zgrada u kojoj Faisal Razza i njegovi radnici žive

Ovaj 27-godišnji apotekar iz Chenab Nagara u Pakistanu, radio je mjesec dana za drugu grupu. U početku je bio uzbuđen kada mu je jedan prijatelj rekao da ima posao i kuću za njega na farmi blizu Argosa. Ali nakon što je radio mjesec dana nije primio platu pa su on i trojica drugih pitali svog nadzornika za dozvolu da odu.

“[Nadzornik] i dvojica velikih momaka su mene i moje prijatelje zaključali u našoj sobi“, kaže on. „Rekao je da zato što su mu moji prijatelji dugovali novac moramo platiti njegov dug ili nećemo moći otići.“

Naveed kaže da su on i drugi muškarci držani četiri dana zatvoreni. Kada su morali u toalet pratila su ih dvojica muškaraca koja su ih zatvorila, da ne bi pobjegli. Jedan radnik je uspio pobjeći i založio je telefon kako bi platio kartu za autobus za Atinu.

Dok Naveed tiho prepričava detalje, ruke mu se počinju tresti. On i ostali su nakon izvjesnog vremena pušteni, nakon što je prijatelj iz Atine platio dug.

‘Gdje je ova Evropa?’

Malo je onih radnika koji kažu da uopšte dobiju bilo kakav iznos koji im se duguje, ali ostaju jer nemaju bolje opcije, te da bi izbjegli hapšenje i deportaciju.

Adnan Ahmed kaže da nakon tri mjeseca nije dobio ni cent od 300 eura ($318) koliko je zaradio. Drugi radnici kažu da dobiju mali iznos, samo dio njihove ukupne plate.

Radnici u širem području Poullakide žive u raznim prljavim i tijesnim manjim smještajnim jedinicama, skladištima i improvizovanim prostorijama za koje plaćaju stanarinu od 30 do 50 eura po osobi lokalnom vlasniku.

„U Pakistanu čak i naše životinje na farmi žive bolje nego mi u Grčkoj“, kaže Adnan Ahmed.

Budući da neki od njih smjeste do 30 radnika u krevete na sprat, vlasnici mogu mnogo zaraditi. U većini slučajeva radnici plaćaju stanarinu nadzorniku koji plaća vlasniku. Ali neki radnici su sugerisali da su njihovi nadzornici podigli cijenu po osobi da bi i sami zaradili.

U oronuloj zgradi u kojoj žive on i njegovi radnici, Faisal Razza (19) ponaša se kao da je dosta stariji. Brzo je savladao jezik kada je došao da radi kao berač voća. Nakon samo jedne godine osvojio je šefove simpatije i napredovao u nadzornika. Sada se zabavlja sa kćerkom Albanca, vođe grupe. Nada se da će je oženiti.

Nadzornik Faisal Razza pokazuje ožiljke na ruci od povreda koje je sam sebi nanio

Razza, koji spava sa novčanikom pod jastukom, rekao je Al Jazeeri da plaća svim radnicima fer iznos i da su svi slobodni da odu kad god žele.

Mnogi radnici su napustili isplative poslove u drugim državama da bi doputovali u Evropu. „Živio sam u Maleziji 10 godina i imao sam dobar posao kao električar“, kaže Imran Ahmed, rođak Adnana Ahmeda. „Onda me jedan dan nazvao prijatelj iz Njemačke i rekao da je granica otvorena i da bih trebao doći u Evropu.“

Imran tečno govori malajski ali sada je zaglavio u državi bez novca, pravnog statusa ili znanja lokalnog jezika. „Naravno da ovo smatram najvećom greškom u životu“, kaže on.

Nemaju prava

Već gotovo deceniju, Grčka prolazi kroz ekonomsku i društvenu krizu. Pa ipak, usred šire ekonomske krize, grčka poljoprivreda posljednjih godina donosi profit.

Evropski sud za ljudska prava je 30. marta presudio u korist grupe berača jagoda iz Bangladeša u vezi incidenta iz 2013., kada je na njih pucao poslodavac.

Profesor Charalambos Kasimis, generalni sekretar grčkog Ministarstva poljoprivrede nada se da će ova shema biti uspješnija ove godine.Grčka vlada je prošle godine uvela sistem vrijednosnih kupona po kojem radnici bez papira mogu primati fer platu i ostvariti neka prava kao uposlenici. Međutim, upotreba ovog sistema je ograničena.

On, međutim, priznaje da je to privremeno rješenje problema i ono što je u konačnici potrebno je novi zakon koji će regulisati pitanje migranata bez papira, nešto što je, kako on tvrdi, trenutno „nemoguće“.

Izvor: Al Jazeera