Milo Đukanović, šesti put

Priču o povratku otvorio je lično Đukanović (AP)

Piše: Draško Đuranović

Povratak višestrukog crnogorskog premijera na neku od ključnih državnih funkcija nije stvar samo njegove želje ili volje. Rezultat oktobarskih izbora Mila Đukanovića je žestoko upozorio da njegovi politički nasljednici nijesu ispunili očekivanja; da se kruni povjerenje građana u vlast i da su potrebne hitne kadrovske promjene. Zato je povratak Đukanovića na mjesto premijera, šesti put u 23 godine, danas realna mogućnost. Tačnije: čini se da Đukanović nema drugog izbora.

Iako su pregovori vladajuće koalicije (Demokratska partija socijalista – Socijaldemokratska partija – Liberalna partija) i predstavnika manjinskih stranaka o sastavu nove vlade pri samom kraju i očekuje se konačan dogovor početkom sljedeće sedmice, crnogorsku javnost više okupira drugo pitanje: Da li se Đukanović vraća na čelo državnog aparata, ili će nastaviti da vlada iz sjenke, kao predsjednik stranke?

Da se u vrhu najjače stranke ozbiljno razmišlja o kadrovskim rokadama (čitaj: o povratku Đukanovića) indirektno pokazuje i ovonedjeljno odgađanje usvajanja državnog budžeta.

Priču o povratku otvorio je lično Đukanović. U intervjuu za beogradski nedeljnik Novi magazin predsjednik DPS-a je napomenuo da sama okolnost što je intenzivno učestvovao u kampanji jasno pokazuje da je “otvorio vrata za povratak na politički vrh”. Da se u vrhu najjače stranke ozbiljno razmišlja o kadrovskim rokadama (čitaj: o povratku Đukanovića) indirektno pokazuje i ovonedjeljno odgađanje usvajanja državnog budžeta koji je predložila Vlada Igora Lukšića. Očito da su vrhu vlasti procijenili da usvajanje novog budžeta treba da bude posao nove vlade.

Da li je to zaista najava da Đukanović ponovo puca pravo na državni vrh? Sasvim izvjesno. Prije svega zbog činjenice da povratak višestrukog crnogorskog premijera na neku od ključnih državnih funkcija nije stvar tek njegove lične želje ili neutažive ambicije, već političke iznudice u kojoj se obrela vladajuća koalicija, ali i sam Đukanović. Kada je napuštao državnu funkciju 2010. godine, Đukanović je rekao da su dvije decenije na državim funkcijama “suviše veliko i teško breme” i da je “konačno sazrelo vrijeme da neko mlađi, sa entuzijazmom i energijom”, preuzme upravljanje državom.

Nesnalaženje ‘mladih lavova’

Njegov nasljednik, petnaestak godina mlađi partijski kolega, ekonomista Igor Lukšić, bio je prvenstveno Đukanovićev izbor, iako je bilo protivljenja u Demokratskoj partiji socijalista. Sam Đukanović je presudno uticao da novu Vladu vode Lukšić i njegova ekipa, među kojima su prednjačili ekonomisti iznikli iz škole Veselina Vukotića, sive eminencije takozvane crnogorske ekonomske škole, zastupnika ideje neoliberalne ekonomije.

No, svjetske ekonomska kriza – ali i očito nesnalaženje partijskih “mladih lavova” i nesposobnost privlačenja stranih investitora – uslovili su u Crnoj Gori recesiju. Prosto: ljudi danas znatno lošije žive nego koju godinu ranije. Nezadovoljstvo je raslo i svi su prstom tražili krivca i nalazili ga – kao i mnogi građani širom Evrope – u izvršnoj vlasti, premijeru i ministrima. Rezultat oktobarskih izbora Đukanovića je žestoko upozorio da njegovi politički nasljednici nijesu ispunili očekivanja; da se kruni povjerenje građana u vlast i da su potrebne hitne kadrovske promjene.

Njegovi opozicioni protivnici odavno ga žele vidjeti ne samo politički poraženog, nego potpuno u blatu. Zato je Đukanovićev povratak na državnu funkciju – iznudica.

Sasvim je logično pretpostaviti da se, kada ostane sam, Đukanović hvata za glavu: kako da, nakon dvije godine partijske hladovine, ponovo objeručke uhvati kormilo broda? Dvije i po decenije u vrhu politike troši svakoga, a Đukanović je za političkog života zaista preturio mnogo toga preko glave; radikalno mijenjao svoju politiku i vlastiti imidž, žestoko ratovao i još žešće se mirio, pregovarao sa Evropom i Evropskom unijom o crnogorskom pravu na referendum… Može mu se, dakle, povjerovati kada tvrdi da nije sklon povratku na državno čelo.

Ali, to nije stvar izbora, to je Đukanovićev usud; upravo su prethodne dvije godine pokazale da ne može da vlada iz sjenke. I, što je važnije: Đukanović ne može biti spokojan ukoliko – sjutra ili za koju godinu – njegova partija ode sa vlasti. Jednostavno: počeće prekopavanje prošlosti, koje može biti i mučno za Đukanovića. Njegovi opozicioni protivnici odavno ga žele vidjeti ne samo politički poraženog, nego potpuno u blatu. Zato je Đukanovićev povratak na državnu funkciju – iznudica. Samo još niko ne zna da li je riječ o mjestu premijera ili predsjednika.

Dva teška pitanja

Mnogi su skloni da se opklade kako će Đukanović zaigrati na kartu predsjedničkih izbora. Mandat dosadašnjem predsjedniku Filipu Vujanoviću ističe u martu iduće godine. Sasvim je izvjesno da će tada zajednički opozicioni kandidat biti Miodrag Lekić, sadašnji lider Demokratskog fronta, najjače opozicione grupacije. Lekić bi mogao da bude nepremostiva prepreka za Vujanovića, koji – zbog sopstvene najave skraćivanja crnogorske himne – ne uživa veliko povjerenje suverenistički nastrojenih glasača, naročito ne onih koji su pristalice SDP-a Ranka Krivokapića.

Iako ne žele javno reći, u vrhu DPS-a tiho strahuju od mogućnosti da Lekić nadjača Vujanovića: to bi bio uvod u vanredne parlamentarne izbore i definitivni pokazatelj političkog pada vladajuće koalicije. Zato mnogi tipuju da bi Đukanović mogao da bude budući kandidat za predsjednika. No, predsjednička fukcija u Crnoj Gori je protokolarnog karaktera: nije baš kao položaj engleske kraljice, ali svakako nema značajnijih operativnih nadležnosti. Drugim riječima: sve i da Đukanović pobijedi na izborima i zauzme predsjedničku poziciju, ne bi se sve to dramatično odrazilo na funkcionisanje sistema vlasti.

Mnogi su skloni da se opklade kako će Đukanović zaigrati na kartu predsjedničkih izbora. Mandat dosadašnjem predsjedniku Filipu Vujanoviću ističe u martu iduće godine.

Zato se sada čini logičnijim – u slučaju definitivnog povratka – da Đukanović mjerka poziciju premijera. Iako je to najzahtjevnija i najteža funkcija u državnoj administraciji, nekako je logično u parlamentarnim sistemima da nju zauzme najjači igrač vladajuće koalicije. Istini za volju, to bi Đukanoviću bio šesti put da sjeda u premijersku fotelju; svakako da bi takav politički rasplet dodatno povećao političke tenzije u državi, ali Đukanović možda i nema mnogo izbora. Ako hoće da stvarno vlada, mjesto premijera je najbolja pozicija. Osim toga, sa premijerskog položaja Đukanović bi mogao Vujanoviću odlučujuće pomoći u predsjedničkom obračunu sa Lekićem.

No, ako mjesto premijera bude rasplet sadašnjeg političkog čvora u Crnoj Gori,  Đukanoviću tek predstoji teško vrijeme. Moraće da odgovori na dva izazova, da odgonetne dva pitanja. Može li on, koji je i do sada birao ljude na čelnim pozicijama, sada dovesti nove ljude i napraviti očekivani kadrovski diskontinuitet u vrhu? I još jedno teško pitanje: da li Đukanović, koji vlada Crnom Gorom 23 godine, zaista može radikalno promijeniti način vladavine?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera