Milorad Dodik i OHR u paralelnoj stvarnosti

Da li je ikome ozbiljnom u BiH, i ne samo u njoj, zamislivo da neko zatvori Kancelariju visokog predstavnika međunarodne zajednice u ovoj državi u trenutku dok predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik preporučuje studentima Fakulteta za bezbjednost u Banja Luci da za entitet koriste termin država, jer, kako je naveo, ona i jeste država, osim što nema međunarodno priznanje, već ograničeno u Dejtonu, te da nema “stolicu” u UN, dok je BiH državna zajednica.

S druge strane, teško je osporiti mišljenje ministra inostranih poslova BiH Igora Crnatka da BiH ne može biti punopravan član EU-a sa OHR-om i sadašnjim nadležnostima visokog predstavnika.

“Do momenta punopravnog članstva BiH u EU, sigurno će doći dan kada će OHR otići, a kada će to biti, vidjećemo“, rekao je Crnadak u Banja Luci nakon razgovora sa izaslanikom Evropskog parlamenta za BiH Kristijanom Dan Predom.

Upitna misija

Upravo između ta dva najkarakterističnija mišljenja kreće se raspon ostalih da li treba zatvoriti OHR, kako svi po engleskoj skraćenici nazivaju pomenutu instituciju, i udaljiti visokog predstavnika iz BiH.

Neki, čak, kao zamjenik predsjedavajućeg Parlamentarne skupštine BiH Mladen Bosić, izjavljuju da je visoki predstavnik završio svoju misiju, iako Upravni odbor Savjeta za provođenje mira, koji je nadležan za rad OHR-a, ni približno nije takvog mišljenja.

Štaviše, na sastanku u Sarajevu još jednom su potvrdili svoju punu podršku visokom predstavniku, time poručivši da on itekako, i do daljnjeg, ostaje u BiH uprkos stalnom smanjivanju broja zaposlenika kojih sada ima oko 90. A, lista zbog koje će još dugo funkcionisati, ne samo visoki predstavnik, nego i SFOR koji je nadležan za pripadnike stranih vojnika u državi, sudije stranci u Ustavnom sudu BiH te strani stručnjaci u Armiji BiH je poduga i vremenom se jako sporo skraćuje, ne računajući otvorene “neprijateljske” poruke, tipa Dodikovih, da se OHR mora zatvoriti.

Elita s dvojnim državljanstvom

Osim što su domaće vlasti pozvali na primjenu reformske agende (koju kao najvažniji razvojni dokument više niko i ne pominje), pomenuti Upravni odbor je veoma jasno iznio potpuno suprotan stav Dodikovom. Ponovio je opredjeljenje za teritorijalni integritet i osnovnu strukturu BiH kao jedinstvene i suverene države, koja se sastoji od dva entiteta, koji nemaju pravo na otcjepljenje.

Što zna i sam Dodik, ali kome više i šta da priča, osim o samostalnosti Republike Srpske, prije nego što se i sam (odnosno s porodicom) na kraju ne pokupi put Beograda, zajedno sa drugim pripadnicima političkofinansijske elite sa dvojnim državljanstvom, vjerovatno tražeći opravdanje u poslovnim obavezama. Pored opozicije kakvu ima, i ovakve države, može šta hoće i dokle hoće. A on nije jedini. Vidljivo je nastojanje političkih lidera da izazivaju krizu za krizom i unose podjele, umjesto da rade zajedno, izjavio je visoki predstavnik Valentin Incko.

Još jedan bolan zadatak čeka Dodika dok je još tu. Članice NATO-a pozvale su vlasti u oba entiteta (čitaj u RS, pošto je to u Federaciji BiH već učinjeno) da izvrše knjiženje vojne imovine, i istakli zabrinutost zbog odbijanja entitetskih vlasti, a po Odluci Suda BiH, koja se tiče knjiženja vojnog kompleksa u Han Pijesku, o čijem značaju dovoljno govori činjenica da je u njemu za vrijeme rata bio smješten Generalštab Vojske Republike Srpske. A mora ih se uknjižiti 13 u Republici Srpskoj i tri u Federaciji BiH, pored 26 već uknjiženih. Kako će to ići uz priču o samostalnosti izgleda nikoga i ne zanima. 

Šutnja građana

Osim što su članovi Upravnog odbora Savjeta za provođenje mira nezadovoljni političkom situacijom i neprovođenjem preuzetih obaveza i ukupnom situacijom u državi, zbog koje je iz nje u prethodne tri godine otišlo 100.000 građana, jasno je da se BiH ne smije prepustiti domaćim političarima koji su do toga i doveli. To bi bilo isto kao da djeci sabranoj iz komšiluka prepustite da sami među sobom podijele poklonjene igračke. Jer, domaći političari se ponašaju upravo tako: kao da je bavljenje politikom igranje igračkom koja služi za ostvarivanje ličnih interesa, uključujući i nekažnjeno bogaćenje. A, tek kako bi bilo lijepo da to ne remete još i ti stranci, koji imaju neke svoje interese i nameću neke obaveze, mašući povremeno štapom prije nego što daju malo i šargarepe.

I tako dok se jedni sa drugima “igraju“, građani ćute i sve masovnije odlaze iz ove države. Prema, upravo objavljenom i, kompetentnom istraživanju, nešto manje od polovine stanovnika BiH, (42,3 odsto) među kojima prednjače mladi do 30 godina, (64,6 odsto) razmišlja o odlasku iz zemlje. Među ispitanicima koji imaju od 30 do 44 godine za odlazak se izjasnilo 53,2 odsto. Jedino oni stariji od 60 godina ne razmišljaju o tome i to njih 9,4 odsto. Svega 6, 2 odsto se ne može odlučiti o ovom pitanju. Da li više ikome treba ikakva kompetentnija analiza stanja u ovoj državi?

Domaći političari ne samo da ne haju za ove podatke (oni o demografskoj situaciji, bar u Republici Srpskoj su još katastrofalniji), nego im ta pojava još i odgovara. Zato što će na kraju ovdje ostati samo članovi vladajućih stranaka i zaposleni u javnoj upravi te oni koji nemaju kuda, a svi zajedno će živjeti od kredita do kredita i njihovih reprograma. Sve dok neko ne oglasi fajront. Za novi rat, kojim bi se sve to anuliralo i krenulo ispočetka, više niko nije spreman.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera