Milošević ne zaslužuje spomenik, već stub srama u centru Beograda

Koča Popović je još u martu 1989. godine upozorio: "Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do kolena" (Reuters)

Srbija bi ove godine mogla najzad dobiti priliku da se oduži neprežaljenom Slobodanu Miloševiću tako što će mu u centru Beograda podići spomenik.

Počasni predsednik Socijalističke partije Srbije Milutin Mrkonjić pripremio je inicijativu za podizanje monumenta svom bivšem partijskom šefu koju je nameravao da podnese Skupštini grada Beograda u decembru prošle godine.

U podnošenju zahteva omelo ga je iznenadno imenovanje predsednice beogradske Komisije za spomenike i nazive trgova i ulica Jasmine Mitrović Marić za ambasadorku Srbije u Danskoj, pa je inicijativa odložena na kratko vreme.

Ideja o podizanju spomenika Miloševiću nije nova, svako malo neko od njegovih političkih naslednika seti se svog voljenog vođe, pa najavi njegovo izlivanje u bronzi ili klesanje u mermeru.

Pre par godina Mrkonjić i Momir Bulatović nameračili su se na podizanje spomenika balkanskom kasapinu, prošle godine pridružio im se i predsednik SPS-a Ivica Dačić koji smatra da njegov politički otac zaslužuje spomenik “kao i svaki drugi državnik koji je zadužio ovaj narod i borio se za njega, a Milošević to jeste uradio”.

Miloševićevi spomeničari bezecovali su i nekoliko potencijalnih lokacija u Beogradu, u opticaju su Trg Slavija, Studentski park i Studentski trg.

Pre nekoliko dana ministar državne uprave i lokalne samouprave Branko Ružić pozvao je sve birače koji misle da Milošević zavređuje spomenik da 4. marta glasaju za SPS na izborima, da to bude svojevrstan referendum, a usput je napomenuo i da bi druge liste, koje će dobiti više glasova od SPS-a, podržale takvu inicijativu. Biće da je mislio na listu Srpske napredne stranke.

Miloševićeva grandiozna nedela

I posle neko sme da kaže kako se u Srbiji ne neguje kultura sećanja?! Bilo je zaista krajnje vreme da se neko doseti velikana naše nedavne prošlosti i da mu se dostojno oduži podizanjem spomenika.

Dok se kojekakva boranija baškari po Aleji velikana, nesrećnik trune pod požarevačkom lipom, a toliko je učinio za Srbiju. Ako ništa drugo, spasao je svoju voljenu zemlju od pošasti pozapadnjačenja, ulaska u civilizaciju, mirne tranzicije iz jednopartijskog socijalizma u višestranačku demokratiju, organizovao je onolike pokolje nesrba po komšiluku, a niko ni hvala da mu kaže.

Najmanje što je zaslužio za svoja pregnuća je spomenik u srpskoj prestonici, i to u natprirodnoj veličini.

Međutim, pred ljubitelje Miloševićevog lika i nedela postavlja se jedan nerešiv problem. Nije u pitanju Komisija za spomenike i nazive trgova i ulica, nije Srbija neka dekadentna država u kojoj institucije rade svoj posao, trudeći se da budu što nezavisnije od političkih moćnika i samovoljnika.

Naši adeti su potpuno drugačiji, kod nas nema tih birokratskih procedura, naše institucije služe tome da sprovode u delo volju onih odozgo, pogotovo otkad je Milošević sproveo antibirokratsku revoluciju i stao u kraj raznoraznim čudacima koji drže do zakona, propisa i sličnih pravničkih zavrzlama stranih srpskom biću.

Komisija će učiniti ono što se od nje očekuje, tu nema sumnje. Problem je sasvim drugačije prirode.

Radi se o tome da je Miloševićevo delo tako ogromno, velelepno, grandiozno, takoreći nesagledivo u svojoj monumentalnosti – da nema tog vajara koji bi bio u stanju da iskleše spomenik dostojan svog neprevaziđenog modela.

Miloševićevo istorijsko nasleđe je tako bogato, njegova ostavština toliko razuđena, nema ni najmanje oblasti života miliona ljudi u bivšoj Jugoslaviji na koju on nije utisnuo svoj pečat, tako da stvaranje umetničkog dela koje bi iskazalo makar neke od aspekata njegove sveobuhvatne delatnosti jednostavno deluje kao nemoguća misija.

Rušenje jugoslovenskog poretka

Prisetimo se samo nekih Miloševićevih podviga, osvetlimo tek nekoliko detalja njegovog nepreglednog životnog dela, da bismo stekli bar delimičnu predstavu o tome na kakvim će mukama biti budući tvorac njegovog spomenika u pokušaju.

Slobodan Milošević došao je na vlast na Osmoj sednici dobro organizovanom zaverom protiv liberalnog krila partije predvođenog Ivanom Stambolićem i Dragišom Pavlovićem.

Doveo je na vlast odane mediokritete iz drugog ešalona partije, željne vlasti, novca, uticaja i moći. Organizovao je niz “spontanih” masovnih mitinga kojima je udario na institucije i prigrabio vlast u pokrajinama.

Izvršio je državni udar u Crnoj Gori, doneo Ustav iz 1990. godine kojim se Srbija de facto otcepila od ostatka SFRJ i tako uništio jugoslovenski politički poredak.

Iako je prigrabio moć sa pozicije dogmatskog komuniste, brzo se prešaltao na ideologiju velikosrpskog nacionalizma, čiju je rušilačku snagu na vreme uvideo, još tokom prvog boravka na Kosovu, kad se prvi put sreo s masom okupljenih Srba i osetio moć koju ima nad njom.

Tako je otvorio vrata nacionalističkom bašibozluku svih vrsta, od istorijskih revizionista, četnika, obožavalaca kvislinga, salonskih desničara, akademika zabrinutih nad sudbinom uvek ugroženog srpstva, pisaca inspirisanih nacijom i lukracijom, ljotićevaca i nedićevaca, nacional-staljinista, ruskokolonaša i klerofašista, pravoslavnih mračnjaka, pa sve do golih kriminalaca i potencijalnih koljača koji su čekali povoljnu priliku da ispolje svu svoju bestijalnost. Milošević im je tu priliku pružio na tanjiru.

Odbijao je svaku mogućnost preuređenja jugoslovenskog političkog sistema, nije ga zanimala ni labava federacija ni konfederacija, niti bilo koji kompromisni oblik političkog ustrojstva.

Želeo je da vlada, neograničeno i nesputano, to je bilo sve što ga je zanimalo, i nije prezao ni od kakvog sredstva koje bi mu uvećalo političku moć.

Odmah nakon Osme sednice, smenio je desetine urednika na televiziji i u novinama, da bi od medija napravio propagandnu mašineriju koju je stavio u službu svoje nezajažlive žudnje za vlašću.

Pridobio je na svoju stranu Veljka Kadijevića i Generalštab JNA, da bi postepeno vojsku koja je pobedila fašiste u Drugom svetskom ratu pretvorio u fašističku soldatesku.

Vođa udruženog zločinačkog poduhvata

Obračunao se sa saveznom Vladom Ante Markovića i zaustavio reforme koje je ona pokrenula, zaustavljajući time i put Srbije u budućnost.

Njegovi telali bezočno su manipulisali srpskim žrtvama iz Drugog svetskog rata, svako malo otkopavale su se jame, sve glasnije se propovedala žudnja za osvetom, legitimacija za budući rat tražena je u neosvećenim žrtvama iz ustaških pokolja.

Javna glasila pretvorio je u poligone za širenje međunacionalne mržnje prema svemu što nije srpsko, javni život se mic po mic preobražavao u orgiju šovinizma, medijska priprema za rat vođena je danonoćno, svim raspoloživim sredstvima.

Postao je vođa udruženog zločinačkog poduhvata, njegova vojska izvršila je agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, njegova soldačija krenula je u krvavi rat protiv civilnog stanovništva nesrpskog porekla.

Njegove vojne i paravojne formacije otvarale su koncentracione logore, etnički čistile čitava područja, organizovale masovna silovanja, ratni zločini postali su svakodnevica.

U etničkim čišćenjima i genocidu stradale su desetine i desetine hiljada ljudi, Miloševićeva vladavina pretvorila se u orgiju zla i užasa, masovne grobnice su nicale na sve strane, milioni ljudi su raseljeni i izbegli, hiljade su nestale, sudbine miliona ljudi izmenjene su zauvek.

Miloševićeva vojska i policija proterala je stotine hiljada Albanaca sa Kosova, a on se potrudio iz petnih žila da izazove NATO intervenciju, znajući da će to definitivno okrenuti građane Srbije od zapadnog sveta.

Od Srbije je stvorio mračni budžak, ruglo među narodima, Republiku Zasebnicu u kojoj važe pravila drugačija nego u ostatku civilizovanog sveta.

Stvorio je zemlju gde se u borbi protiv političkih protivnika koriste progoni i ubistva, gde cvetaju šverc i kriminal, zemlju u kojoj pojedinci bliski vlasti pljačkaju ostatak stanovništva enormno se bogateći, zemlju u kojoj se samo patološki tipovi osećaju kao svoji na svome.

Usput je opljačkao građane svoje voljene Srbije, otimajući im staru deviznu štednju i penzioni fond, raspisujući zajam za preporod Srbije bez namere da vrati pare, izazivajući hiperinflaciju zarad izvlačenja deviza iz slamarica, stvarajući piramidalne banke koje služe samo za pljačku.

Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da svoje podanike pretvori u puke siromahe koji se bore za goli život. Naterao je sve bivše republike SFRJ da pobegnu od Srbije kao od kuge, a izazvao je i masovnu migraciju građana Srbije koji su pobegli od njegovog zločinačkog režima u beli svet.

Zatrovane generacije

Pokrenuo je spiralu destrukcije koja je obuhvatila sve segmente društva, izazvao je moralno, ekonomsko, političko i fizičko pustošenje ispolinskih razmera od kojeg se Srbija do dana današnjeg nije oporavila.

Umro je u Hagu, braneći svoje bezočne laži od terora neumoljivih činjenica. Iako je prividno mrtav, zapravo je življi nego ikad, jer su ga njegove laži nadživele. Nema te gluposti niti najcrnje bedastoće iz repertoara Miloševićeve propagande koja u Srbiji danas nije osveštana istina.

Rat su izazvale secesionističke republike Hrvatska i Slovenija, Milošević je samo branio Jugoslaviju, za razbijanje SFRJ odgovorne su strane sile, Srbi su bili ugroženi pa su morali da se brane, ceo svet se zaverio protiv Srbije, u Srebrenici nije bilo genocida, Srbija se borila protiv nepravednog novog svetskog poretka, nad Srbima je počinjeno mnogo više zločina nego što su ih Srbi počinili nad drugima, JNA je branila svoj narod i SFRJ – sve su to opšta mesta nacionalističkog narativa koja se ne dovode u pitanje.

Sveopšta konfuzija u glavama, pobrkani pojmovi, ispremetane činjenice, falsifikovana istorija, negiranje istine, poricanje realnosti – to je glavni, najžilaviji deo Miloševićevog amaneta koji će najteže nestati.

Svojom besomučnom propagandom zatrovao je čitave generacije, a oni koji nude protivotrov i dalje slove za izdajnike, plaćenike i – što bi rekao sam Milošević – domicilne ništarije.

Koliko je Miloševićevo nasleđe živo govori i samo postojanje inicijative za podizanje spomenika najgorem vladaru kog je Srbija imala u istoriji, masovnom ubici i političaru koji je odvukao svoju zemlju u najdublji sunovrat.

Kao i činjenica da ovakva inicijativa nije naišla na sveopštu osudu javnosti, na moralnu indignaciju i konsenzualni prezir. Ko nam je kriv što nismo slušali Koču Popovića koji je još u martu 1989. godine lepo upozorio: “Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do kolena”.

Na kraju smo došli do toga da podižemo spomenik bankarskom pacovu, koji je u međuvremenu mutirao u mnogo opasniju i krvoločniju zver. A jedini spomenik koji je Milošević zaslužio jeste onaj koji bi bio sagrađen u obliku – stuba srama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera