Miloševićevi ratni profiteri: Sekretar za medije Nino Brajović

Umjesto faktografije, Brajovićevi istomišljenici su svojevrsnom sonatom za ratne bubnjeve proizvodili strah (Al Jazeera)

Piše: Esad Kučević

Vlada Srbije imenovala je novinara Nina Brajovića za državnog sekretara za medije u Ministarstvu kulture i informisanja. 

Izbor dugogodišnjeg generalnog sekretara, u dva mandata predsednika Udruženja novinara Srbije, uz čije ime idu ratno-huškačke konotacije izaziva oprečne reakcije.

Većina javnosti dočekala je Brajovićev povratak na veliku scenu kao nastavak serije tragičnih pobeda Miloševićeve politike, podsećanjem na njegove izveštaje iz najsramnijeg perioda Radio televizije Srbije, tokom prve polovine devedesetih, kad je iz razorenog Vukovara slavio Ovčaru, divio se Hadžiću i Šljivančaninu, proslavljao “oslobođenje i početak osvete” sa srpskim vitezovima, belim orlovima, škorpionima, vukovima, tigrovima.

Ovaj Vučićev potez jeste politička poruka o vernosti ratnohuškačkim korenima kao srpskoj normalnosti. Izvučeno iz Vladinog špila karata, zlo se vratilo direktno u “osinjak” i “zmijsko gnezdo”, po diktatu premijera neumornog  u podržavanju saučesnika u srpskim zločinima, što je kao nus pojava donekle komplikovalo najnovije Brajovićevo unapređenje, jer su u najužoj konkurenciji za laskavo priznanje nazadnih naprednjaka bili perjanice ratnog novinarstva Mila Štula, Milijana Baletić, Ratko Dmitrović i čak trojica milozvučnih kandidata  Milorad Komrakov, Milovan Drecun i Milorad Vučelić.

Međutim, bez Nina Brajovića nema institucionalnog medijskog povampirenja. Na krilima velikosrpskog zanosa i ludila, presvučen u borca za ugrožavanje slobode medija, novi državni sekretar je u prvom obraćanju javnosti priznao da njegovi prioriteti nisu pritisci na novinare, gašenje nezavisnih medija i čistke “neposlušnih” autora, ni ponižavanje poslanika javne reči na pres konferencijama, ili podela na omiljene medije i one druge koji se ignorišu.

Prema sopstvenim rečima, Brajović ima kratkoročni zadatak da privatizacijom reši svojinske i finansijske probleme kompanije Politika, potraživanja i dugove RTS-a i da obezbedi opstanak Tanjuga, u formi ”ni devojka, ni riba”, tako što bi država zadržala „zlatnu akciju“ u toj agenciji, uprkos neuspeloj privatizaciji ratno-mafijaško-političke bratije koja i danas zajedno deluje u sivoj zoni.

Selektivno uzmičući pred bahatošću, Miloševićevi ratni profiteri drže ključne biznise, u kojima raniji kontrolor režimskih medija, Nino Brajović ne krije da je pozivanje na “gromoglasnu tišinu” prvi korak pranja biografije tetovirane zamenom “besomučnog granatiranja JNA, za oslobođenje Vukovara” ili besprizornim izveštavanjem o tragičnim prizorima u vukovarskoj bolnici.

Objašnjavajući ratnu propaganda RTS-a, Nino Brajović, tipični je funkcioner u zemlji večite tranzicije, koji ne preuzima odgovornost ni za šta, ali je, vidljivo razapet između amnezije i amnestije, lakonski objasnio da njegov angažman “treba pogledati iz temelja i naravno u kontekstu vremena”,  po ko zna koji put ilustrovao da u zemlji bezemljaša, ludih krava(ra) i krajputaša ništa nije slučajno.

Predsednik je i dalje presvučeni radikalski vojvoda, neuspešni štrajkač glađu sa diplomom od stiropora i pekač rakije s nadimkom „Grobar“, koji je svojoj ženio poklonio Fondaciju za kadrovsku kozmetiku, a sinovima sazidao vikendice u zabranjenim zonama na obali Save i tako ugrozio vodostaj evroatlantskih integracija, ionako prepunih virova i brzaka.

Međutim, na Andrićevom vencu nema vetra. Sadašnja vlast ogrezla u džiberizmu, autentičnoj religiji Srbije, odlično poznaje softver biračkog tela, dok najavljuje oporavak, pomirenje i integracije, što je kontradiktorno nametanju zaborava i krivom tumačenju prošlosti, stalnom zvocanju i zveckanju oružjem. Kao da je davno bilo kad su nas odvukli u rat, bedu, glad, mržnju…

Kome prija reinkarnacija ?

Nino Brajović je primer ravnodušnosti. Neka vrsta “dva u jedan”, etiketirao je na svoje čelo dve suprotne definicije – ratni huškač i borac za slobodu medija.

Njegov moralizam na prvu loptu, kaskadom umornog Koštunice, toliko iritira da čak dovodi u pitanje Sartrovo parafraziranje po kome “rat i politika ne moraju  da vas zanimaju, ali vam, svejedno, rešavaju sudbinu”.

Tako i javnost ne mora da se interesuje za srpsko politikanstvo, pri raskopčavanju ratnohuškačkog novinarstva beogradske “Bastilje” u kojoj se ugodno razbaškareni Brajović, mirom uspavanog Bude, sa pozicije urednika Političko privredne rubrike, najznačajnije u Informativnom program RTS-a, obreo u stravično razorenom Vukovaru, da intervju  pred kamerama sa Šljivančaninom završava stiskom ruke i rečima “Čestitam, druže majore”.  

Iskreno, do bola. Tačno dvanaest godina kasnije, u novembru 2003. na medijskom festivalu u Opatiji, istog popodneva se Nino usred skupa, posle indiskretnog podsećanja na vukovarski eho, pogođen u Ahilovu petu, pokupio i vratio iz Kvarnera u beogradske misteriozne (kuple)rajske vrtove.

Skarabudžena kofera i uz mnoštvo afera, još sigurniji da se njegovi glavni protivnici nalaze daleko, a ne oko njega.

U prostor prepredenosti i kontroverzi. U Nemanjinu 11, vreme (ni)je izbrisalo “đavolji ples” ratnohuškačkih izveštača RTS-a, ni nekrofilnu strast grozomornih laži beogradske ekipe predvođene prvopozivcem Brajovićem, o “ubistvu 41 srpske bebe, od čijih su iskopanih očiju ustaše napravile ogrlice”, što je ubrzo demantovano, tokom Dnevničke hipnoze u pola osam, zahvaljujući intervenciji iskusnog Jovana Dulovića, reportera “Vremena”, sveprisutnog barda sa snažnim vezama u tajnim službama, ministarstvima i u takozvanom stranom faktoru.

Tamo gde Brajovićeva patriotska reinkarnacija ima naučno objašnjenje. Nino je klasični primer genetskog inženjeringa matičnih ćelija, tokom kojeg su punokrvnom Beograđaninu ubrizgan humani genom (DNK) Hajduk Veljka, Crnog Gruje  i Dok Holideja sa Palilule.

Zato je očekivanje da je rukovođenjem UNS-a u reprezentativnim prostorijama u Resavskoj ulici, bivšoj Generala Ždanovoj, Nino Brajović doživeo moralnu katarzu, jednako očekivanju da će poslastičari tražiti da se registruju kao verska zajednica, a da se onda zaklinju Isusu da ne pamte kad su okusili nešto slatko.  

Ali, da ne zaboravljaju da Srbija ne može “malokrvnošću“ da se odmakne od ustaničkih prioriteta. Da je za planiranje budućnosti sve prolazno osim prošlosti, u kojoj je izostala makar i simbolična lustracija espesovaca i radikala ili javno distanciranje od Miloševićeve ideologije, izopačenih ideja i krvave politike balkanskog kasapina, vaskrslog na propagandi mašinerije RTS-a.   

Blanko kapitulacija

U Takovskoj 10 nije iskorišćena istorijska šansa. Petooktobarskim prevratom je umesto tačke, stavljen zarez i potpisana medijska blanko kapitulacija. Po principu sedi,ćuti i laži.

Ni manje, ni više, nego, po priznanju Dobrice Ćosića, u romanu “Deobe”: “Mi, Srbi, lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tudju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urodjene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”

Dakle, sve je laž. U suprotnom, nazire se uspavanka. Zato se Vučić i RTS, u očigledno podesneloj Srbiji, ne odriču ratnohuškačkih kadrova, već gledaoce, po urneku tabloidno-ljubičaste konkurencije, podsećaju da stalno budu budni. Da neprijatelj vreba, baš kad vraćaju omiljenu špicu drugog Dnevnika i dogovaraju se oko povratka Mile Štule i Spomenke Jović!

Sve u cilju, nacionalnog i televizijskog pomirenja. Bez obzira na sramni okvir političkih slika, ili što je oktroisani, bolje reći navijački pristup, doprineo da samozvani novinari mira i dalje izigravaju ratne vitezove.

Ovi drugi još nisu penzionisani, a već imaju naslednike, koji bez ikakvih konsekvenci šire mržnju, u ime svete osvete, fanatičnim zalaganjem za interese vlastite partije i nebeskog naroda.

U sekularnom iščekivanju silaska na zemlju, malo tiše, ali inteligentnije, u tabloidnoj Srbiji i dalje čuje se glas ratnih huškača.

Naročito i bez predaha, na tzv. sportskim priredbama i političkim tribinama, masovno ogoljenim politikanstvom, pod maksimom: “Pakao me neće, a raj mi je daleko”, potpiruju mržnju i daju vetar u leđa ne tako davnom ratnom čerečenju u Hrvatskoj i Bosni. Ratu u kom Srbija, kasnije nam je ne trepnuvši objasnio Slobodan Milošević – nije učestvovala.

Šutnja o “prijateljskoj vatri”

RTS je svakodnevno krio istinu. Ali, iz šturih podataka, uzgrednih izjava i polurečenica, na videlo je  izbio poražavajući odziv tek svakog drugog rezerviste u Srbiji, a sedmog u Beogradu, zatim bojkot odlaska na front u Valjevu, Kosjeriću, Arilju i Požegi.

Onda, nikad, ni reči o 200 Mađara, iz banatskog sela Trešnjevica, žitelja samoproglašene “duhovne republike Zicer”, koji su sve dok se ratovalo u Slavoniji, kao najveći unutrašnji neprijatelji bili pod opsadom JNA, opkoljeni 96 dana sa 92 (!) tenka.

Umesto faktografije, Brajovićevi istomišljenici su svojevrsnom sonatom za ratne bubnjeve proizvodili strah. O haotičnom stanju, tek kratka beleška o samoubistvu vojnika, ili nikad objašnjenom bombardovanju srpskih položaja u Opatovcu, kod Vukovara, greškom dva aviona JNA, kad je od “prijateljske vatre” poginulo 32 vojnika, a više desetina ranjeno. Podoficiru poginulom “zbog greške u komandovanju”, tek u Borbi je izašla čitulja, pošto su Večernje novosti odbile da je objave. 

Šutnjom, glasnijom od izmišljenih reportaža, o prosutim utrobama i raskomadanim udovima. O bojnim pokličima, Brajovićevih saboraca na državnoj televiziji, pri kraju višemesečnog razaranja Vukovara: “Hrabro, hrabro moje junačine! Zadajmo im poslednji udarac! Ne misle da se predaju!”

Oštrenje nacionalne britve, posleratnim brusevima se intenzivira. U znoju lica radikalskog, po vokaciji i arbajt mestu Nino Brajović je i dalje tamo gde je besplatno piće i ugroženo srpsko biće.

Prvo mu je višedecenijska adresa, a druga orijentacija po potrebi, kao dokaz da tragikomično pozivanje ili podsticanje na ratne zločine, ne odudara od pravila iz Marfijevog zakona da” najveći komadi uvek isplivaju na površinu”.

Međutim, na horizontu šizofrenija. Unutrašnja politika u jednom, a spoljna u drugom pravcu, Takođe, i ekonomija,  kratkoročna i nepouzdana, dok u balkanskom kazamatu razgoropađena vlast od Srbije pravi Staljinov arhipelag Gulag, Putinovu Rusiju, Titov Goli otok, američki Gvantanamo.

Slavonija, Vukovar, RTS i UNS su iza državnog sekretara Nina Brajovića.

Ali, šta je pred nama…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera