Mir je nemoguć, rat (ni)je vjerovatan (I)

Milorad Dodik i Aleksandar Vučić sebi su pripisali istorijske uloge spasavanja vaskolikog, rasejanog i vazda nešto tragičnog srpstva, piše autor (Arhiva)

Mir je nemoguć, rat nije vjerovatan. Ovom sentencom Raymond Aron (1905-1983) ukratko je izložio pat poziciju u odnosima termonuklearnih sila SAD-a i Sovjetskog saveza za vrijeme Hladnog rata. Time je aludirao na nezamislivost termonuklearnog sukoba između velikih sila, ali i na nemogućnost postizanja podnošljive i mirne kohabitacije između dvije suprostavljenje ideološke paradigme, kapitalizma evro-atlantskog tipa i komunizma sovjetskog tipa, ali i između njihovih brojnih izvedbi širom planete.

Godina je 2018. i više nema tako suprostavljenih ideoloških alternativa zbog kojeg bi mir bio nemoguć, ali opet mira u svijetu je manje nego za vrijeme Hladnog rata. U skladu sa neoliberalnim motom “tačerizma i reganizma” – TINA (There Is No Alternative), u svijetu se, umjesto pravih ideoloških alternativa kapitalizmu, pojavljuju njegovi hibridi ili derivacije u vidu “neka cvjeta 1.000 cvjetova” moderne Kine, despotske oligarhije Vladimira Putina, ili u vidu religijski fundamentalističkog, rasističkog i ultralibertarijanskog Trampizma, ili pak mnoštva malih malograđanskih i rasističkih neofašizama evropskog neoliberalizma.

Politike vladajućih elita postjugoslovenskih zemalja, iako na momente podjsećaju, pa i oponašaju, neoliberalnu ekonomiju, daleko su od bilo čega što se može nazvati “liberalnim” u bilo kojoj varijaciji. “Sloboda” koju sada “uživaju” građani postjugoslovenskih zemalja u odnosu na onu koju su imali u socijalizmu sada je manje-više svedena na „slobodu“ da u javnom prostoru uzgajaju, prakticiraju i politički podržavaju nareakcionarnije forme kleronacionalizma, vjerske i patrijahalne zadrtosti i mržnje, seksizma i mačizma (neko ih zove svjetonazorima).

Klero-nacionalistička ideološka čorba

Naše bande na vlasti su od prethodnog jugoslovenskog, kako ga autorica Radina Vučetić naziva “Coca-Cola”, socijalizma preuzeli samo model jednopartijskog načina vladanja pomoću korupcije, etno-partijske kontrole i aparata i nedodirljive kaste “budžetlija”, pomoću koje su privatizirali državu. Sve ostale tekovine socijalizma i komunizma su zatrovali i zatrli do potpune amnezije i neprepoznatljivosti, uključujući i tekovine antifašizma.

S druge strane, od kapitalizma su preuzeli samo model 19-vjekovnog divljeg, koruptivnog i polukolonijanog bogaćenja, čerupanja i privatizacije svih resursa društva, ugnjetavanja većine i bjesomučnog gaženja gotovo svih ljudskih i radničkih pravica, a sve ostale tekovine evropskog liberalizma, vladavine prava, parlamentarizma, ljudskih i građanskih prava, pa i tekovine evropske socijaldemokratije, preziru do srži.

Sve ovo se dešava u klero-nacionalističkoj ideološkoj čorbi, koju su naši despoti zakrčkali za svoje podanike, čorbi koja sve češće provri u odvratnim klerikalnim, fašizoidnim, rasističkim, ženomrzačkim, homofobnim i drugim govorima mržnje, koji kao da su na rubu rata. Opisano stanje ipak više pripada modelu despotskog oligarhizma.

Spasavanja vaskolikog tragičnog srpstva

Unutar tog modela izdvajaju se dva mala despota, koji su, krećući se različitim političkim putanjama, sa ideološki suprostavljenih polaznih tačaka, stigli i nekako u isto vrijeme zauzeli isto mjesto: velikosrpskog ili svesrpskog vožda. Naravno, riječ je o Miloradu Dodiku i Aleksandru Vučiću. Prvo što upada u oči je da su obojica, svako iz svoje perspektive, sebi pripisali istorijske, gotovo mesijanske uloge spasavanja vaskolikog, rasejanog i vazda nešto tragičnog srpstva.

Drugo, svoje ulogu obojica vide na isti Ćosićevski način, odnosno obojica žele konačno prekinuti onaj niz u kojem “Srbi dobijaju ratove, a gube u miru”. Ovog puta obojica žele Srbima donijeti pobjedu “u miru”. Pobjedu bez rata, bar bez onog vrućeg, klasičnog klanja. Treće, obojica su itekako svjesni i računaju s tim da u temelju te njihove buduće srpske pobjede “u miru” leži ono prvo “vruće” otadžbinsko-odbrambeno poluvrijeme, u kome su, agresijom i genocidom nad Bosnom, ostvarili prvu polovinu te svoje buduće pobjede “u miru”. Zato je obojici nezamislivo da se nešto tako “nebitno” poput genocida i etničkog istrebljenja svega nesrpskog prikači nečemu tako “veličanstvenom” kao što je otadžbinsko-odbrambeni rat.

Četvrto, obojica to buduće spasavanje vaskolikog srpstva vide isključivo kao kombinaciju rješavanja nečeg što je nebeski apstraktno, a zove se “srpsko pitanje” (u formi raznih deklaracija) i rješavanja nečeg vrlo konkretnog poput granica, državnih teritorija, teritorijalnih ustupaka (ne svojih), podjela (samo kod susjeda), razmjena, prisjedinjavanja, ujedinjavanja i drugih etno-teritorijalnih perverzija. Iako iza ovih misli stoji velikosrpska ideja, sada se ovdje ne radi o stvaranju “velike Srbije”, već o pokušaju da Srbija zadrži onih 88.000 kvadratnih kilometara koje je imala u SFR Jugioslaviji. Izgleda da obojica nisu shvatili onu staru narodnu: “Ko hoće veće, izgubi i ono iz vreće.”

Dvostruka bitka za ‘istorijsku ličnost’

Peto, njih dvojica se, uz pomoć intelektualnih kibicera i dupeuvlakača kojima se okružuju, vide kao neke “istorijske srpske glave” koji će Srbiju i Srbe učiniti “great again” i o kojima će djeca učiti u školi. Naročito Dodik je tu izgubio sve i jedan gram političke pragmatičnosti koju je nekad imao. Postao je megaloman, koji sebe vidi kao “istorijsku ličnost”, koja će učiniti nešto o čemu su Nikola Pašić, Dobrica Ćosić i Slobodan Milošević sanjali – trajno ujediniti “srpsku Bosnu” sa Srbijom. Jedina razlika između njih dvojice je u tome što Vučić ipak odgovara za jednu međunarodno priznatu državu, za jednu stolicu u Ujedinjenim nacijama, za šest miliona njenih državljana.

Dodik ne odgovara apsolutno za ništa, jer paradržavna tvorevina, “entitet” nastao na genocidu, sa svojih manje od milion nacionalizmom sluđenih i sve siromašnijih stanovnika, upravo je to – jedno veliko ništa. Da bi bio potpuno iskren, ne mislim da je Republika Srpska jedno veliko ništa. Mislim da je RS bila, jeste, ostaće i nikada neće biti ništa drugo do velika masovna grobnica.

Tako dolazimo do apsurda u kojem je jedna takva međunarodno i sudski dokazana masovna grobnica legalizovana mirovnim ugovorom, koji postaje sve tješnji i nepodnošljiviji. Ona druga grobnica, samozvane hrvatske republike Herceg-Bosna, bar nije i nadam se nikada neće biti legalizovana. Sa ovolikom količinom nepravde, uz svu tu oligarhijsku vladavinu, kriminalno bogaćenje, privatizacijsku pljačku, državu bez prava i okovanu u korupciju, uz svo to klerofašističko i nacionalističko divljanje, u Bosni je mir nepodnošljiv. A rat? Da li je on moguć? Ili, još prezicnije, da li je izvjestan?

Kako su teroristi iskočili iz grmlja

Na momente nam se čini da je ovo 1992. godina i da se sve ponavlja. No, mislim da je 1992. godina davno prošla. U Bosni i regiji nije više moguć onakav scenario iz 1990-tih, odnosno agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu kao udruženi zločinački poduhvat zvaničnog Beograda, uz učešće srpskih obavještajnih službi, bivše Jugoslovenske narodne armije i vojski RS-a i nekadašnje samozvane republike srpske krajine, kao njenih derivata, stavljenih u službu velikosrpske politike. Čujte, mobilizaciju i podizanje morala su 1990-tih godina vršili staljinistički generali JNA, uz četničke medijsko-intelektualne fanfare, bezbjednosne aparatčike i Gebelsovu propagandu te uz obilatu zloupotrebu sentimenta koji su Srbi, ali i drugi narodi imali prema Jugoslaviji.

Danas nema JNA te mobilizaciju i omasovljenje mora vršiti ovakva propaganda kojoj svjedočimo zadnjih godinu-dvije, a koja dolazi iz ruske i srbijanske obavještajno-bezbjednosne kuhinje. Srbijanska Služba državne bezbednosti je 1990-tih koristila izolovanost Jugoslavije od Zapada, povoljan politički i bezbjednosni kontekst, svoju raširenu obavještajnu mrežu saradnika, kako u kriminalnom miljeu, tako i u institucijama, te je vrlo brzo, intezivno i tajno mobilizirala pripadnike srpskih paravojski i terorističkih jedinica iz redova puštenih zatvorenika, sitnih kriminalaca, ubica, saradnika službe, plaćenika, avanturista te, naravno, srpskih nacionalista. Ti teroristi su za većinu stanovnika Bosne i Hercegovine 1990-tih samo iskočili iz grmlja.

Prvo, dana, tolikih mogućnosti za tajnu mobilizaciju i pripreme nema. Sada se regrutacija i organizacija paramilitantne mreže mora provoditi u uslovima koji nisu tako tajni i simplificirani, već su vrlo medijski i politički kompleksni, istureni i vidljivi javnosti. No, ipak jedan rusifikovan srpski nacionalizam, ugrađen u sve pore jedne države i jedne paradržave, sada pokušava mobilizirati mase preko socijalnih mreža, novinara, nevladinih organizacija, političara, preko pozera iz kriminalnog miljea i raznih patriotskih organizacija. To uveliko ograničava njihovo paravojno djelovanje, brzinu reakcije i faktor iznenađenja. Ali, nadležne bh. institucije ih svakako trebaju tretirati kao bezbjednosni rizik i pokrivati ih svim raspoloživim i bezbjednosnim i kazneno-pravnim mjerama i sankcijama.

Održati destabilizirajući zamrznuti sukob

Drugo, danas kapaciteta za konvencionalno i frontalno ratovanje RS režim jednostavno nema, a Srbija takav vid sukoba više ni ekonomski, ni politički, ni istorijski ne može da podnese. Ali, opasnost nije u potpunosti otklonjena. Velikosrpski nacionalizam je 1990-tih, koristeći vojnu nadmoć i jugoslovenski sentiment, odradio svoj “istorijski” zadatak, odnosno genocid i istrebljenje muslimanskog i katoličkog življa sa teritorije pola Bosne i formiranje paradržavne trabant tvorevine RS, preko koje se cijela Bosna drži kao taoc. Danas je cilj Dodikovog režima i Rusije da pod svaku cijenu održi taj destabilizirajući zamrznuti sukob i status quo u Bosni i Hercegovini postignut 1995. i odbranjen 2006. godine (slomom reforme policije i ustavnih promjena), te status quo na Kosovu odbranjen 2011. godine, i to nasiljem. Za nastavak ostvarenja ovih velikosrpskih i sa njima potpuno posloženih ruskih interesa i nije više potreban tako opsežan konvencionalan rat kao 1990-tih.

Sasvim je dovoljan prostorno ograničen oružani sukob i nasilje niskog inteziteta, u kombinaciji sa propagandom kampanjom “alternativne istine”, mekom moći, demonstracijama, radikalizacijom mladih, omasovljenjem neofašističkih grupa, separatističkim akcijama i međunarodno-pravnom i “humanitarnom” podrškom nekog velikog igrača. To je definicija hibridnog rata i njega RS režim provodi protiv Bosne korak po korak posljednjih četiri-pet godina, uz podršku Rusije, ali i zvaničnog Beograda i vladinih i nevladinih proruskih frakcija u Srbiji. Ove tekovine genocida i agresije u Bosni i Hercegovini velikosrpski nacionalizam će braniti i po cijenu dovršenja rata bilo kojim drugim, a raspoloživim sredstvima.

Treće, lider i članovi organizacije kao što su “Srbska čast”, “Veterani RS-a”, “Obraz” i slični nemaju kapacitete da sami organizuju i stvore paravojsku, jer paravojsku na Balkanu uvijek stvara oficijelni politički režim, služeći se kriminalnim i ekstremističkim strukturama. No, koliki god ridikuli bili, ovi esktremi i, slobodno mogu reći, teroristi imaju kapacitet da budu pripadnici takve vojske, imaju kapacitet da regrutuju i radikaliziraju mlade, reklamirajući militantni etnofašizam. To je upravo osnovni smisao postojanja ovakvih organizacija meke moći i pozerskih grupacije i uopšte ovakvog militantnog showa kojeg priređuje RS režim. Učiniti atraktivnim, učiniti seksi jedan etnofašistički srpsko-ruski mačizam i militarizam.

Kriminalci kao ‘borci za pravednu stvar’

Četvrto, cilj ovog cirkusa je u takozvanim srpskim zemljama stvoriti što razgranatiju i masovniju mrežu raznorodnih, paramilitantnih i metodološki različitih grupacija koje će spajati jedna ideološka paradigma: antizapadnjaštvo, neofašističke i neočetničke varijacije Ljotićeve ideologije krvi i tla i jak proruski sentiment. To je paravojska kojom će se prvo obezbijediti unutrašnja vlast, zastrašiti politički protivnici, i po ideološkoj, i po nacionalnoj liniji.

Ali, to je i paravojska koja se da vrlo dobro iskoristiti za hibridni rat, za organizoavnje demonstracija, izolovanih napada na neprijatelje režima ili “nacije”, pa i za oružane sukobe niskog inteziteta. Generalno, za destabilizaciju Bosne i susjednih država, koje velikosrpski nacionalizam još ubraja u takozvane srpske zemlje. To je, prema izjavama najviših srbijanskih dužnosnika, još uvijek mainstream politika u Srbiji.

Samo prisustvo osobe iz kriminalnog miljea kakav je Igor Bilbija, ili jedne pijavice koja živi od zloupotrebe boračkog statusa Duška Vukotića, u cijeloj toj priči nije toliko bitno, koliko su opasniji oni koji stoje iza njih. Igor Bilbija je prijedorski kriminalac, sa debljim sudskim i još debljim policijskim registrom o sebi. U aprilu 2013. godine uhapšen je u akciji “Sova”, zajedno sa Sinišom Milojevićem “Kobrom” iz Banjaluke, Milanom Vujčićem “Vujketom” i Petrom Lekićem “Roletom” iz Gradiške te Borisom Torbicom “Čorbom” iz Prijedora. Okružno tužilaštvo Banjaluka im je na teret stavilo teški oblik zelenaštva, u kojem su nastupile teške posljedice za oštećene.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

(Sutra: Paravojske i Rusija čekaju pogodan momenat za udar na BiH)