Mirjana Karanović: Kako da glumim kad se okolo puca?

Mirjana Karanović: Možda ćemo se snaći, ali pitanje je da li ćemo moći da napredujemo (Tomislav Mileti? / Pixsell)

Razgovarala: Bojana Belčević

Nakon internacionalnog debija na Sundance Festivalu, a odmah zatim i festivalu u Geteborgu, i publika beogradskog Festa mogla je da pogleda film Dobra žena, autorski prvenac Mirjane Karanović. Film govori o ženi koja otkriva da boluje od raka, ali takođe otkriva i ratnu prošlost svog muža, pa je primorana da se suoči sa svojim životom i da donese važne odluke. Osim glavne ženske uloge, u ovom ostvarenju Mirjana Karanović potpisuje i režiju, kao i scenario, uz Stevana Filipovića i Darka Lungulova.

Za Al Jazeeru Balkans Mirjana Karanović kaže da je bila zatečena intenzivnošću reakcija na premijeri i reakcijama ljudi koji su joj preneli svoje utiske.

“Ljudi koji nisu opterećeni ideološkim predrasudama i formiranim stereotipima o meni bili su spremni i otvoreni da prime ono što sam donela kao sadržaj. Njihova reakcija je bila emotivna, a to je, uostalom, nešto što ja i sama tražim od umetnosti: da me ponese, uzbudi, uznemiri, nasmeje, iznervira…”

Da ima i onih koji njen rad tumače upravo kroz “formirane stereotipe” pokazao je već razgovor organizovan na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti, u okviru programa Festa, na kome su se, uz čestitke, na ostvarenju mogli čuti i komentari o “antisrpskom angažmanu”. Na takve reakcije kaže da računa, ali takođe ističe da joj je važno da se u svemu tome uspostavi i dijalog.

  • Danilo Kiš je rekao da je umetnik na ovim prostorima osuđen na to da se bavi politikom…

– Politika je ovde važan deo našeg svakodnevnog života, onoliko koliko se u nekim drugim zemljama veliki broj ljudi uopšte ne zanima za politiku. Mislim da takvih ljudi ima i ovde, ali biti uključen u ono što je važno i značajno za neku sredinu jeste normalna i logična potreba umetnika koji traži teme za svoja dela. Ono što je važno kada govorimo o ovom filmu jeste da on nije politička izjava, zato ja nisam pravila film o zločinu, niti o mužu, već o njoj, o jednoj ženi i njenom svetu, njenoj dilemi. Ne iz ugla sudije, već nekog ko hoće da shvati.

Meni je strašno to što se mi i dalje nismo oslobodili toga da pečatiramo ljude bilo po nacionalnom ili verskom ključu, bilo po podelama patriote – izdajnici. Neko ti lupi etiketu na čelo i tog trenutka prestaješ da budeš ljudsko biće, postaješ Srbin, Hrvat, Musliman, Albanac, žensko, muško… Meni je, takođe, strašno što ima sve manje saosećanja za žrtve, i to je lančana reakcija u čitavom regionu. Kad neko pomene zločine, uvek se kaže: “A šta su oni nama uradili?” U celoj toj priči se zaboravlja da su ti podaci nešto čime bi trebalo da se bavi istorija i pravnici, a da umetnici treba da pričaju priču o ljudima i o saosećanju koje bi trebalo da uspostavimo sa žrtvama.

To je bio i slučaj sa Grbavicom. Taj film je u startu proglašen antisrpskim, a da niko nije želeo da vidi njegovu ljudsku stranu i da shvati da taj film govori o tome da se život nastavlja za tu devojčicu, nastalu u činu silovanja i za njenu majku, da će ta strašna prošlost ostati iza njih i da je moguće nastaviti život i posle tog strašnog događaja. Ovde niko nikad nije želeo da se potrudi da to tako vidi.

  • Da li mislite da će Dobra žena imati sličnu sudbinu kao Grbavica?

– Mislim da hoće, ali mene to zaista nije sprečilo ili poljuljalo u tome da napišem ovu priču i mislim da veliki broj ljudi to razume. Upravo sam, recimo, imala razgovor o filmu na FDU, gde je bilo nekoliko ljudi koji su imali predrasude. Ostali, pogotovo mladi, bili su velika podrška. Računam na to da će biti i takvih reakcija, mislim da je to možda i u redu, ali svakako bih volela da postoji mogućnost dijaloga. Sa svakim od tih ljudi koji su imali primedbe na film ja sam sela i razgovarala.

  • I kako ste se razišli?

– Pokušala sam da im objasnim kako ja razmišljam i kako vidim pitanje etike i ljudskog morala. Meni nije cilj da oni nakon mog odgovora potpuno promene mišljenje, ali mislim da je dobro da postoji dijalog u kome nema žuči, vikanja, vređanja i urlanja, već neko kaže svoje mišljenje i svoj stav, pa onda ti kažeš svoje mišljenje. I onda, možda bismo mogli da nastavimo da razgovaramo, a možda je i to dovoljno za početak.

  • Šta je bio prvi impuls za nastanak ovog najpre scenarija, a zatim i filma koji ste odlučili da režirate? Da li Vas je intrigirala tema, ili ste krenuli od lika Milene? Šta je bilo presudno da poželite da snimite Dobru ženu?

– Suštinski, krenula sam od lika, od te žene. Pomislila sam kako bi na takvo neko otkriće životno reagovala žena koja nije aktivista, intelektualac, koja je majka i domaćica, kako bi reagovala da sazna da bi većinu svog života mogla da nazove nekom vrstom pokrivača za tajne o kojima do tada ništa nije želela da zna. Mislim da je tako nešto često i da je to lakši način da se ide kroz život i zavaravanje da se vremenom sve može zaboraviti i da nikakvih posledica neće biti. Ako ste iole išta učili u školi, znate da su takve lekcije iz istorije bile veoma česte u gotovo svim društvima. To je lažna nada, da možeš da se pretvaraš da se nije desilo nešto što se desilo. A cena koja se plaća kada taj problem izbije na površinu uvek je veća nego kad bi se sa njim čovek suočio onog trenutka kada on nastaje.

  • Da li je sakrivanje, ignorisanje problema izraženije na ovim prostorima?

– To nije samo naš problem, ta priča je nešto što se desilo u našoj blizini, ali mislim da je sama tema zataškavanja i sklanjanja u stranu, nešto što je blisko mnogim ljudima. To nije specifično naše. Ovde možda mi to malo više osećamo, zato što postoji tradicija sakrivanja emocija, neizražavanja toga šta osećaš. Meni nije čudno da se sada, kada se većina ljudi oseća nezadovoljno i nesrećno, ta nesreća pokazuje kroz emociju ljutnje, a ne kroz emociju pokazivanja slabosti. Pokazati slabost i nemoć, biti emotivan u društvu koje još ima jake patrijarhalne osnove je neprihvatljivo. Zato sam i želela da napravim ovaj film i da kažem da ti sa svojim emocijama moraš da se suočiš. To nije nešto na šta će te drugi naterati, ali će te život na to naterati. Moja junakinja je došla u takvu poziciju.

  • Kakva je ta “dobra žena”?

– Ideja dobrote je nešto sa čim se susrećemo od ranog detinjstva, kad nam roditelji, učitelji i vaspitači govore da budemo dobri. To “biti dobar” jeste važno u životu, razlikovati dobro od lošeg. Ali, isto tako, biti dobar znači i ne uznemiravati ljude oko sebe: “budi dobar, nemoj da gnjaviš, nemoj da me ispituješ…” To se veoma često poistovećuje i onda je dobrota veoma često povezana sa pasivnošću. Zato što ako nešto radiš, svakako moraš da se sukobiš sa ljudima, da pogrešiš, da povrediš nekog drugog ili sebe, tako svi mi učimo životne lekcije. A živeti život potpuno zaštićen, tako što ne donosiš odluke, na trenutak izgleda kao idealna situacija, ali to je pozicija deteta. Ta Milena živi pod staklenim zvonom, iako ona živi u nekom gradu u Srbiji, vidi život oko sebe, ali ne želi da učestvuje u tome. Ovaj film govori o trenutku kada nju okolnosti nateraju da ne može da se pretvara da nešto ne postoji.

  • Čitajući neke od Vaših prethodnih intervjua, primetila sam da ste, recimo, 2013. godine više puta izjavili da biste više voleli da se posvetite umetničkom delovanju i sebi, da nemate volje da komentarišete neposrednu stvarnost koja nas okružuje. Da li je to neka vrsta zasićenja i imate li i dalje imate taj stav?

– Imala sam veoma jaku potrebu da izađem izvan okvira svoje profesije ‘90-ih godina i za vreme promena 2000. godine. Za mene je to tada bilo važno. Nisam mogla da se bavim svojim poslom dok ne prestane da se puca, dokle god postoji diktatura u mojoj zemlji, dok postoji takva vrsta nepravde koju nisam želela da trpim. Posle smrti [premijera Srbije] Zorana Đinđića i nakon što se promenilo toliko raznih garnitura na vlasti, danas ne mislim da bi trebalo da nastavljam da dajem svoje mišljenje o svemu. Ne osećam više potrebu za tim.

Sećam se, jednom prilikom kad nisam želela nešto da prokomentarišem, osoba koja me je zvala rekla je: “Pa ko će ako nećete Vi?” Odgovorila sam da ako nema nikoga osim mene, možda je bolje da niko ne kaže ništa. Pristajem da me ljudi smatraju nekim ko mrzi ovu zemlju, zato što imam toliko puno kritike na njen račun, ali ja ne mogu stalno da dokazujem da to nije tako. Prosto moram da se bavim nečim drugim, zapravo onim što meni pričinjava mnogo veće zadovoljstvo, a to je moja umetnost. Nisam više ni mlada da imam vremena da ostavim sa strane nekih 10 godina, kao što su te ‘90-e iscurile iz mog života. Za mene je moja umetnost najbolji način da budem prisutna i da utičem na društvo u onoj meri u kojoj bih i mogla da utičem na društvo. Ne verujem da su moje izjave ili mitinzi na kojima sam se pojavljivala presudno uticali na bilo koga.

  • A kako se kao građanin osećate pred još jednu izbornu kampanju u Srbiji? Šta mislite, šta možemo očekivati narednih meseci?

– Imam utisak da mi mnogo toga ne znamo i da ne znamo šta je zapravo tačno. Politički, meni situacija nikad nije bila mutnija i neodređenija. Sa jedne strane imate jednu osobu koja ima fenomenalan rejting kod međunarodne zajednice, u zemljama oba “bloka”, da tako kažem, jer se ponovo uspostavlja neki bipolarni svet. Sa druge strane vidite veliki broj ljudi koji su u nekakvoj vezi sa tim premijerom koji vam se nimalo ne dopadaju, ni šta govore, ni kako rade… Nisam u stanju da čitam značenje svega toga. Ono što je sasvim izvesno je da ekonomski ne stojimo baš najbolje, ali da preživljavamo nekako. A takođe znamo i da ni drugima ne ide baš najbolje, tako da su u takvoj situaciji ljudi prilično okrenuti sebi samima i sopstvenom opstanku. Zato mislim da će biti prilično teško opoziciji da se sa tim izbori, jer mi se čini da su metodi borbe za političku poziciju ostali isti kao pre 20 godina. Mislim da to više ne može da proizvede onaj rezultat koji je nekada mogao.

  • Mislite da će se situacija neće bitnije promeniti nakon izbora?

– Ne znam. Znate, kad živite u Beogradu često ste u nekoj vrsti zablude. Pogotovo ako krug ljudi u kome se krećete nije veliki. Onda mislite da je mišljenje tih desetak, dvadesetak ljudi sa kojima se viđate realna slika raspoloženja ljudi, a to nije tako. Tako da nemam neku procenu, nisam pametna po tom pitanju i bolje je tako.

  • Svedoci smo globalno krupnih potresa u svetu, ratova, izbegličke i ekonomske krize. Kako će, po Vašem mišljenju, promene u svetu uticati na region, hoćemo li uspeti da se snađemo u svemu tome?

– To i nije tako loša reč: snaći se. Mi imamo tu veštinu snalaženja, pa ćemo se možda i snaći, ali pitanje je da li ćemo moći da napredujemo. Jedna je stvar kad se u životu snalazite, a druga kad imate stabilnost iz koje možete da gradite nešto.

Izvor: Al Jazeera