Mišković – tajkun koji je vidio leđa svim vladarima Srbije osim Vučiću

Autobiografija Miroslava Miškovića pisana je kao scenario za film (Al Jazeera)

Slobodan Milošević ga je pozvao da socijalizam prevede u tržišnu privredu. Ponudio mu je mesto premijera, ali je na kraju te 1989. godine ipak dobio funkciju vicepremijera. Tri meseca kasnije shvatio je “ko je Sloba”, video “kuda voz ide” i napustio vladu, pozivajući se na zdravstvene razloge. Posle toga se više nikada nisu čuli ni videli.

Sa Zoranom Đinđićem bio je prijatelj. Čak su jednom zajedno “baš uživali da budu glasni”, dok su u Đinđićevoj kući gledali  prenos košarkaške utakmice Jugoslavija – Sjedinjene Američke Države, jer je prvi komšija bio američki ambasador. Udovica ubijenog premijera Srbije, Ružica redovan je gost kod njega na slavi i sedi mu s desne strane.

Đinđić ga je i upozorio na Borisa Tadića, kao na čoveka sposobnog “jedino da nanese veliku štetu”, ali tek kasnije, kao i cela Srbija, na veoma težak način saznao na šta je njegov prijatelj mislio. Tadić ga je sabotirao u pokušaju kupovine slovenačkog Merkatora i pripremio teren za njegovo hapšenje.

Uhapsio ga je Aleksandar Vučić, koga je upoznao 2008. godine, kada ga je Tomislav Nikolić doveo kod njega. Nikolić ga je molio da mu pomogne da, tada trećeg čoveka Srpske radikalne stranke, ubedi da postane drugi u novonastaloj Srpskoj naprednoj stranci (SNS).

Sa Nikolićem je, inače, godinama održavao “korektne odnose”, ali se osnivač SNS-a promenio kad je došao na vlast, a i dozvolio je da ga “protivzakonito uhapse”, što mu nikada neće oprostiti.

O bivšem predsedniku Savezne Republike Jugoslavije i premijeru Srbije Vojislavu Koštunici tek po neka rečenica na temu nerazumevanja potreba privrede.

“Ja, tajkun”

Ovako, u najkraćem, jedan od najbogatijih biznismena u regionu, Miroslav Mišković u svojoj autobiografiji “Ja, tajkun” opisuje svoj odnos sa vladarima Srbije u poslednje tri decenije.

Knjiga se pojavila u prodaji prošle sedmice i već prvog dana prodaje, u pojedinim knjižarama nije se mogao pronaći nijedan primerak. I cena je, u poređenju sa drugim autobiografskim naslovima istog izdavača, a naročito imajući u vidu ekskluzivnost sadržaja, skoro pa “dampiška” – manje od 4 evra, što je i dva do tri puta jeftinije od drugih autobiografskih izdanja istog izdavača. Što navodi na pomisao i da je možda sam Mišković učestvovao u troškovima štampanja ili makar da se odrekao autorskog honorara.

Knjiga je pisana gotovo kao scenario za film. Na početku, čitalac lako može da dočara sebi crno bele kadrove mladog sprintera Miškovića na atletskoj stazi i trenutak pucanja mišića, koji je skratio perspektivnu sportsku karijeru. Potom slika prelazi u kolor, 2012. godina je, vidimo doteranog starijeg gospodina, koji završava brijanje i zatim, potpuno spreman, mirno otvara vrata policiji koja je došla da ga uhapsi. Dalje  sledi serija flashbackova, kroz koje se opisuju najznačajniji momenti u dugoj karijeri čoveka kome su pripisivane ogromne moći, a koji se retko pojavljivao u javnosti. 

Miškovićev najveći neuspeh – spajanje Delte, Agrokora i Merkatora

Osim o uspesima, Mišković u knjizi pominje i neke neuspehe, a jednim od najvećih smatra propali pokušaj spajanja trgovinskih lanaca Delte, slovenalkog Merkatora i hrvatskog Agrokora. Plan je nosio naziv “Herkul”.

Na sastanku sa vlasnikom Agrokora Ivicom Todorićem i prvim čovekom Merkatora Zoranom Jankovićem u Beogradu 2006 godine dogovoreno je, piše Mišković, da centrala budućeg trgovinskog džina bude u Beogradu, finansijsko sedište u Ljubljani, a komercijalni poslovi u Zagrebu.

Zapelo je kod udela u vlasništvu zajedničkog preduzeća. Janković je, prema rečima Miškovića, insistirao da četvrtinu dobije Merkator, drugu četvrtinu država Slovenija, a preostale dve Agrokor i Delta. Todorić i Mišković su bili za to da svako dobije po trećinu i na tome su se razišli.

Odgovor na pitanje zašto se baš sada odlučio na takav korak zna verovatno samo autor knjige. Mnogi sagovornici koje smo zvali za komentar, izbegavali su da se upuštaju u razloge objavljivanja, neki su tvrdili da je posredi pokušaj popravljanja imidža u javnosti, pa čak i indirektnog uticaja na sud, imajući u vidu čestu praksu u Srbiji da se nekom prvo presudi u javnosti, a da se onda od suda samo očekuje da to potvrdi.

Autobiografija Miroslava Miškovića pojavila se u trenutku kada se vlasniku kompanije Delta po drugi put sudi za utaju poreza. Suđenje je ponovljeno zbog brojnih povreda odredaba krivičnog postupka u prvom postupku, a pravosnažno je oslobođen optužbi za zloupotrebe u putarskim preduzećima. I pored toga, nije mu vraćen pasoš, niti najveća kaucija u novijoj istoriji pravosuđa u Srbiji od 12 miliona evra.

Imajući to u vidu, kao i činjenicu da je početkom godine, zbog nedostatka dokaza svih optužbi oslobođen jedan drugi čovek, koga je aktuelni predsednik Srbije Aleksandar Vučić označio kao “najvećeg narko dilera u zemlji”, ne treba isključiti ni mogućnost da je Mišković procenio da je dobar momenat da sebe predstavi kao žrtvu režima. 

Romansirana autobiografija

Kao i svako autobiografsko štivo i ovo donosi pomalo idealizovanu sliku o njenom autoru. Mišković kroz čitavu knjigu provlači dve bitne odrednice – da nikad nije poslovao s državom i da je uvek radio sve po zakonu, kojima kao da pokušava da demantuje tvrdnje koje ga prate od kada je ušao u krug najbogatijih.

“Ni dan danas nije moguće praviti veliku i ozbiljnu firmu ako čovek nema ozbiljne i prijateljske veze sa državom”, kaže za Al džaziru poznati ekonomista, profesor Ljubomir Madžar. 

“Devedesete godine su bile jedno turbulentno vreme, bile su sankcije, uvozilo se i izvozilo uz kršenje sankcija, to je bilo jedno vreme u kome je zakon morao da se krši, jer po zakonu se nije moglo ni poslovati, ni preživeti. Ali ja bih rekao da je to jedna činjenica koja govori u prilog Miškoviću, jer je i u takvim uslovima uspeo da izgradi jedan veliki biznis, što ne može svako”, objašnjava Madžar.

Biljana Stepanović, direktorka Business info group i svojevrsni hroničar ekonomskih zbivanja u Srbiji od devedesetih do danas, takođe smatra da tajkuni koji su nastali u vreme režima Slobodana Miloševića, nisu mogli da postanu to što jesu bez korišćenja resursa države i ako ne pomoći, a ono bar saglasnosti tadašnjih vlasti.

Podseća da devedesetih godina, kada je nastajala Delta, nisu mogle da se kupe devize po zvaničnom kursu, iako su neke firme imale tu privilegiju. Osim toga, to je, dodaje, bio period kada je uvozniku bilo dovoljno dozvoliti da ne plati odmah porez ili carinu, pa da hiperinflacija potpuno obezvredi taj iznos. Ni uvoz i izvoz nisu bili slobodni, država je određivala kontigente i davala dozvole za uvoz.

Upravo Deltine navodne povlastice po pitanju carina pominju se i u američkim diplomatskim depešama koje je objavio Wikileaks.

U dokumentu za koji Wikileaks tvrdi da ga je ambasada SAD uputila iz Beograda u Vašington 2007. godine navodi se da je Carina je omogućila Miškoviću specijalan tretman za kompaniju Delta, koja je imala grejs period od 45 dana za plaćanje troškova carine, što je imalo velikog značaja u vreme hiperinflacije.

Kredit od milion maraka na “dođem ti”

Mišković u knjizi daje odgovor i na čuveno pitanje, koje se postavlja svakom milioneru – kako je zaradio prvi milion. Preciznije rečeno, kaže na kom poslu, ali ne ulazi u detalje kako. A đavo je uvek u detaljima.

“Prvih milion maraka zaradili smo vrlo brzo, i to na izvozu bosanskog drveta”, piše Mišković. Objašnjava da je Tršćanska banka pozajmila Delti milion maraka sa šest odsto godišnje kamate, koje je Delta posle “replasirala” u Srbiji sa 15 odsto mesečne kamate. Pa su po završetku tog posla (ne kaže kog, niti kako su i kome “replasirali” novac uz toliku kamatu), banci u Trstu platili su kamatu, a od preostale zarade kupili drvo i počeli da izvoze i zarađuju.

“Kad je došlo vreme za naplatu kredita, ostalo nam je 30-40 odsto dobiti. I za četiri – pet meseci zaradili smo milion maraka. Čovek mora da raste postepeno”, objašnjava Mišković u knjizi. Inače, sa ljudima iz Tršćanske banke upoznao ga je, kaže, Ferdo Hribernik, nekadašnji direktor socijalističkog preduzeća Feromoto iz Maribora, kojeg naziva učiteljem i prijateljem. “Uvek je jedan telefonski poziv bio dovoljan da obezbedim njihovu finansijsku podršku”.

Mišković tvrdi da je već dvije godine po osnivanju firme na Kipru kod čuvene Barclays banke imao otvorenu kreditnu liniju od 10 milijuna eura

Ako se do tada i nije preterano čudio i pitao kojim je to sredstvima bivši socijalistički direktor i potpredsednik vlade, posle godinu dana bez posla, u februaru 1991. osnovao privatnu firmu i zakupio dve sobe u, tada jednom od elitnih beogradskih hotela – Slavija lux, sasvim sigurno bi mogao biti zbunjen Miškovićevim opisima lakoće poslovanja i pozajmljivanja novca u trenutku raspada zemlje. Naime, te 1991. godine, samo mesec dana nakon što je Mišković osnovao Deltu, počeli su prvi sukobi u Hrvatskoj, a potom i u Sloveniji, posle čega su ove dve jugoslovenske republike proglasile nezavisnost. 

I tu prosečan čitalac može samo da zamišlja šta je bilo u glavi direktora ili službenika Tršanske banke, kojeg zove poznanik i vlasnik tek osnovane privatne firme iz susedne, još uvek dominatno socijalističke zemlji koja se raspada uz oružane sukobe i traži kredit od milion maraka. Kakvu garanciju za kredit da traži? Šta može biti garancija da će firma opstati i vratiti kredit, kad se tad već vidi da neće biti ni zemlje?

No to pitanje ostaje bez odgovora, ali je čitalac makar saznao da u žargonu tajkuna postepeni rast znači milion maraka za nekoliko meseci. I to na početku biznisa.

Uspešniji od države u prodaji firmi

Sličan momenat Mišković navodi i kada je reč o poslovanju njegove kiparske kompanije Hameslade, koju je osnovao iste godine kad i Deltu u Srbiji. Dve godine nakon osnivanja, direktorka Hamesladea uspeva da dobije pozivnicu da sa porodicom direktora tamošnjeg predstavništva čuvene Barclays banke provede Božić. Uskoro je Delta, tvrdi Mišković, “stekla veliki rejting kod njih”. “Ubrzo, naša kreditna linija je dostigla deset miliona funti i to bez obezbeđenja”.

Pošto bi za prosečne poznavaoce pravila biznisa u Srbiji, ali i u regionu (u koje spada i autor ovih redova), koji su probali da kupe stan na kredit bez obezbeđenja, ovo Miškovićevo šturo objašnjenje moglo da zvuči neverovatno, pitali smo profesora na Bankarskoj akademiji u Beogradu Branka Živanovića koliko je  i tada, ali i danas realno da renomirane strane banke novoosnovanim firmama daju milionske kredite bez obezbeđenja.

“Barclays banka je devedesetih godina prošlog veka vedrila i oblačila na Kipru. Mnoge naše firme su otvarale nerezidentne račune u poslovnicama te banke. Ipak, banke tog renomea nikad ne daju novac bez obezbeđenja, to nije realno. Obezbeđenje je verovatno bio neki keš ili slična likvidna aktiva. Za novoosnovanu firmu moralo je biti neko jemstvo ili u vidu keša ili depozita”, objašnjava Živanović. 

Posle prvih uspeha, Mišković je osnovao i Delta banku, Delta osiguranje, ušao u biznis u Rusiji, a posle petooktobarskih promena 2000. godine, u pravljenje shopping molova i lanca trgovina. Neke od tih biznisa je prodao, a za tri – banku, osiguranje i maloprodajni lanac Maksi dobio ukupno 1,5 milijardu evra. Država Srbija za sve privatizovane firme nepune tri milijarde.  

Kraj prvog dijela, sutra nastavak: Kako je Mišković pao u političku nemilost

Izvor: Al jazeera