Mladi Libanci: Težak ‘razvod’ od rata

Mladi su odrasli u društvu koje i dalje nosi ožiljke rata (EPA)

Piše: Hasan Al-Haf

Rat u Libanu, prema službenoj verziji, završen je u oktobru 1989. potpisivanjem Sporazuma u Taifu koji je zaključen između raznih strana pod regionalnim i međunarodnim pokroviteljstvom.

Ali, rat koji se završio na poprištima sukoba, ostavio je uspomene i duhove da lebde nad razorenom domovinom sa dubokom nekrozom suživota u njoj.

U međuvremenu, u ozračju velikih rekonstrukcijskih operacija, a i pod utiskom velikih predrasuda koje su tinjale u grudima onih koji su učestvovali u ratu zbog razloga i ciljeva od kojih nije ostalo ništa nakon petnaest godina sukobljavanja, nova generacija je ugledala svjetlo dana.

Dvije godine od završetka rata,1992, u mjestu Qaada Alya rodila se Eliyan Abi Suleyman. Ona će tek kasnije otkriti da je njena porodica zbog razarajućeg rata između Druza i kršćana iseljena iz njihove kuće u gradiću Ayn Derafel.

Iako je Eliyan kćerka jednog od učesnika rata, a njena majka od onih koji su se tokom cijelog rata selili, ipak njeni roditelji sa njom nikad nisu razgovarali o politici.

Djevojka potvrđuje da ona danas nema nikakvih predrasuda prema pripadnicima drugih naroda u zemlji. Danas je njen stav orijentiran u pogledu političkih partija i institucija zemlje, a ne njenih konfesija, iako osjeća da među prijateljima i u njenoj generaciji ima sektaških predrasuda.

Eliyan se prisjeća kako joj je jedan od njenih prijatelja u školi rekao da mrzi Druze jer „oni su nas klali“, dok ona tada nije ni znala ko su Druzi. Kada je o tome pitala oca, on joj je rekao „oni su nas klali, a mi smo njih – to je ono što čini rat”, što je na nju ostavilo snažan utisak.

‘Nisam odgojen da mrzim’

Ali Mansur je rođen 1989 godine kada je potpisan Sporazum u Taifu. On je iz južnog Libana, ali je odrastao u konfesionalno mješovitom području Al-Basta Al-Foqa u Bejrutu.

Kako kaže, nije odgojen da mrzi ikoga jer je njegova porodica tokom rata mnogo patila i iskusili su najteže nevolje.

Međutim, kaže da on kao mladić musliman u zemlji kakva je Liban ne može tvrditi da ne razgovara o ratu i njegovim razlozima te smatra da je inostrani element imao krucijalnu ulogu u rasplamisavanju sukoba.

Mladić se prisjeća da mu je otac pričao kako se dva puta spasio od otmice na sektaškim rampama, da je majka zamalo pogođena snajperskim metkom kada je stajala na balkonu i kako su ostavili rupu od metka na zidu kao uspomenu sve do danas.

Ali se smije dok se prisjeća kako mu se majka brinula kad bi znala da on ide sa prijateljima u mjesto koje se tokom rata zvalo „Istočno područje“. Uvijek ga je pitala za njegove prijatelje kršćane:„ Vjeruješ li ti njima?“. Ali smatra da većina pripadnika njegove generacije nije imuna na ponavljanja rata i da smatraju pripadnike drugih konfesija neprijateljima. 

U potrazi za odgovorima

Roditelji Ferasa Al Debagha, iz Sjevernog Tripolija, nisu ga upoznali s ratom. On je sin islamsko-kršćanskog braka i roditelji su mu se rano razveli tako da je bio prinuđen da sam istražuje prave odgovore do kojih je vrlo teško doći u zemlji kao što je Liban.

Al Debagh je 1992. godine odrastao u Junyi koja se nalazi u „Istočnom području“ nakon što je preselio iz Tripolija. Stoga je bilo logično da na formiranje njegove ličnosti ostavi utisak ovaj demografsko-konfesionalni transfer jer u rano doba bio suvremenik religijskog sukoba koji je kasnije imao utjecaja na njegove poglede po pitanju zemlje i međusobnih odnosa u društvu.

Kaže da je u početku bio pod utjecajem kršćanskih vođa, s obzirom da je živio u okruženju pokreta Al Qwatyah.

Njihova stalna priča o muslimanima ga je usmjerila na put istraživanje istine, pogotovo jer se susretao sa svojim ocem i rođacima muslimanima. Isražujući istinu, formirao je kritičke poglede prema svim stranama koje su učestvovale u ratu te tolerantna gledišta prema drugima.

Smatra da takvih gledišta skoro i da nema među pripadnicima njegove generacije.

Julyana Mhana iz Rashye Al Wadi u istočnom Libanu mrzi rat. Kaže da je rat razoran, da je pored ubijanja učinio mnoge žene udovicama i bio uzrok desetinama hiljada invaliditeta.

Ali i pored toga, ona kaže, da je bila suvremenica proteklog rata, borila bi se, braneći svoju konfesiju.

Julyana, koja je rođena polovicom devedesetih, zna postaviti razliku između proteklog rata i bilo kojeg budućeg, te kaže da neće učestvovati ni u kojem budućem ratu jer doktrina Napredne socijalističke partije koju je osnovao pokojni Kamal Junblat, poziva na mir.

Dodaje da se današnji život umnogome razlikuje od života njene porodice. Ona nema problema s kršćanima, protivnicima tokom rata. Naprotiv, ona živi s njima i obrazuje se u njihovim školama.

Izvor: Al Jazeera