Mliječni zubi bh. pravosuđa

Suočeni smo sa oslobađajućim presudama u slučajevima kad sve, na početku, izgleda jasno kao dan, piše autor (Getty Images)

Piše: Vlastimir Mijović

Pravosuđe je, bez sumnje, naša bolna tačka. Umjesto pravde, ono često provodi krivdu. U tome prednjače tužilaštva, na kojim je prvi i ključni potez. Jer, sudije su pred svršenim činom ako su istrage loše provedene, ako su dokazi nepouzdani, ako su istražne procedure kršene, ako se optužnice temelje na principu rekla-kazala…

Stoga smo i suočeni sa oslobađajućim presudama u slučajevima kad sve, na početku, izgleda jasno kao dan. Na kraju ispadne – noć!

U nekim od brojnih promašaja domaćih tužilačkih organa mogu se nazrijeti još dvije moguće varijante. One su prvenstveno prisutne u tzv. političkim slučajevima, kad se “kamen” baca na  poznata imena iz vlasti.

Čovićev certifikat

Prva varijanta mogla bi se zvati “Čović”, a druga, na primjer, “Dodik”.  Podizanje optužnica, čak i hapšenje, a potom i suđenja šefu HDZ-a mnogi su već zaboravili: proteklo je od toga i više od decenije. U međuvremenu se Dragan Čović politikom jedini šeta sa certifikatom – poštenja!

Nekoliko puta suđen, nikad osuđen, štaviše – pravomoćno oslobođen teških optužbi, on s pravom likuje da je bio žrtva montiranih optužnica. A da li je stvarno bio?

A čovjeka su, u stvari, progonili s krajnjim ciljem da mu ne naude, naprotiv – da ga operu kao novorođenče.

To ne znamo. Ne znaju ni oni koji su mu sudili. To znaju samo Čović i tužioci koji su ga izvodili pred lice pravde. Oni su, jednostavno, mogli manipulisati indicijama i dokazima, stvarajući dojam da su pred sudom, na kraju, ispucali svu raspoloživu pravnu municiju. A čovjeka su, u stvari, progonili s krajnjim ciljem da mu ne naude, naprotiv – da ga operu kao novorođenče. Da li su prave dokaze, koje su možda imali, pritom sakrili i od sebe i od suda, to vjerovatno nikad nećemo saznati.

Niko u ovom slučaju nije snosio posljedice, ni optuženi Čović ni tužilačke šeprtlje. On od tada na čelu nosi pečat nevinosti, a priče o njegovom kriminalu i nezakonitostima još se vrte jedino po nekim upornim medijima.

Ućutkani svjedoci

Druga varijanta nosi ime po predsjedniku entiteta Republika Srpska, šampionu teških sumnji koje, osim rekordnog javnog opticaja, nikad nisu uobličene ni u kakvu optužnicu. U masi optužbi koje se izriču na njegov račun, s njima i zvaničnih potvrda da se u tim slučajevima provode istrage, Milorad Dodik nikad nije ni službeno saslušan, a kamoli pozvan u sud.

Za to mogu biti najmanje tri razloga: prvi, da čovjek ništa loše nije uradio: drugi, da je sve ružno što je činio majstorski prikrio i, pod tri, da je, kad su istrage pokrenute, i on pokrenuo svoj odbrambeni tim, kojem je glavni zadatak bio da svjedoke učine zaboravnim, a tužioce nezainteresovanim ili naklonjenim entitetskom gazdi.

Svi su mislili da je Mile gotov još kad je u pritvor dospio vlasnik “Pavlović banke”. Ona je Dodiku, mimo zakona, kako tvrde mediji i njegovi politički rivali, odobrila ogroman kredit za kupovinu kućerine u Beogradu. No, gospodin bankar istražiteljima je ispričao drugu verziju od priče koju im je prvu ispričao; ništa što bi teretilo šefa RS!

Istražni organi suočili su se i sa “zaboravnošću” ljudi koji su protiv Dodika navodno trebali svjedočiti zbog malverzacija u “Bobar banci”. Neko je u međuvremenu i s njima “ozbiljno” porazgovarao. A taj neko, na zaprepaštenje javnosti, mogao bi biti čak i Glavni državni tužilac, gospodin Goran Salihović. To tvrdi, nije šala, državni ministar sigurnosti Mektić! Neki mediji objavljuju čak i dijelove prisluškivanih razgovora Milorada Dodika u kojim se baca ljaga na Salihovića. Njegovi kritičari javno tvrde da je Glavni tužilac učinio sve da se istrage protiv predsjednika RS zavedu na krivi put, da se zametnu dokazi i “opamete” svjedoci.

Uglavnom, Salihović će o tome morati da se očita pred Uredom disciplinskog tužitelja BiH, nakon što je to zatražio Transparency International, ugledna organizacija za borbu protiv korupcije i sličnih pošasti savremene Bosne i Hercegovine. Ko tom Uredu vjeruje, taj neka se i nada da će njihov postupak biti na časnoj razini te da će, ni po babu ni po stričevima, presuditi Salihoviću. Ako je kriv, moralo bi žestoko da ga opeče. Ako nije, ministar Mektić morao bi biti taj koji treba da snosi sankcije.

Borba s korupcijom, u koju se kunu i vlast i pravosuđe, vodi se bez opipljivih rezultata. 

Vidjećemo na čiju će stranu da pretegne. Ako bude kako je  dosad bilo s ovim pravosuđem mliječnih zuba, ispod brda će istrčati samo neki goluždravi miš. Baš treba biti optimista pa vjerovati da se nešto promijenilo od vremena kad je Salihovićev prethodnik Milorad Barašin uklonjen sa pozicije Glavnog državnog tužioca. Ni dlaka s glave mu nije falila, iako je čak i uslikan tokom nedozvoljenih kontakata za kakve sad terete njegovog nasljednika.

Avans bez pokrića

Uglavnom, borba s korupcijom, u koju se kunu i vlast i pravosuđe, vodi se bez opipljivih rezultata. Nema nikakvih presuda, iako nam se, u zamjenu za njih, nude deseci službeno podignutih optužnica protiv visoko titulisanih osoba. To bi javnost trebala da doživi kao neki avans za kasniju cjelovitu isplatu, kasniju i sve kasniju, koju možda nikad i nećemo dočekati.

Ko zna kakva će, u tom kontekstu, biti i sudbina najavljene istrage protiv još jedne čuvene persone, supruge člana Predsjedništva BiH i šefa SDA Bakira Izetbegovića, Sebije. Mediji su već sastavili optužnicu u kojoj se ona i vlasnik “Moje klinike” terete za teške finansijske malverzacije na štetu Opće bolnice u Sarajevu. No, hoće li te navode potvrditi i nadležno tužiteljstvo, nakon svoje istrage, veliko je pitanje. Ne moraju mediji biti u pravu, kao što se ni istražitelji i tužitelji često ne trude da pomno zaviruju po grmovima u kojim nešto šuška.
Nastavci slijede. Pravna država u puni pogon će već od ponedjeljka. Kojeg li?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera