Mogu li balkanska društva birati predsjednika u parlamentu

Izbor Frank-Waltera Steinmeiera za novog njemačkog predsjednika bila je puka formalnost. Dobio je potporu tri četvrtine izaslanika Savezne konvencije u Reichstagu, kojeg čine zastupnici oba doma parlamenta i predstavnici svih njemačkih pokrajina. Podržale su ga sve velike njemačke stranke. Tako je u Njemačkoj, no je li takvo što moguće i u balkanskim državama?

Pitanje je to koje se često može čuti, upravo zbog činjenice da gotovo svi predsjednici – od Hrvatske do Makedonije – uglavnom nemaju puno ovlasti, eventualno zapovijedaju oružanim snagama, sudjeluju u kreiranju vanjske politike ili predlažu veleposlanike, ponegdje imaju i pravo veta na određene zakone. Uz sve to, izbori za predsjednika, kao i svaki drugi izbori, puno koštaju i često su predmet političkih borbi u kojima se ne biraju riječi ni sredstva.

Predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, Sanja Barić smatra kako je otvaranje tema izbora predsjednika u parlamentu „uvijek dnevnopolitička reakcija na pojedinu osobu predsjednika/predsjednice“. Kada se stranke slažu, navodi, podržavaju postojeći model, no kada im je pojedina osoba „trn u oku“ zagovaraju izmjene modela izbora predsjednika ili ograničavanje njegovih ovlasti.

Objašnjava kako po hrvatskom modelu predsjednik ima uglavnom formalnu i ceremonijalnu poziciju, ali i vrlo bitne stabilizirajuće ovlasti koje se aktiviraju u trenutku državne ugroze ili političke krize, dok u Srbiji predsjednik ima snažniju poziciju. U tom smislu, kao primjer navodi ovlast suspenzivnog veta na izglasane zakone.

Ne vidi ozbiljne mane postojećih modela koje bi nalagale nužnu izmjenu, što ne znači da se u obje države ne bi moglo krenuti i u pravcu neizravnog izbora predsjednika.

Dva scenarija u slučaju Vučićeve pobjede

Pred Srbijom su uskoro predsjednički izbori, pa se postavljaju pitanja što će se dogoditi hoće li Aleksandar Vučić, ako pobijedi, pokrenuti ustavne promjene i okreće li se Srbija predsjedničkom sustavu.

Politolog Stefan Surlić u slučaju Vučićeve pobjede prognozira dva scenarija. Po prvom, Vučić će mjesto premijera prepustiti autonomnom kandidatu, posvetiti se međunarodnoj politici i razvijanju regionalne suradnje te nastavku eurointegracija. U tom slučaju, smatra, došlo bi do disperzije moći unutar najjače političke stranke u Srbiji.

„Druga mogućnost je da nastavi aktivan angažman u svim sferama izvršne vlasti, što bi  novoizabranog premijera ostavilo u političkoj senci. U tom slučaju sistem bi se kretao ka očitoj prezidencijalizaciji vlasti“, prognozira Surlić.

„Čini mi se, ipak, da kao društva nismo za to sazreli, jer se bojim da su nam političke ‘elite’ nedovoljno spremne za pokoravanje duhu ustavnosti kao nužnom preduvjetu za izbor u parlamentu“, ukazuje Barić.

Jeftiniji izbor u parlamentu

Ako bi se u obje spomenute države i krenulo u smjeru izbora predsjednika u parlamentu, što nužno zahtijeva ustavne promjene, napominje kako je Srbija u izglednijoj situaciji budući da će do promjene ustava ove zemlje morati doći, ako zbog ničeg drugog onda zbog pristupanja EU-u. S druge strane, zbog političke izmjene u Hrvatskoj ne vidi realnu mogućnost postizanja potrebne parlamentarne većine, odnosno glasova dvije trećine zastupnika, ni za kakvu izmjenu ustava.

Ni Petar Vidov, glavni urednik portala Faktograf, ne misli da bi se u bližoj budućnosti vlast i opozicija mogli dogovoriti o bilo kakvim ustavnim promjenama jer „hrvatska vlast i oporba, bez obzira koja je stranka u kakvoj ulozi, naprosto nisu skloni međusobnoj suradnji“.

„U sustavu parlamentarne demokracije, kakav prakticira Hrvatska, predsjednik nema gotovo nikakve ovlasti, pa tako ni naročitu važnost. Stoga bi sasvim sigurno bilo i logičnije i jeftinije da predsjednika bira parlament, nego građani na direktnim izborima. A najlogičnije bi možda bilo da se predsjednička funkcija u potpunosti ukine“, predlaže Vidov.

Izbori za predsjednika vrlo bitni

Politolog Stefan Surlić s Fakulteta političkih nauka u Beogradu, ukazuje, ipak, kako „ne treba zanemariti uticaj predsednika na celokupan politički proces“. Podsjećajući na činjenicu po kojoj je izvršna vlast podijeljena na predsjednika i vladu s premijerom, kao i da predsjednik ne može biti smijenjen, osim u slučaju opoziva, „vodi ka prezidencijalizovanju političke scene gde političke partije prepoznaju predsedničke izbore kao veoma bitne“.

„Sa jedne strane, potreban je kandidat koji će okupiti što veći broj građana, što znači da njegova pojava i program moraju biti prihvatljivi i poželjni za široke mase. Neposredni izbori za predsednika jako mobilizuju glasače, vezuju ih za ličnost kandidata i vrlo lako ih polarizuju. Sa druge strane, harizmatični šef države uvek može ugroziti vladu svojim javnim istupanjem ili željom da sa nekim svojim ustavnim ovlašćenjem opstruira rad vlade“, objašnjava Surlić.

No ukazuje i na vrlo bitnu stvar jer „predsednikova uloga, iako ima skromna ovlašćenja, može biti posebno značajna tokom političkih kriza, u vreme širokih koalicija, manjinskih vlada ili kada je reč o kohabitaciji, gde se prepoznaje kao lider opozicije“.

Tradicija biranja očinskih figura

I kad bi se predsjednici Hrvatske i Srbije, koji su u ovom slučaju poslužili kao primjer, i birali u parlamentu ponovno bi bila potrebna jaka stranačka potpora i kandidati ne bi bili lišeni političkog utjecaja. U tom smislu, posve je jasno da ni Kolinda Grabar-Kitarović, ni Tomislav Nikolić u nedavnoj prošlosti, kao niti drugi kandidati u budućnosti ne mogu bez „zaleđine“ političkih stranaka.

Savršeni švicarski model

Iako se model upravljanja Bosnom i Hercegovinom ponekad čini prilično kompliciranim, politolog Damir Kapidžić ukazuje kako BiH jeste „veoma kompleksna država, ali se zna tko je za što odgovoran i nema tu nekih skrivenih ili tajnih stvari“.

Za primjer kompleksnosti uzima švicarski model gdje postoji sedam članova predsjedništva, koji se rotiraju svakih godinu dana i gdje postoje pravila rotacije po nacionalnoj, konfesionalnoj, lingvističkoj, stranačkoj osnovi.

„Sustav je mnogo kompleksniji, ali funkcionira i ne proizvodi ovakve trzavice kao kod nas. I nije problem u kompleksnosti, niti u strukturi, nego u načinu kako djeluje predsjedništvo, jer mora postojati volja za kompromisom“, navodi.

„Radi se o odnosima koji su u principu vrlo jednostavni i biračima sasvim jasni. Predsjednik može biti neovisna i nestranačka ličnost samo na papiru, ali vrlo je očito da je to u praksi nemoguće postići. S obzirom da je predsjednička funkcija prvenstveno protokolarna, lišena pravih ovlasti, onda zapravo nije ni bitno pod čijim je predsjednik utjecajem, kad se taj utjecaj ne može manifestirati ni u kakve konkretne rezultate. Obrnuta situacija, u kojoj bi premijer bio pod utjecajem predsjednika, daleko je problematičnija, jer narušava same temelje parlamentarne demokracije“, primjećuje Vidov.

Aludirajući na prošlost i predsjednike koji su vodili pojedine države, Barić podsjeća na „tradicijsku sklonost očinskim/majčinskim figurama, odnosno – prevedeno na jezik ustavnog ustrojstva – sklonost jakoj figuri državnog poglavara/predsjednika države“. Istovremeno, nastavlja, balkanska su društva i dalje nedovoljno sklona shvatiti da ustavna demokracija funkcionira primarno u uvjetima aktiviteta i odgovornosti, spremnosti građana, pojedinaca, ne samo političara, već svakog od nas, da poznajemo i koristimo alate demokratske kontrole vlasti.

Kompromis kao znak slabosti, a ne političke snage

Politolog Damir Kapidžić, docent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, ukazuje kako je kod izbora za predsjednika ipak poželjno imati protutežu izvršnoj vlasti jer „političke stranke određuju gotovo sva pitanja društvenog života“.

„Ako bi stranke imale odlučujući glas tko će biti predsjednik vlade, a istovremeno i predsjednik države, to bi stavilo previše moći u ruke stranačkih čelnika koji su dobili većinu na izborima. Ovako se makar formalno ostavlja mogućnost da predsjednik bude i iz opozicione stranke, odnosno da se na taj način ublaži takva moć“, smatra Kapidžić.

Po njegovom mišljenju, jako je važno da se predsjednik, kad je već na toj dužnosti, ponaša kao predsjednik svih građana, a ne kao čelnik ili pripadnik stranke koja je stajala iza njega u izbornom procesu. Pogotovo je to primjetno, kako kaže, kod izbora članova Predsjedništva BiH koji, i nakon izbora, ostaju na čelu stranaka.

U tom smislu, pohvalno priča o njemačkom modelu izbora predsjednika za koji kaže da je stvar kompromisa više stranaka. „Kod nas je politika kompromisa jednostavno nepostojeća činjenica. Kompromis je ovdje znak slabosti, a ne znak neke snage, pa se idu u konfrontaciju dva suprotstavljena kandidata, što više stranački obojena to bolje, a sve kako bi se pridobilo glasačko tijelo“, ukazuje Kapidžić.

I upravo na tom tragu, kad je već izbor članova Predsjedništva BiH napravljen po postojećem modelu, predlaže poboljšanje načina njegovog funkcioniranja, kako bi se „kompromis pokušao napraviti obavezujućim kao znak suradnje, snage, jedinstva“. „I dok god su funkcije članova Predsjedništva BiH povezane sa stranačkim funkcijama to definitivno neće moći da se tako učini“, zaključuje Kapidžić.

Izvor: Al Jazeera