Mogu li Katalonija i Madrid naći zajednički jezik?

Budući scenariji nisu blistavi, ali najvažnije je sačuvati mir, piše autor (EPA)

Samo prije mjesec dana nitko nije mogao predvidjeti tako radikalne promjene u Španjolskoj. Katalonski parlament je odlučio proglasiti neovisnost Katalonije, nakon što je španjolski Cortes izglasao ukidanje autonomije i stavljanje cjelokupne katalonske uprave u ruke španjolske vlade.

Budući scenariji nisu blistavi, ali najvažnije je da se sačuva mir. Ukoliko bi jedna strana koristila oružje za smirivanje situacije, u Španjolskoj bi lako došlo do građanskoga rata u malim omjerima, što bi bila katastrofa ne samo za Iberijski poluotok, već i za Europu u cjelini.

Istovremeno, Bruxelles ne može dopustiti presedan poput otcjepljenja Katalonije, jer bi se time stvorio domino učinak po cijeloj Europi, koja pruža svu potporu španjolskom jedinstvu.

Duboka su sjećanja španjolske nacije na građanski rat u tridesetima i Francovu fašističku diktaturu.

Katalonci, Baski, Galičani i drugi nekastiljanci teško su prolazili kroz nacionalističku i fašističku vlast, a jedan od simbola te vlasti bila je i španjolska monarhija. Posljedično su jačale regionalne nacionalne svijesti, a umanjivao se naglasak na španjolsku naciju. Bez obzira na devolucije i autonomije, separatistički duh je desetljećima gradio mogućnosti otcjepljenja od Madrida.

Očekivani referendum

Referendum početkom listopada bio je očekivan, ali se podjednako očekivalo da Barcelona neće tako lako proglasiti neovisnost. Do toga je došlo greškom u koracima same konzervativne vlade Mariana Rajoya.

Prvo, Rajoy nije smio poslati policiju i vojsku na glasače i prosvjednike na katalonskim ulicama. Ako je Ustavni sud već utvrdio da je referendum ništavan i nezakonit, onda su Katalonci mogli glasovati do unedogled, jer se niti jedan njihov glas ne bi prihvatio. Iz straha da ipak ne izađe velik broj Katalonaca na referendum, čime bi se uspostavila barem neka legitimnost zahtjeva, španjolska je vlada poslala policiju na birališta, uzimala glasačke kutije i tukla prosvjednike. Time je Madrid dobio biljeg represivnog nadzornika „utamničenog naroda“.

Druga velika pogreška Madrida bilo je potpuno odbijanje bilo kakvog razgovora ili pregovora s katalonskom vladom i parlamentom, uz prijetnju ukidanja katalonske autonomije. I ovaj je korak posve nepraktičan, jer kako bi drugačije reagirala katalonska politička elita do proglašavanja neovisnosti? Svaki drugi korak jednostavno bi značio da se slažu sa svojim vlastitim ukidanjem!

Katalonske snage možda već znaju da je cijela priča za njih gotova. Ništa drugo im nije preostalo nego izazvati nerede kakve se mogu vidjeti u sukobima secesionista i unionista u Barceloni. Iako Carles Puigdemont tvrdi kako je cijela Katalonija iza njega, tomu nije tako. Procjena govori kako je 41 posto glasačkoga tijela glasovalo za otcjepljenje Katalonije, što znači da više od polovice Katalonaca ne želi vidjeti svoju zemlju izvan Španjolske – i izvan Europske unije.

Široki mit

Mora se ovdje ukazati i na široki mit da je katalonski referendum legitiman i demokratski, te da ga takvoga želi rušiti španjolska država. Blok za nezavisnost ima inače vrlo malu većinu u katalonskom parlamentu koji je nezakonitim načinom donio zakone o glasovanju za referendum u sjednici usred noći, ignorirajući zahtjeve oporbenih zastupnika za usklađivanjem glasovanja sa samim katalonskim zakonom.

Socijalisti, Ciudadanos, Narodna stranka i ljevičarska Catalunya Si Que Es Pot prosvjedno su napustili sjednicu i nisu sudjelovali u glasovanju. Slično se dogodilo i tijekom izglasavanje neovisnosti. Španjolski Ustavni sud je suspendirao zakone, ali vlada u Kataloniji ignorira sudske odluke. Time Katalonija krši odredbe Venecijanske komisije Vijeća Europe koja traži neutralnu upravu i proglašavanje zakona barem godinu dana prije referenduma. EU već ulaže milijune eura u jačanje parlamentarne demokracije u partnerskim zemljama upravo da izbjegne scenarije kakvi su se mogli vidjeti u katalonskom parlamentu. 

U ovom slučaju, Katalonija je agresor jer se bez naročitog povoda buni protiv vlastite države. Sutra će se taj scenarij ponoviti u Baskiji, Škotskoj, Farskim otocima, Sjevernoj Italiji, Republici Srpskoj…

Iako se čini da je lopta sada u katalonskom dvorištu, Puigdemont također igra na sve ili ništa. Katalonska vlada je mogla podnijeti ostavku i pozvati na prijevremene izbore, s nadom u dobivanje jačeg mandata od glasača za neovisnost. Time bi se sukob samo produljio i vodio daljnjem razdoblju političke i pravne nesigurnosti. Ako ostane na vlasti, katalonska vlada bi mogla tražiti neku vrstu kompromisa s Madridom oko budućnosti regije. Izazvalo bi to podjele u katalonskoj vladi, jer najradikalnije secesionističke frakcije bi odbile dolazak za pregovarački stol.

Kako god bilo, pitanje nezavisnosti će nastaviti dominirati katalonskim političkim procesima i oblikovati sve odnose s Madridom. Sada nije Puigdemont, već Rajoy koji je raspustio vladu i pozvao na izbore, a to je sasvim drugačiji razvoj događaja jer Madrid neće biti sklon, nakon ovakvoga iskustva, davati ustupke Kataloncima.

Nema kraja secesijama

Druga je opcija reforma španjolskoga Ustava i prihvaćanje službenoga federalnoga sustava u kojima bi postojale federalne regije, posebno u pogledu samostalne fiskalne politike. Naime, jedna od glavnih zamjerki katalonskih secesionista je plaćanje više poreza nego što dobiva regija nazad, te da su politike trošenja madridske vlasti nepoštene.

Treća je mogućnost davanje fiskalne autonomije isključivo Kataloniji. Ispitivanje javnoga mnijenja govori da je to alternativa koju može prihvatiti širok sloj katalonskoga društva. Ovakvo stanje već postoji unutar španjolskoga pravnoga sustava jer Baskija ima velik stupanj fiskalne autonomije.

Baskija, međutim, predstavlja manje od deset posto španjolskoga gospodarstva, dok Katalonija čini oko 20 posto. Davanje Kataloniji punu fiskalnu autonomiju bi oduzelo središnjoj vladi važan izvor novca. Prosvjedovale bi najsiromašnije regije, jer bi se manje novaca distribuiralo po cijeloj kraljevini. 

Kako je vidljivo, moguće je mirno rješenje katalonske krize i neizlazak Katalonije iz španjolske države.

No, ovdje se radi i o široj prijetnji za Europu. Iako je Unija od početka zagovarala razvoj regija, jačajući time regionalne identitete, nije htjela utjecati na jačanje nacionalizma koji prijeti stvaranjem ozbiljnih sukoba. Moramo ovdje biti posve jasni – jedno je proglasiti otcjepljenje i neovisnost u okviru totalitarnih režima i pod prijetnjom ratnog sukoba kao što je to bio slučaj za Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Makedoniju.

Prema međunarodnom pravu, to je stanje u kojemu jedino neovisnost može osigurati mir i gdje narod daje legitimnost. Ovakvo otcjepljenje predviđa narodnu volju, ali samo ako se time ne prouzroči novi ratni sukob. U ovom slučaju, Katalonija je agresor jer se bez naročitog povoda buni protiv vlastite države. Sutra će se taj scenarij ponoviti u Baskiji, Škotskoj, Farskim otocima, Sjevernoj Italiji, Republici Srpskoj… nema kraja secesijama i izlaženjima iz velikih država, što je dugoročno znak krize višenacionalnih država i jasan pokazatelj životne snage nacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera