Oglasi

Mogu li potčinjeni govoriti engleski?

Već sedmicama novinari, stručnjaci i globalni lideri iznose pretpostavke o iranskim demonstrantima - na engleskom jeziku.
Protesti širom Irana odnijeli su najmanje 22 života, a stotine ljudi su uhapšeneEPA

U najraširenijoj seriji demonstracija u Iranu protiv strukturalnog siromaštva, veoma raširene korupcije i političke tiranije u posljednjih deset godina, uglavnom siromašni, zaposleni ispod svojih kvalifikacija ili nezaposleni Iranci pohrlili su na ulice i izazvali vladajući aparat Islamske Republike.

Po svemu sudeći, većina evidentnih zahtjeva demonstranata bila je ekonomskog karaktera, ali nijedan ekonomski zahtjev nije bez potencijalnog političkog zapleta. Kako kaže jedan egipatski slogan, kombinujući i ekonomski i politički aspekt: „Sloboda, ljudsko dostojanstvo i hljeb“.

Nekoliko sedmica nakon iznenadnog izbijanja i eventualnog smirivanja ovih protesta, različite frakcije uključene u njih i dalje su pokušavale staviti vlastiti spin na značenje i smjer ovih protesta. Još od zlatnih dana Zelenog pokreta u Iranu i Arapskog proljeća nismo vidjeli takav izljev socijalnih nemira. Usred globalnog fokusa na prijetnju od grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL), ove demonstracije u Iranu odjednom su podsjetile svijet na postojanje ljudi i njihovih zahtjeva.

Ali šta se tačno desilo u Iranu – i kako mi da to protumačimo? Razasute ali sveukupno masovne demonstracije raširile su se kao požar kroz 80-ak gradova i rezultirale sa više od 20 mrtvih i više stotina uhapšenih. Šta su bila ova okupljanja: znaci revolta, rašireni protest, haotični nemiri ili samo dobre stare spletke da se razori vladajući režim?

Vladajuća država u Iranu ocijenila je ove proteste kao „fitnu“ (sijanje razdora) i odbacila ih kao spletke stranaca, posebno Saudijske Arabije, Izraela i SAD-a. Tako su uvjereni bili da se radi o zavjeri stranaca da se nametnu politički izazovi njihovom legitimitetu da su odmah organizovali kontrademonstracije da pokažu kako su popularni.

Iako su neki visokorangirani zvaničnici priznali da postoje legitimni ekonomski razlozi za ove proteste, svejedno su pozvali veliku grupu koju čine njihovi uposlenici i radnici da zajedno sa svojim porodicama marširaju da pokažu svijetu da podržavaju svoju „voljenu“ Islamsku Republiku. Državni službenici i drugi čija primanja zavise od države uradili su kako im je rečeno.

One liberalnije i reformatorske frakcije vladajućeg režima ostale su bez teksta i nisu znale šta reći o ovim protestima. Ovaj ustanak je bio izvan njihove kontrole. Nisu ga mogli zloupotrijebiti da pregovaraju o nedovoljnom udjelu u vlasti za sebe u gornjim ešalonima države. Tako su ih odbacili, osudili i okarakterisali kao „slijepo nasilje“.

Ove demonstracije možda nisu rezultirale urušavanjem vladajućeg režima, ali su bez sumnje razotkrile da su reformisti dio tiranije.

Licemjerstvo

Za to vrijeme su SAD, Izrael i Saudijska Arabija brže bolje prihvatili ove proteste kao izbijanje demokratskog ustanka. Američka ambasadorica u UN-u, Nikki Haley, čak je ovo pitanje potegla u Vijeću sigurnosti UN-a, što joj se naravno obilo o glavu i drugi članovi Vijeća su je javno kritikovali zbog oportunističkog šarlanstva.

Američki predsjednik Donald Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu pisali su na Twitteru i snimali svoje poruke solidarnosti „iranskom narodu“, dok su saudijski mediji preuveličavali ove proteste kao znakove revolucije protiv njihovog zakletog neprijatelja.

Trump je zaboravio kako je osudio mirni protest američkog fudbalera Colina Kaepernicka protiv cijele historije rasnog nasilja u SAD-u i da ga je nazvao „k...... sinom“. Netanyahu je zaboravio na sjednicu o doseljeničoj koloniji u kojoj se krše prava palestinskin stanovnika. Saudijci su najednom vidjeli sebe kao Švicarsku Bliskog istoka i pomislili su da Jemence ne zasipaju bombama i municijom već cvijećem i baklavama.

Svi su oni odjednom bili za mir, pravdu i demokratiju u svijetu, posebno u Iranu. Licemjerstvo je bilo luksuznije od mjera štednje u dvorcu Mohammeda bin Salmana od 300 miliona dolara.

S druge strane, prorežimski glasnici su požurili do globalnih medija da osude one koji su kovali zavjeru protiv njihove omiljene Islamske Republike, dok su se jednako bankrotirani antirežimski borci otimali za besmislice odaslane najbližoj blogosferi o neminovnom urušavanju iste te Islamske Republike. Bio je to pravi cirkus.

Odgovorni stručnjaci su pokušavali pojmiti ove proteste dok su posmatrači diletanti žurili do najbliže TV stanice da podijele svoje konfuzije sa zbunjenom publikom. Učeni iranski „filozofi“ iz Njemačke, prevarantski i obmanjujući lobisti u Washingtonu – svi su bili zauzeti pripremajući se da ponovo zamorno pričaju o omiljenoj temi.

Da li se ustanak zaista desio?

Demonstranti su spakovali svoje skromne stvari i otišli kući da sahrane mrtve i jave se na posao. Globalni mediji su pričali nerazgovijetno, a stručnjaci su se i dalje bavili svojim analizama.

No, da li se ustanak zaista desio – ili smo svi bili u milosti jednog ili drugog napadnog tumačenja ustanka? Upravo je u jednom ovakvom trenutku eminentni francuski filozof Jean Baudrillard napisao svoj prvi postmoderni kič Zaljevski rat se nije dogodio (1991).

Ostaje neodgovoreno pitanje: Kako znamo to što znamo i govorimo o ovim ili bilo kojim drugim protestnim pokretima – od Zelenog pokreta do Arapskog proljeća i sad do ovih bezimenih ustanaka u Iranu?

Između 28. decembra 2017. i 5. januara 2018., svijet je svjedočio nekontrolisanom požaru protesta u Iranu. Da postoji veliko siromaštvo i raširena korupcija u državi niko ne može poreći. Siromašni ljudi u Iranu prodaju organe da bi preživjeli. Ali nijedan siromašan narod ne izlazi na ulice uzvikujući svoju bol i patnju samo da bi se dodvorio stranim silama. Oni preziru te strane sile jednako kao i svoje mučitelje.

Svakodnevne vijesti govore o svim takvim ekonomskim boljkama redovno – onima kojima je dovoljno stalo da bi to slušali i čitali.

„Onima od nas koji su pratili svijesti o štrajkovima radnika u Iranu“, jedna je posmatračica s pravom primijetila - “ne trebaju razne vrste teorija zavjere da bi protumačili nedavne proteste. Ona zatim daje konkretne primjere radničkih štrajkova na plantaži šećerne trske i i postrojenju za njenu preradu Haft Tapeh.

„Tamo radnici protestuju jer im nekoliko mjeseci nije isplaćena plata... [zahtijevajući] strukturalne promjene načina na koji se upravlja njihovim radnim mjestima.“

Nezadovoljstvo, međutim, nije bilo prisutno samo među siromašnima. Marljiva srednja klasa je također bila pogođena – među njihovim problemima „hiljade nelicenciranih kreditnih i finansijskih institucija u Iranu koje su cvjetale tokom dva mandata Rouhanijevog prethodnika. Ove institucije su namamile milione klijenata, nadajući se zaradi u stagnirajućoj ekonomiji nuđenjem visokih kamatnih stopa na depozite u iranskoj valuti. Ali zbog velike korupcije, mnoge od njih su se urušile i bankrotirale.“

Oni Iranci koji su pratili ova okupljanja u domovini i izvan nje i koji su ih svesrdno podržavali i podsticali, smatraju ih revolucionarnim izljevima.

Nakupljanje savršene oluje

Rašireni ali mali protesti širom države, nekoliko provokativnih slogana, povremeni nasilni činovi i najmanje 22 mrtvih ljudi sve je što je ostalo da o tome promišljaju potomci.

Kako da tumačimo ove raštrkane dokaze a da se odmaknemo od onih koji su uvijek već uključeni u njihovo ovo ili ono ideološko čitanje? Pretpostavimo da odbacimo i prorežimske i antirežimske idealiste – šta onda?

Ovo su činjenice na terenu: nekompetentno, sebi pravedno, ideološki zaslijepljeno konzervativno vođstvo; još nekompetentniji i korumpiraniji reformski kamp; mala klasa novopečenih bogataša i njihova drsko primjetna potrošnja; zaposlenost ispod kvalifikacija i nezaposlenost; generacija bijesna i puna mržnje suočena sa ekonomskim ćorsokakom. Oni osiguravaju zapaljive okolnosti, bez obzira kako na sve to gledate.

Evo još činjenica na terenu: država koju pokreće ideologija uhvaćena u geopolitici regije zahvaćene ratom i destrukcijom; širi svoja tanka krila od Sirije do Libana, do Iraka do Jemena preko svojih mogućnosti; pogubni saudijsko-cionistički savez protiv države; prećutni savez između Narodnih mudžahedina Irana i monarhista, uz ličnu osvetu protiv Islamske Republike; zlobni američki predsjednik koji prezire svog prethodnika i želi poništiti sve što je on napravio uključujući i iranski nuklearni sporazum koji je počeo labaviti razorne ekonomske sankcije nametnute cijeloj naciji.

Dalje od ovih parametara, činjeničnih i evidentnih, postoji veoma malo dokaza o tome kako čitati ovaj specifični set ustanaka, ili preciznije njihove posebnosti. Kakofonija različitih i sukobljenih glasova koji su emitovani tokom nekoliko proteklih sedmica više skriva nego što otkriva scenu.

Ne postoje dva jednaka društvena ustanka. Tokom proteklih 150 godina, Iran je svjedočio velikom ustanku približno svakih deset godina. Sa svakim novim ustankom nešto novo, nešto drugačije biva otkriveno o unutrašnjoj dinamici nacije.

Čitanje takvih stvarnosti zahtijeva jasnu viziju i političke historije i jezika revolta koji prouzrokuje. Ali do sada se već dešava nešto drastično drugačije u vezi ovih najnovijih ustanaka. Oni se izvode u okviru jednog jezika, a čitaju u okviru drugog. Taj lingvistički diferencijal moći nalazi se u biti naše današnje pozicije.

Nijemi sanjar

U daleko najboljoj analizi ovih protesta pod naslovom „Moralna ekonomija iranskih protesta“, dva starija iranska stručnjaka istakla su kako „pritisnute neravnopravnošću i korupcijom, provincijske radničke klase Irana se dižu protiv prekršenih obećanja iz revolucije“.

Ova dva stručnjaka su Iranci i pročitali su znake ovih ustanaka u svom maternjem jeziku iako su svoju analizu napisali na engleskom, kao što to i ja činim. Postoji lingvistička i stoga analitička razlika između realnosti tih ustanaka i teoretskih spekulacija o njihovom značenju.

Sami Iranci, naravno, pišu na perzijskom neprekidno analizirajući dešavanja u svojoj domovini. Ali jezička barijera čini nemogućim da ta čitanja uđu u globalno tržište privilegovanih interpretacija. Ona postaju sirovi materijal, baš kao i sami protesti, za druge da ga iščitavaju.

U svom klasičnom eseju Mogu li potčinjeni govoriti? (1983), eminentna književna kritičarka Gayatri Spivak slavno se bavila paradoksalnim trenutkom kada potčinjeni ne može izbjeći da bude neshvaćen, uzimajući u obzir uvijek ukošenu globalnu operaciju kapitala i svih njegovih kultura koje odlučuju o jeziku iskorištavanja i utišavanja siromašnih.

Kao politički subjekt, potčinjeni je stoga uslovljen indeksnim izrazima koje samo on razumije, nesposoban (i možda čak nespreman) da dostigne slojevite hegemonije država i imperija koje vladaju nad njegovom sudbinom. Potčinjeni je hodajuće utjelovljenje razlika u moći – u jeziku i istini, činjenici i teoriji – koje se nikada ne mogu premostiti.

Iranski i arapski demonstranti protestuju sa perzijskim ili arapskim sloganima, kao što rade drugi, na svojim maternjim jezicima, neki su odmah razumljivi, a neki manje razumljivi.

Kada demonstranti u Iranu poviču „Mi smo Arijevci, mi se ne molimo Arapima“, mi se pognemo. Kada uzvikuju „Smrt inflaciji“, mi razumijemo njihov bol. Kada povikuju „Nezavisnost, sloboda i Iranska Republika“, mi dešifrujemo njihove reference. Kada viknu „Mi smo napravili revoluciju. Mi smo napravili grešku“, mi se pitamo. Kada kažu „Ni Gaza ni Liban, moj život za Iran“, mi se rasplačemo. Njihovi su slogani kakofoni, neskladni, nedosljedni, ne uklapaju se sa našim teoretskim željama za dosljednoću – na engleskom.

Nijedan od ovih slogana ne može biti privilegovan. Nijedan ne može biti odbačen zato što nam se ne dopada. Svi oni zajedno sačinjavaju višeglasje buntovničkog društva koje ne može pričati jednim jezikom – jezikom naše teoretske dosljednosti.

U svojim namjerama, nesuglasicama i interpretacijama, najelokventniji jezik koji su Iranci govorili na ovim okupljanjima izvan svake sumnje je kada su smrskali prozore i zapalili zgrade. Tu nije bilo pogrešnog čitanja, pogrešnog tumačenja, nije bilo lažne egzegeze.

Potčinjeni u Iranu, u arapskom i muslimanskom svijetu, ili na drugim mjestima u Aziji, Africi ili Latinskoj Americi ne govore engleski. Kao i svi potčinjeni širom svijeta, oni govore jezikom svojih ljutitih frustracija, svoje konstitucionalne otuđenosti od bilo kojeg jezika koji traži načine da razumije, analizira, tumači i umiri njihove patnje.

Najelokventniji jezik koji oni mogu govoriti je dakle kada spaljuju zgradu ili kada ostavljaju svoja slomljena i mrtva tijela na frontu koji razdvaja njihove patnje od pitanja: Može li potčinjeni govoriti...engleski?

Davno prije nego je Spivak napisala svoj akademski esej, jedan pjesnik je napisao na perzijskom: „Ja sam nijemi pjesnik, nesposoban da govorim, a svijet sav gluh/ne mogu kazati o čemu sanjam, a svijet ne može čuti ono što ja vidim.“

U nemogućnosti tog hermeneutičkog ćorsokaka, potčinjeni neće pričati, čitati ili pisati (na engleskom). Njegova nesposobnost da govori odjek je naše nesposobnosti da slušamo. Između te dvije slijepe ulice, historija ima sve širi put po kojem mi (potčinjeni i njihovi neželjeni tumači) marširamo, nijemi sanjari, oštećenog sluha, zaslijepljeni vlastitim uvidima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera