Mostar, grad ‘poseban slučaj’

Piše: Enes Ratkušić

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o Mostaru, koja nalaže određene izmjene Statuta Grada Mostara, koje iz perspektive praktično-političkih posljedica podrazumijevaju promjenu izbornih pravila kao jedino ishodište, ponovo je u žiži sporenja. Podnosioci apelacije Sudu Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatska demokratska zajednica BiH, izrazili su zadovoljstvo ovakvom odlukom, dok je bošnjačka strana po prijemu sudske odluke uložila žalbu.

Kako je Čović rekao da Mostar treba biti jedna izborna jedinica, što je Ustavni sud BiH također odbio, jasno je da je u pitanju političko licemjerje, a ne poštovanje sudskih odluka.

Sud je, međutim, ostao pri ranijoj odluci, zbog čega je Murat Ćorić, predsjednik Gradskog vijeća Mostara, ovakvu odluku suda nazvao političkom, navodeći da tako nešto građani Mostara neće dozvoliti. Bila je to, međutim, politička izjava, data, prije svega, radi buđenja pomalo uspavane javnosti, koju iz letargije uglavnom bude isključivo rečenični sklopovi s alarmantnim intonacijama.

Prvi čovjek HDZ-a BiH Dragan Čović, s druge strane, pojavio se u ulozi velikog ustavobranitelja, ističući da se odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine bezuvjetno moraju poštovati. Da se prvi čovjek HDZ-a BiH na takvoj opservaciji uspio zadržati, moglo bi se povjerovati čak i u njegovu iskrenost. Ali, kako je on istog trenutka rekao da Mostar treba biti jedna izborna jedinica, što je Ustavni sud BiH također odbio, jasno je da je u pitanju političko licemjerje, a ne poštovanje sudskih odluka.

Na vanustavnom kolosijeku

Kako će se cijeli slučaj dalje odvijati, teško je sa sigurnošću reći, iz prostog razloga što su sva ključna zbivanja u Mostaru – od ulaska evropske administracije u grad na Neretvi do danas – u kontinuitetu bili na vanustavnom kolosijeku. Zakon i Ustav, koji od strane HDZ-a BiH u mostarskim previranjima nikada nisu bili uvažavani, najednom se pojavljuju kao temelj političkog djelovanja, što je gotovo komično, jer Mostar je u cijelom poslijeratnom razdoblju, upravo zbog nepoštivanja zakona, tretiran “gradom slučajem”, “crnom rupom Federacije Bosne i Hercegovine” i sličnim epitetima, kao da se radilo o vangalaksijskom prostoru, a ne sredini u Bosni i Hercegovini.

Sagledavajući problem Mostara sa svih aspekata, slobodno se, bez nekog posebnog ustezanja i straha od eventualne nedosljednosti u logiciranju, može reći da su međunarodni predstavnici, zaduženi da ovom gradu podare adekvatan status, unosili najviše nesporazuma. Nacionalne napetosti, kao posljedica užasavajućih sukoba, naravno, morale su se uvažavati, ali evidentno je da se u mostarskom slučaju od početka povlađivalo nekooperativnoj strani, jer je to za administratore Evropske unije, kao i predstavnike Ureda visokog predstavnika u BiH, bila lakša varijanta djelovanja.

Slobodno se, bez nekog posebnog ustezanja i straha od eventualne nedosljednosti u logiciranju, može reći da su međunarodni predstavnici, zaduženi da ovom gradu podare adekvatan status, unosili najviše nesporazuma.

Zbog takvog odnosa, problemi u traženjima modusa nisu se iscrpljivali u ambicijama da se grad učini jedinstvenim, nego je suštinu problema katalizirala činjenica što su ta traženja u pravilu za posljedicu imali karikaturalna rješenja. Kontinuirane kritike da daytonski model sa šest općina, koji je za temeljni cilj imao izbjeći Mostar sa dvije općine, imale su uporište sa stanovišta etničkog čišćenja, ali sa stanovišta aktuelnog popisa stanovništva nisu, jer nijedna, prema posljednjem popisu stanovništva, nije imala apsolutnu većinu.

Lažni optimizam

Uz to, Centralna zona je bila jednom vrstom spone, koja je figurirala kao prostor koji bi imao ohrabriti i pokrenuti inicijative oko ujedinjenja grada na Neretvi. To, dakako, nije bio model na kome se u jednoj kratkoročnoj perspektivi moglo govoriti o integracionim procesima, koji bi Mostar politički, ekonomski i kulturno pretvorili u jednu cjelinu. Ipak, model prvog administratora Hansa Koschnicka je osiguravao najvažniju pretpostavku za takve inicijative, a to je nacionalna ravnopravnost, koja je u ovom slučaju uistinu bila najvažnije pitanje.

Mada se na čelu Mostara nalazi već osam godina, gradonačelniku Ljubi Bešliću još nije palo na pamet da ujedinjuje gradska preduzeća, da Gradski stadion otvori za sve sportiste Mostara, da, ako ništa drugo, barem promijeni nazive ulica s neprimjerenim nazivima. 

Iz perspektive nacionalne ravnopravnosti, bez koje je bilo kakav proces integracija nezamisliv, njegov koncept bio je daleko prihvatljivija varijanta, nego ona koja će uslijediti. Nova varijanta, koju je, na tragu lažnog optimizma u pogledu brzine integracija, uz emotivne proglase, jumbo plakate, slikanja s građanima i vatrogascima i grmljavinu medijske podrške, nametnuo Paddy Ashdown, tadašnji visoki predstavnik, pokazala se još neefikasnijom, ne samo u pogledu integracija, nego i u pogledu osiguranja nacionalne ravnopravnosti. Mnoga zbivanja davala su za pravo bošnjačkoj strani, koja je otvoreno upozoravala da je promjena Statuta Grada Mostara prikriveni koncept projektiranja Mostara kao “hrvatskog stolnog grada”.

Da ovakve kvalifikacije nisu bile bez osnove potvrđuje masa činjenica. Mada se na čelu Mostara nalazi već osam godina, gradonačelniku Ljubi Bešliću još nije palo na pamet da ujedinjuje gradska preduzeća, da Gradski stadion otvori za sve sportiste Mostara, da, ako ništa drugo, barem promijeni nazive ulica s neprimjerenim nazivima. Uz sve to, zahvaljujući pozicijama, odnosno svojevrsnom monopolu na urbanizam u Gradskoj upravi, u zapadnom dijelu grada izgrađen je niz kapitalnih objekata bez donošenja prostornog plana, dok je istočni dio grada pretrpio tek građevinske preinake.

Ni u najgoroj varijanti

Uz sve navedeno, ni obećanje da će novi statut osigurati punu nacionalnu ravnopravnost nisu ispoštovana. Dovoljno je podsjetiti da su u vrijeme blokade izbora gradonačelnika, obje ključne funkcije obavljali Hrvati – Lubo Bešlić u tzv. tehničkom mandatu, dok je predsjednik Gradskog vijeća bio Danijel Vidović – i ta lakrdija je trajala punih 13 mjeseci, sve do Bešlićevog ponovnog ustoličenja.

Sve to bilo je samo logična posljedica činjenice da je Ashdownov Statut ionako bio klasičan primjer bezobzirnosti jednog moćnika međunarodne zajednice, koji je htio poručiti da je njegova riječ važnija od Ustava zemlje u koju je poslan da zaštiti pravdu. Naime, visoki predstavnik je napravio klasičan presedan, pretvarajući Mostar u jednu općinu, zadržavajući pri tom status Grada, što je bilo protivno temeljnom ustavnom načelu koje je jasno preciziralo da je “Grad zajednica više općina”.

Ashdownov Statut je bio klasičan primjer bezobzirnosti jednog moćnika međunarodne zajednice, koji je htio poručiti da je njegova riječ važnija od Ustava zemlje u koju je poslan da zaštiti pravdu.

No, kako se na prošlim izborima dogodio rezultat kakav Ashdownov Statut nije mogao predvidjeti ni u najgoroj matematičkoj varijanti, da Bošnjaci osvoje 18, a Hrvati 17 mjesta u Gradskom vijeću, HDZ BiH je pokrenuo inicijativu da se temeljni dokument Grada korigira, i to u domenu izbornih pravila. Stranka demokratske akcije, koja je osvojila najviše mandata u Gradskom vijeću, javnosti je pojasnila da je inicijativa HDZ-a BiH povezana s uklanjanjem i same mogućnosti da Bošnjak zasjedne na mjesto gradonačelnika, što je, naravno, ponovo aktualiziralo tezu o “hrvatskom stolnom gradu”. Takva strahovanja podgrijao je i Čović, javljajući se u ponoć iz studija Federalne televizije u Mostaru, nakon objavljivanja preliminarnih rezultata općih izbora, podsjećajući javnost da se javlja iz “hrvatskoga Mostara”.

Statutarna greška

Korekcija koja, kao posljedica najnovije ustavne odluke, treba uslijediti, isključuje dosadašnji način biranja članova Gradskog vijeća, model po kome je svaka izborna jedinica davala isti broj članova ovog tijela. Novi model bi podrazumijevao delegiranje po principu “jedan čovjek – jedan glas”, što je zahtjev na kome HDZ BiH insistira samo u slučaju Mostara, dok za druge razine vlasti za takvu mogućnost ne želi ni čuti, što je suštinski i glavni razlog svih nesporazuma. Baš niko u državi, ali ni u pravosudnim ustanovama, ne nalazi nelogičnim i neustavnim to što sarajevske općine, iako različite po broju glasača i teritoriji, u Gradsko vijeće Grada Sarajeva daju isti broj članova.

Samo je Mostar problem, i za taj grad bi trebala važiti druga pravila. U kontekstu takvog spleta nelogičnosti ne treba čuditi stav bošnjačke strane, koja smatra da je uklanjanje navodne „statutarne greške“ zapravo samo posljednji čin pretvaranja Mostara u “hrvatski stolni grad”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera