Mostar: Između politike i mostogradnje

Stari most, graditeljski biser mimara Hajrudina, porušen je na današnji dan prije 19 godina projektilima HVO-a i HV-a.

BiH, Mostar, Stari most, Politika, Mišljenje
Čin rušenja Starog mosta svijet je doživio kao barbarski čin bez presedana [AFP/ Getty]

Piše: Enes Ratkušić

Stari most u Mostaru, graditeljski biser mimara Hajrudina, koji je dao napraviti Sulejman Veličanstveni, porušen projektilima artiljerije Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske sa uzvišenja Stotina 9. novembra 1993. godine, intenzivirao je pažnju svjetskog javnog mnijenja više nego progoni, ubistva... ukratko - ratni užasi.

Za 427 godina, koliko je odolijevala vremenu, ova ćuprija izuzetne arhitektonske ljepote, ali i graditeljskog umijeća, postala je simbolom grada na Neretvi, izazivajući zanimanje pjesnika, slikara, putopisaca, turista iz cijelog svijeta, ali i modernih graditelja, koji su Hajrudinovim rješenjima, s obzirom na vrijeme podizanja, 1566. godine, bili naprosto impresionirani.

Mostovi su u obnovi Mostara, čemu se, nakon ustoličenja prvog administratora Hansa Koschnicka, imali poseban prioritet.

Sam čin rušenja ovog zdanja svijet je doživio kao barbarski čin bez presedana, zbog čega se njegova uspavana logika praćenja ratnih zbivanja sa strane najednom drastično promijenila. Rušenje jedne od najljepših ćuprija na svijetu zapravo je probudilo zatomljenu savjest svijeta. U nemogućnosti da takav vid licemjerja dovodi do krajnjeg apsurda, bolje rečeno da do uznemoglosti pred očima javnog mnijenja pravda vlastitu poziciju držanja po strani, jer slike užasa su bile neumoljive i suviše hiperrealistične, svijet se u bosanskohercegovački slučaj odlučio energičnije umiješati, zbog čega je Mostar na koncu postao prva destinacija u Bosni i Hercegovini u kojoj je ustoličena evropska uprava.

Mostovi su u obnovi Mostara, čemu se, nakon ustoličenja prvog administratora Hansa Koschnicka, imali poseban prioritet. Ne samo zbog činjenice da su baš svi bili porušeni, nego i zbog uvriježenog mišljenja da izgradnja mostova u simboličkom smislu ima posebnu važnost, jer oni ne povezuju samo obale, nego i ljude. Oduvijek su na toj simboličkoj razini figurirali kao svojevrsna veza koja omogućuje susrete. Na evropskoj administraciji je bilo da, uz finansijsku izdašnost, odobrovolji dvije politike na saradnju te, pored obnove porušenog grada, pristupi i obnovi povjerenja između njegovih građana, odnosno naroda.

Mijenjale se samo metode

Sam čin, odnosno ceremonijal svečanog otvaranja, prisustvo važnih osoba iz cijelog svijeta 23. jula 2004. godine, u neku ruku je bio na tragu afirmacije takvih ciljeva, kreiranja atmosfere u kojoj će uspostavljanje pokidanih veza biti prioritetan zadatak za politiku. Pokazalo se, međutim, da to neće biti nimalo jednostavan zadatak. Od napada na Koschnicka, klasične zasjede ("sačekuše") u Liska parku, do danas su se mijenjale samo metode politike koja je sve inicijative nastojala svesti na neminovnost uspostavljanja Mostara kao hrvatskog stolnog grada. Toj ideji je praktički, ma kako to javnosti bilo prezentirano, podređeno sve - čak i danas, gotovo dvije decenije poslije. Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, odnosno njeno rukovodstvo, potpomognuto drugim strankama s hrvatskim nacionalnim predznakom, ne libi se javno zalagati za spomenutu ideju i u toku aktuelnih pregovora o političkoj budućnosti Mostara.

Politika i mostogradnja u njenom simboličkom smislu ne idu pod ruku. Građani Mostara to dobro znaju.

Druga, bošnjačka strana, međutim, nije politički profitirala, iako baš, budimo iskreni, nikada u vlastitom političkom izrazu ni retorički, niti bilo kakvim proklamacijama, Mostar nije pozicionirala kao ekskluzivno "bošnjački grad". Nije profitirala, jer platforma o "identičnoj krivici", koju je međunarodna zajednica ustoličila kao političko načelo arbitraže, tako nešto naprosto ne dozvoljava, bez obzira na činjenice. Toj politici se spočitava politika podjele, bez obzira na suštinu prijedloga, koja se, opet, uzima za veći grijeh od zalaganja za jednonacionalni ekskluzivitet u vladavini jednim gradom, što je nonsens koji se teško može objasniti i još teže prihvatiti.

Sve naprijed navedeno ukazuje na to da politika i mostogradnja u njenom simboličkom smislu ne idu pod ruku. Građani Mostara to dobro znaju. Da politika nije sugerirala, samim tim i određivala mjeru intenziteta njihovih susreta, svih oblika saradnje, zasigurno bi Mostar danas izgledao bitno drugačije. Ti "ucjenjivački" aršini su bitno limitirali namjere u svim segmentima, od umjetničkih krugova do sportske saradnje, kojih je uvijek bilo i iznova ima. Problem je što je i politika, također, imala i ima mehanizme za discipliniranje neposlušnih, koji se u njenoj retorici označavaju nepodobnim, što nije nepoznanica niti povijesni novum modernog vremena. Ona se oduvijek služila takvim sredstvima i služit će se.

Politika se mora vratiti

Mostaru je upravo zato potrebna pomoć, jer sami građani, ma koliko se trudili, uz takve limite na planu obnove pokidanih veza ne mogu napraviti ništa spektakularno. Ma koliko demagoški zvučalo, evropski put zemlje bi mogao postati jedinom spasonosnom alternativom. Prvi razlog je što taj put ne podrazumijeva bilo kakve ekskluzivitete ili, preciznije i konkretnije rečeno, što on filozofijom života odbija isticanje i glorifikaciju bilo kakvih razlika, kao pretpostavki društvenog života, nacionalnih pogotovo.

Sami građani, ma koliko se trudili, uz takve limite na planu obnove pokidanih veza ne mogu napraviti ništa spektakularno.

Takav ambijent pogodan je za artikuliranje normalnih ljudskih susreta, kojima različitosti neće predstavljati smetnju, nego će obogaćivati njihovu prirodu. Stari most predstavlja svojevrsnu paradigmu u tom smislu. Njegova kamena kaldrma svake sezone mjesto je susreta te planetarne šarolikosti, gdje boja kože, način oblačenja, pogled na svijet, jezički izraz i druge osobenosti samo obogaćuju njihove susrete. I baš niko se na toj kaldrmi "svoda svemoći", kako je ova veličanstvena ćuprija nazvana u kronogramu, ne osjeća suvišnim, a kamoli ugroženim.

Sasvim prirodno je očekivati da će se i stanovnici grada na Neretvi, koji su, uzgred rečeno, puno bliži jedni drugima, ugledati na jedan takav trend te artikulirati ambijent u kome se niko neće osjećati podređenim ili, bolje rečeno, u kojem će se svako osjetiti jednako važnim i značajnim. U takvim okolnostima, naravno, politika se će morati vratiti svom izvornom poslanju, gdje će figurirati kao vještina upravljanja državom, a ne postrojenje za "kreaciju" spletki, prevara i intriga jednih na štetu drugih. Ukoliko hoće opstati kao formula uređenja odnosa među ljudima, ona se uistinu mora vratiti "mostogradnji".

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.