Mozak ‘na paši’, a život u opasnosti

‘Spašen Čeh koji je isplovio s madracem na napuhavanje’, ‘Pronađen nestali Čeh s gumenjakom’, ‘Bura otpuhala Čehe u gumenom čamcu’, ‘Spašeni češki turisti s Biokova: Planinarili u japankama i klompama’, ‘Česi se jahtom od osam metara nasukali kod otoka Galešnjak'… 

Zbog takvih i sličnih medijskih naslova i napisa, Česi su već dugo u Hrvatskoj sinonim za naivne ili lakomislene turiste koji za vrijeme godišnjeg odmora na hrvatskoj obali često upadaju u razne nevolje – od ozbiljnih do smiješnih ili bizarnih.

Dakako, radi se o poprilično nepravednoj reputaciji i predrasudi jer lakomislenost, neopreznost i naivnost nisu karakteristike nacija, već pojedinaca, kojoj god naciji oni pripadali.

Upozorenje češkog ministra

Tako u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja (HGSS), čiji su ‘klijenti’ tijekom turističke sezone često upravo takvi turisti, ističu da u nevolje upadaju svi – mlađi, stariji, muško, žensko, Česi, Slovenci, Nijemci, Poljaci, Austrijanci, Talijani, Mađari…pa, naravno, i sami Hrvati.

Oprema bez koje ne treba na planinu

Obvezna oprema koja se preporuča na ‘trekking’ utrkama, ali i planinarenju i šetnjama po divljoj prirodi, uz osnovne stvari poput vode i hrane, su karta terena, čeona svjetiljka na noćne uvjete, mobitel punih baterija, astro folija, zviždaljka kao sredstvo za signalizaciju pozicije u slučaju nesreće ili opasnosti, mali paket prve pomoći, kompas i ‘šuškavac’, pogotovo na planinama poput Velebita gdje su česte nagle promjene vremena, a poželjno je u ruksaku nositi i kapu i rukavice. Obuča je posebno bitna, a poželjno je da to budu ‘off road’ tenisice ili planinske cipele ili slična kvalitetna i izdržljiva obuča.

No, u Češkoj, čini se, problem se razmatra i na višim razinama – tamošnji ministar vanjskih poslova Lubomir Zaoralek, nedavno je, ukazujući na rizik od terorizma, upozorio svoje sunarodnjake i da budu pažljiviji na godišnjem odmoru i zauzdaju svoj pustolovni duh kako bi izbjegli tragedije.

Naglasivši da Česi često precjenjuju svoje snage na planinama i moru, podsjetio je da u Hrvatskoj – Česima najdražoj turističkoj destinaciji – godišnje pogine blizu deset čeških turista.

Pročelnik HGSS-a Vinko Prizmić kaže kako se kod nesreća ili nezgoda u koje upadaju neoprezni turisti najčešće radi o podcjenjivanju izazova u koji se turisti upuštaju, pogrešnoj procjeni situacije i okolnosti ili precijenjivaju vlastitih sposobnosti.

Brač i Biokovo na dohvat ruke i ‘luftića’

Spomenuti medijski napisi, navodi Prizmić, nisu pretjerivanja, nego realnost s kojom se 1.000 redovnih pripadnika HGSS-a, uz 500 pričuvnih, često suočavaju.

“Najveći je rizik kad netko nije svjestan da rizik postoji. Najveći problem tih turista je što je Hrvatska naizgled vrlo ‘pitoma’ zemlja – jednom prosječnom turistu koji je došao na more, bez obzira na nacionalnost, Biokovo doista izgleda vrlo blizu, čak i Brač mu se čini na dohvat ruke i kao da ga je lako na ‘luftiću’ dohvatiti ili čak doplivati do njega. Međutim, to je klopka jer su zapravo obalne planine labirint škrapa, vrtača, strme litice i barijere. To je prostor gdje ste izloženi refleksiji bijelih vapnenačkih stijena s tla, suncu koje nemilordno ‘prži’ odozgo i ukoliko se uputite bez odgovarajuće odjeće i obuče, zaštite od sunca, bez dovoljne količine vode, spoznaje gdje idete i ne držite se uređenih staza ili skrenete s puta, zaista ste životno ugroženi”, kaže Prizmić.

‘Ukazanjima’ turista na mjestu na kojem se bez odgovarajuće opreme nikako ne bi trebali nalaziti, svjedočio je Nikola Juranić, 28-godišnjak koji se u slobodno vrijeme bavi ‘trekkingom’, a i sam organizira jednu ‘trekking’ utrku.

Prije godinu-dvije, kaže, sudjelovao je na utrci na Velebitu. Kretali su se prema Bojinom kuku, vrhu na 1.100 metara nadmorske visine.

Nasred Velebita u japankama

Radi se, ističe, o zahtjevnom terenu – planinski putevi, bez cesta, zaklona i hlada, samo gola stijena, a na suncu, kaže, nije bilo ispod 40 stupnjeva. Prijete zmije i druge opasnosti. Na visini od otprilike 400 metara naišli su na grupu šetača.

“To je bio njemački bračni par s dvoje djece, otprilike 10 do 12 godina su bili klinci. Bili su doslovno u japankama, u majicama s naramenicama, bez rukava, bez vode, kapa, ništa nisu imali sa sobom. Na utrci je bilo nekih 600-700 ljudi i svi koji su prolazili su im davali svoju vodu. Mi smo im isto dali dio svoje vode, čak smo im i bočice ostavili. Sendviče su im ljudi ostavljali. Njima je bilo već kritično jer vjerojatno su već neko vrijeme bili tamo, možda su se i izgubili. Bili su iscrpljeni, sunce ih je ‘ubilo'”, opisuje Nikola.

Utrku je osiguravao HGSS i njihovi pripadnici ovu su situaciju lako riješili. No, situacije su često kompliciranije i opasnije.

HGSS svake godine educira i osposobljava turističke pratitelje za tzv. pustolovni turizam. Oni moraju steći posebne vještine i proći obuku za ispravno reagiranje u opasnim situacijama na specifičnim i često teško pristupačnim terenima.

Moraju znati pružiti adekvatnu prvu pomoć, kvalitetno organizirati izlete i poznavati procedure sigurnosti.

Vodiči kao ‘babysitteri’

Među njima je Jadran Kapović iz Opuzena, koji ističe da uza sve to, posebnu pažnju posvećuju preventivi – upoznavanju turista gdje se ide, kakva oprema i kakav pristup im treba, odnosno upoznavanje s onime što ih na izletu očekuje.

Ipak, čak i nakon toga se često događa da dođu nespremni.

“Nije rijetkost da ljudi koji žele otići na planinu visoku 1.200 – 1.300 metara dođu u laganim cipelicama, bez dovoljno vode, bez adekvatne odjeće, obuče i opreme, baterijske svjetiljke ili recimo praznih mobitela. Dosta često dolaze s nekakvim stavom da će ih vodiči paziti cijelo vrijeme, odnosno da će im biti ‘babysitteri’, ne razmišljajući da sve uvijek počinje od osobe koja kreće na izlet i da se za to treba pripremiti”.

Intervencije tek pet posto svih aktivnosti

HGSS je neprofitna organizacija koja ima ukupno 25 ispostava diljem Hrvatske. Njihove su usluge za one u nevolji besplatne, u skladu s obvezama svake države da na svojem teritoriju osigura službu traganja i spašavanja. Nedavno su svoju flotu od pet dronova za lociranje mjesta nesreća ojačali s njih još pet. Tek manji dio njihovih intervencija, kaže Prizmić, odnosi se na spašavanja turista – puno više je potraga za domicilnim stanovništvom, posebno za starijim ljudima koji odlutaju od kuće.

Radi se o stvarima o kojima ovise ljudski životi pa njihove pripreme u principu traju stalno, a među redovne zadaće, između ostaloga, spadaju i rad na preventivi, edukacija agencija i vodiča za pustolovni turizam i sigurno vođenje, rad na točnim zemljovidima, izgradnja skloništa po planinama i sigurnih heliodroma…

“Pažnju javnosti i medija plijene uglavnom naše intervencije, no to je tek pet posto sveukupne naše aktivnosti koju odrađujemo tijekom čitave godine i uoči početka sezone”.

Tada, kaže, pokušavaju riješiti problem posuđujući im višak potrebne opreme i sl. No, ako to ne uspije, ne puštaju ih na teren. Pritom su objašnjenja turista, navodi Kapović, prilično ‘traljava’.

Svi vole pustiti ‘mozak na pašu’

“Ili ih nema, što je isto poprilično nevjerojatno. Ili ono: ‘Pa ne bojte se vi, ja to inače tako radim pa mi se nikad nije ništa dogodilo’. Imam osjećaj da se ti ljudi koji dolaze nepripremljeni nisu nikad ‘opekli’, valjda iz tog razloga imaju argument kao ‘dosad mi se ništa nije dogodilo pa i dalje mogu to raditi’. To je krivi pristup jer ti ljudi, čini se, više vole učiti na svojim greškama, nego na tuđim”.

Svi turisti, objašnjava pak Prizmić, žele na godišnjem odmoru pustiti ‘mozak na pašu’ i raditi neke stvari koje kod kuće ne rade. Tako su, kaže, svi skloni ‘nestašlucima’ i provjeravanju nekih svojih mogućnosti.

No, problem, ističe, nije samo u turistima nego i u lokalnoj destinaciji – domaćini i svi koji žive od turizma, kaže, trebaju shvatiti da su to njihovi resursi te da to područje onda treba infrastrukturno, signalizacijski i na svim drugim razinama urediti, označiti i ponuditi kao jedan turistički proizvod, pa će biti manje opasnih situacija.

‘I pad je vrsta leta’

U HGSS-u, posebno putem društvenih mreža, vrlo aktivno, pogotovo uoči i tijekom sezone, upozoravaju turiste na opasnosti, apeliraju na oprez te da obrate veću pozornost na svoju sigurnost.

Često to čine na šaljiv način – nedavno su na društvenim mrežama uz pismo upozorenja na više jezika dodali poruku: ‘Snimanje ‘selfija’ na rubu litice mogla bi biti posljednja stvar koju ćete napraviti prije nego shvatite da je i pad vrsta leta’.

“Kad bih ja sad vama docirao i držao predavanja ‘znate, ovo je opasno’, vi biste možda mene i slušali, ali ne predugo, pažnja bi vam brzo oslabila. Kad kroz šaljivu poruku date neku informaciju, ta šaljivost zaintrigira pažnju točno koliko je potrebno da  čovjek percipira smisao poruke: Pazite na sebe, jer ako vi ne pazite na sebe, mi nismo svemogući – mi možemo doći po vas samo da saniramo štete koje su već nastale i da smanjimo razmjere nesreće koja se već dogodila”, objasnio je Prizmić.

Izvor: Al Jazeera