Može li Iran dominirati Bliskim istokom

Mnogi iranski tenkovi i glavnina vojnog arsenala potiče iz vremena Šaha Mohameda Reze Pahlavija, navodi se u studiji (EPA)

Dok su pojedini opsjednuti pretjeranom iranskom snagom i pričama o ”perzijskoj invaziji”, ”carstvu zoroastrijanca” ili ”rafidija”, kao i svim ostalim terminima koji se šire po društvenim mrežama, štaviše, i po pojedinim člancima, trebali bismo se zaustaviti i pred drugom tačkom gledišta.

Ovo gledište može izgledati ekstremno u nekom drugom pravcu, mislim u smislu minimiziranja veličine iranske snage. Možda zato što se osoba koja zastupa ovakve stavove protivi Trumpovim politikama u ovom pogledu, a možda i zato što se protivi cionističkom lobiju koji, isto tako, preuveličava iransku snagu u skladu s računicama svoje matične države. Osoba o kojoj govorim je Stephen Walt, koautor poznate harvardske studije: ”Izraelski lobi i američka vanjska politika”, pored Johna Mearsheimera.

Stephen Walt je profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Harward i nedavno je objavio svoju novu studiju u američkom magazinu Foreign Policy pod naslovom: ”Histerija zbog Islamske Republike”.  

Profesor Walt kaže kako su ”Trump i njegovi pomoćnici prihvatili mišljenje da je Iran potencijalni hegemon spreman da dominira Bliskim istokom – a posebno nad bogatim zaljevskim državama”. To je pogrešno mišljenje, smatra on, s obzirom na to da Iran nije ni blizu toga da postane velika sila.

Vojni kapaciteti

Da to ilustrira, Walt upoređuje iranske vojne kapacitete s mogućnostima njegovih susjeda, te demografske i sektaške razlike koje stoje iza pokušaja ove države da preuzme potpunu kontrolu nad regionom.

Autor studije navodi da Iran ima 83 miliona stanovnika, BDP preko 400 milijardi dolara i vojni budžet od 16 milijardi dolara. Ukupnu vojnu snagu ove države – uključujući i iransku Revolucionarnu gardu (IRGC) – čini 520.000 vojnika, među kojima su i slabo obučeni regruti. Ističe da mnogi iranski tenkovi i glavnina vojnog arsenala potiče iz vremena Šaha Mohameda Reze Pahlavija, te da je u vrlo lošem stanju.

Nasuprot tome, ističe Walt, Saudijska Arabija, Egipat, Izrael, Jordan i Ujedinjeni Arapski Emirati imaju zajedno populaciju od preko 100 miliona stanovnika i BDP veći od jednog triliona dolara. Njihovi zajednički vojni izdaci su pet puta veći od iranskih troškova i ove države imaju novca za kupovinu najsofisticiranijeg oružja, uključujući i Abrams tenkove i borbene avione F-15. 

Autor nije zaboravio ni na aspekt koji će pasti na um svakom čitatelju, pa kaže: ”Iranski neprijatelji obično upozoravaju da problem nije u ovim činjenicama, već u tome što Teheran koristi lokalne posrednike da proširi svoj utjecaj i preuzme region”.  

Lokalni akteri

Ovdje autor priznaje da je Iran tokom proteklih godina podržavao neke od lokalnih aktera, uključujući libanski Hezbollah, sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, razne milicije u Iraku, Huse u Jemenu, što je malo poboljšalo moć Irana u regionu.   

No, uprkos tome, Walt insistira na nesposobnosti iranskog režima da dominira regionom. To potkrepljuje nizom pokazatelja, između ostalog da lokalne skupine ne pokazuju potpunu poslušnost naredbama Irana te da bi mogle odstupiti od iranske politike kad se ona suprotstavi njihovim planovima. Prema tome, priče pojedinih, kao što su Henry Kissinger, o novoj perzijskoj imperiji su besmislene, smatra autor.  

Također kaže kako su, za razliku od toga, mnogi iranski saveznici u regionu pretrpjeli neuspjeh posljednjih godina, što je primoralo Teheran da potroši mnogo više na oružje i isprazni svoju kasu kako bi podržao vanjske napore. Pored toga, Assadova pobjeda je poprilično šuplja jer on upravlja razorenom državom, dok su iranske aktivnosti dovele do pojave taktičke saradnje između Izraela i zaljevskih država protiv Teherana.    

Jedan od važnih pokazatelja, smatra on, jeste taj da faktor sektaštva umanjuje sposobnost Irana da predvodi region. To je šiitska država koja želi vladati regionom sa većinskim sunitskim stanovništvom. Osim toga, Iran je perzijska država, stoga neće naići na podršku Arapa ili bilo koje arapske države kako bi preuzela kontrolu nad regionom.

Problemi Irana

On dodaje da se Iran, tokom protekle dvije decenije, suočavao s ekonomskim sankcijama, elektronskim ratovima, stranim finasiranjem antirežimskih opozicionih grupa i prijetnjama američkih neokonzervativaca. Kad su 2003. godine svrgnuli Saddama Husseina, neokonzervativci unutar i izvan Busheve administracije jasno su pokazali da su im ajatolasi Teherana slijedeća meta.

”Pod ovakvim okolnostima, Iran je znao da mora učiniti sve što je u njegovoj moći da spriječi taj cilj. Jesmo li stvarno očekivali da će iranski lideri mirno sjediti dok se najmoćnija zemlja na svijetu sprema da ih sruši?”, kazao je Walt.   

Naravno, autor ima i drugi pristup koji se tiče interesa njegove države, a ne naših interesa, te poziva svoju državu da ”uspostavi uravnoteženije odnose sa svim državama u regionu, uključujući i Iran”, jer će to, prema njegovom mišljenju, dovesti do saradnje u pitanjima koja su bitna za američke i iranske interese, poput pitanja Afganistana.      

”Izgledi za bolje odnose s Amerikom podstakli bi Teheran da promijeni svoje stavove, jer su ih raniji američki pokušaji da se izolira klerički režim ohrabrili na igranje uloge destruktivca, i to s određenim stepenom uspjeha.”   

Pored toga, ”ovakav pristup će potaknuti saveznike SAD-a u regionu da pažljivo razmisle te da ne uzimaju američku podršku zdravo za gotovo, već će ih to navesti da ulože dodatne napore kako bi udovoljili američkoj strani.” 

Igra neslaganja

U stvari, nijedan režim u SAD-u nije potrebno opominjati da nastavi igrati svoju igru na neslaganju između Irana i njegovih arapskih susjeda, ne samo zato što je to u interesu ”razmažene” cionističke tvorevine, već i zato što Washington u tome ima korist. 

Amerika, kao imperijalna sila, nastavit će i dalje provoditi svoju politiku ”zavadi pa vladaj”, na koju se jedino može odgovoriti postizanjem regionalnog dogovora između arapske, turske i iranske strane, čime bi se marginalizirale spoljne intervencije i fokusiralo na zajedničke osnove za dobrobit naroda u regionu.

Ova nada se neće moći ostvariti, kako to uvijek govorimo, sve dok se Ali Khamenei ne odrekne svojih ekspanzionističkih snova i oživljavanja osvetničke historije te počne slušati zahtjeve svoga naroda koji je izašao na ulice kako bi osudio rasipanje državnih resursa u lovu na apsurdne snove. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera