Možeš ti to, Andrija

Mandić je godinama trenirao sebe da tokom javnih nastupa ne koristi pojam „Velika Srbija“, potom da ne koristi ni riječi „Srbija“ (Al Jazeera)

Piše: Andrej Nikolaidis

Nije bilo lako Andriji Mandiću, lideru Nove srpske demokratije. Godinama je morao tjerati sebe protiv sebe: pretvarati se da ga brinu građanske slobode, evropske vrijednosti, stavovi Brisela, manjkavosti crnogorskog parlamentarizma…

Godinama je trenirao sebe da tokom javnih nastupa ne koristi pojam „Velika Srbija“, potom da ne koristi ni riječi „Srbija“, da bi na kraju na minimum sveo i upotrebu slova „s“.

Možeš ti to, Andrija, hrabrili su ga medijski tajkuni – koji su tada, kako je to lapidarno formulisao jedan od njih, vjerovali kako će baš Mandić biti onaj koji će demokratizovati Crnu Goru – njihovi kolumnisti i NVO gatare.

Lako li je vama tako reći, ali je teško od sebe uteći – guslao je Andrija u mislima dok bi svakog jutra, prije no što se probudi grad, džogirao pustim podgoričkim ulicama, sve do širokih, još neurbanizovanih livada Ćemovskog polja, gdje bi, nakon što bi se više puta oko sebe osvrnuo i uvjerio se da u vidokrugu nema žive duše, iskopao rupu, kleknuo pa u nju, rupu, tri puta iz sveg glasa viknuo: „Ja sam četnik!“   

Andrija Mandić je 2007. godine proglašen za „četničkog vojvodu srpskih zemalja“. Ta mu je čast pripala posljednjom voljom Mila Rakočevića, „posljednjeg vojvode-đenerala Draže Mihailovića“, koji je umro u 97. godini u Parizu.

A onda ga je, koju godinu kasnije, zapalo da baš on demokratizuje Crnu Goru. No kako on za taj posao nije bio najbolje osposobljen, Crna je Gora nedemokratizovana ostala do dana današnjeg.

U međuvremenu se Mandićev Demokratski front, široka koalicija čiji je navodni „istorijski zadatak bio demokratizacija države“, najprije olabavio, a onda mu počeli otpadati veći dijelovi, pa je sa gotovo 35 posto pao na manje od deset posto podrške građana.

Mandić je batalio demokratiju, Brisel i ideju da bi Bošnjaci i Albanci u Crnoj Gori mogli podržati njegov Front, pa javno obznanio da je njegov osnovni cilj da spriječi ulazak Crne Gore u NATO.

Mi ćemo sa Rusijom, poručio je. Vratio se svojoj staroj retorici: prije svega priči o ugroženosti Srba, najprije u Crnoj Gori, potom i u drugim djelovima poznatog svemira.

Mi ćemo sa Rusijom

Tako je ovih dana vojvoda Mandić bio u posjeti kod vojvode Tome Nikolića i požalio mu se na stanje u Crnoj Gori. O tome jesu li njihova vojvodstva donijeli neki zaključak o tome kako da se stanje popravi, nismo obaviješteni.

Tek, Mandić je po povratku iz Beograda ponovo najavio proteste u Crnoj Gori. Protesti su ostali jedini način da se stane na put podvalama, krađi, otimačini, i svim onim nezakonitostima koje režim dvadeset godina koristi na izborima, saopštio je on.

Usput je na proteste pozvao i ostale opozicione partije.

Tu bi, međutim, moglo biti problema. Ne zato što ostatak opozicije ne bi rado srušio Đukanovićevu vlast, nego zato što je jasno da su Mandićevi protesti sračunati na destabilizaciju prilika u Crnoj Gori – i to baš u trenutku kada se očekuje da Crna Gora dobije poziv za članstvo u NATO.

Što baš i nije u skladu sa Mandićevom „mi ćemo sa Rusijom“ strateškom političkom odlukom. Kao što ni destabilizacija prilika u državi i blokiranje pristupa Crne Gore NATO-u nije u skladu sa strateškim opredjeljenjem „za NATO“ dobrog dijela opozicionih partija.

Mandić i ostatak opozicije lako bi se „našli“ oko drugih pitanja, ali teško oko onoga zbog čega Mandić, bez obzira koliko se trudio to prikriti, zapravo želi organizovati proteste.

Poslije dugo vremena, karte su na crnogorskoj političkoj sceni ponovo promiješane. Igra li se sa obilježenim špilom, teško je reći.

Tek, prekompozicija opozicije je gotovo-pa-završena. Prekompozicija vlasti je, nakon čitave vječnosti, ponovo moguća, ako ne i izvjesna.

Pred nama su kongresi Đukanovićevog DPS-a, ali, još važnije, i SDP-a, unutar kojeg se vodi rovovska borba za lidera između Ranka Krivokapića i Ivana Brajovića.

Ishod tog unutarstranačkog odmjeravanja i buduća politika te partije je sve samo ne nebitan, kao što je i SDP sve samo ne nebitna partija, bez obzira na to ima li pet, deset ili 15 posto podrške: bez njih DPS teško da može zadržati, kao što bez njih opozicija teško da može osvojiti vlast.

Svojim povratkom srpstvu i proruskom politikom Mandić značajno smanjuje vlastiti koalicioni potencijal i produbljuje jaz između sebe i ostatka opozicije, kao i SDP-a.

Posljednji napad

Izgledi da Mandić organizuje masovne i uspješne proteste su minimalni. Kao što su minimalni i izgledi da za te proteste dobije podršku zapada, bez koje ostatak opozicije neće učstvovati u njima.

Što znači da će se politička situacija u Crnoj Gori – osim ako Mandić nema namjeru da masovnost tih protesta nadomjesti njihovom radikalnošću – rasplesti tek nakon odluke NATO-a o tome hoće li tu državu pozvati u članstvo, odluke koja je najavljena za kraj ove godine.

Protesti su, tako, za Mandića i ekipu koju predvodi ono što je za fudbalsku ekipu koja gubi posljednji napad, u posljednjem minutu sudijske nadoknade.

Ulazak u NATO je za politiku koju Mandić personifikuje game over. Jer nakon toga, za dugo vremena nestaje svaka šansa za ono za što se Mandić čitave svoje političke karijere zalagao: za (juče bezuslovno, danas ponovno) političko i vojno uvezivanje Crne Gore sa Srbijom i Rusijom.

Stoga bi ulazak Crne Gore u NATO za tu politiku bio daleko teži poraz od proglašenja crnogorske nezavisnosti 2006. To je bilo prvo poluvrijeme. Ulazak u NATO, rekoh, značio bi kraj meča. 

Stavovi izraženi u  ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera