Mračni dani za nauku u Bosni i Hercegovini

Nauka u Bosni i Hercegovini zasniva se na entuzijazmu pojedinaca, smatraju istraživači (EPA)

Piše: Mario Pejović

Velike ekonomske sile, kao i one zemlje koje to još nisu, ali žele biti, znaju da naučnoistraživački rad predstavlja jedan od najvažnijih resursa današnjice. Evropska unija godišnje izdvaja milijarde eura u te svrhe, a njene članice u prosjeku izdvajaju tri posto bruto društvenog proizvoda za naučnoistraživački rad.

S druge strane, Bosna i Hercegovina u te svrhe izdvaja ispod 0,1 posto BDP-a, ali je i ta cifra nepotpuna, s obzirom na to da ne postoje cjeloviti podaci o naučnim istraživanjima u Bosni i Hercegovini. Iz Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine navode da bi tokom ove godine trebali imati tačne podatke o iznosima koje se u te svrhe izdvajaju u Bosni u Hercegovini.

Prema Strategiji razvoja nauke u Bosni i Hercegovini za period 2010-015, Bosna i Hercegovina za podršku naučnoistraživačkoj i istraživačko-razvojnoj djelatnosti izdvaja iz budžeta blizu 0,07 posto svog BDP-a, tako da se postavlja pitanje može li se u Bosna i Hercegovina uopće baviti naukom.

‘Veliki je problem što ljudi na vlasti nisu svjesni što će državi uopće nauka’, kaže Adnan Tahirović.

Akademik Dejan Milošević, profesor na Odsjeku za fiziku Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, čija se istraživanja baziraju na teorijskoj atomskoj, molekularnoj i optičkoj fizici i laserima, smatra da se u Bosni i Hercegovini moguće baviti naučnoistraživačkim radom, ali da je on zasnovan više na entuzijazmu pojedinaca.

Kao primjer ističe naučnoistraživačku grupu Samophys na Odsjeku za fiziku PMF-a Univerziteta u Sarajevu. Ipak, Milošević je stava da država ne potiče na istraživanja.

“Izdvaja se premalo sredstava i ne cijeni se dovoljno stvarni naučni rad, mjereno scientometrijskim metodama”, kaže.

Entuzijazam pojedinaca

Adnan Tahirović, profesor na Odsjeku za automatiku i elektroniku Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu, sličnog je mišljenja i dodaje da nauke u Bosni i Hercegovini sporadično ima, bazirane na entuzijazmu pojedinaca, ali da nema sistematičnog pristupa razvoju NIR-a od strane državnih struktura. 

“Trenutno, država snosi dio troškova NIR-a, ali u zanemarivo malom iznosu. Postoje na godišnjem nivou odgovarajući pozivi za NI projekte, koji imaju smiješan fond, reda 5.000-10.000 eura po projektu. Taj iznos novca ne može pokriti ni osnovna sredstva ozbiljnog naučnoistraživačkog projekta te zasigurno takav način učestvovanja u troškovima NIR-a nije ono što pokreće nauku”, kazao je Tahirović. 

“Da bi se provelo jedno ozbiljno istraživanje u okviru samo jednog NI projekta u Bosni i Hercegovini (a na jednom fakultetu treba biti istovremeno više ovakvih projekata), potrebna je mnogo ozbiljnija suma novca, barem nekoliko stotina hiljada eura. Ovaj iznos je prvenstveno potreban da se plate doktorski studenti, mladi istraživači, koji nakon završetka fakulteta upišu doktorski studij, a koji bi isključivo radili na takvom projektu. Jako je bitno da vlade shvate da moraju postojati ovakva radna mjesta, u okviru kojih bi se mladi istraživači isključivo bavili naukom. Bez ovakog pristupa sistemski pristup nauci je nemoguć, bez obzira na broj pojedinica koji se iz ljubavi bave naukom. Logika je jednostavna – ako ne postoji radno mjesto na fakultetima u okviru kojeg bi se neko bavio isključivo naukom, osnosno istraživao osmočasovno radno vrijeme, nauka je osuđena na propast.”

Stipendije za istraživače

Vlada mora otvoriti radna mjesta istraživača i dati stipendije za doktorske kandidate, kazao je profesor Adnan Tahirović.

“Treba odvajati sredstva za stipendije ljudi koji su zainteresovani za naučnoistraživački rad. A kod nas ti kandidati moraju sami plaćati PhD studij. Kako očekivati da neko radi osam sati dnevno, plus plaća sebi studij?”

“To pokazuje koliko smo mi daleko od tog razmišljanja. Treba ostaviti dio PhD studenata koji će sami sebi plaćati studij, taj komercijalni dio. Ali ne smije biti isključivo komercijalnog karaktera. I kad kažem stipendija, ne samo troškove studija, već i troškove života. Da im vlada plati uslove života u periodu 3 – 5 godina, a zauzvrat dobije nekog ko će se moći baviti naukom”, rekao je Tahirović.

Veliki je problem što ljudi na vlasti nisu svjesni što će državi uopće nauka, tako da je teško i za očekivati da će neko uvidjeti potrebu otvaranja ovakvih radnih mjesta, dodao je Tahirović.

‘Domaća privreda je uglavnom uništena. Ranija velika preduzeća tipa Zraka i Energoinvesta se bore za preživljavanje i nemaju sredstava da finansiraju istraživanje i razvoj’, kaže Dejan Milošević.

“Nauka treba jednoj zemlji da bi poticala produktivnost. To je najjednostavniji odgovor. Svaka zemlja želi povećati svoju produktivnost, radi poboljšanja životnog standarda. Inovacija, kao direktna posljedica NIR-a, jedan je od stubova kojima se mjeri konkurentna sposobnost. Visoko razvijene države svoju produktivnost najviše baziraju na inovacijama. Prije rata su u u Bosni i Hercegovini bile firme koje su ulagale u istraživanja i rezultate tih istraživanja su znale ekonomski eksploatirati”.

Prije rata u Bosni Hercegovini većina istraživačkih centara bila je upravo u sklopu velikih preduzeća kao što su Zrak, Energoinvest, Soko, Unis… koji su već bili dostigli nivo da na međunarodnom tržištu prodaju vlastite licence i tehnologije, rezultate istraživačkog rada njihovih centara.

Uništena privreda

“Domaća privreda je uglavnom uništena. Ranija velika preduzeća tipa Zraka i Energoinvesta se bore za preživljavanje i nemaju sredstava da finansiraju istraživanje i razvoj”, rekao je Milošević.

Tahirović je napomenuo da rezultat doktorskog rada, koji predstavlja jedan od glavnih proizvoda NIR-a, mora sadržavati originalnu inovaciju na globalnom nivou.

“U startu imate komparativnu prednost da se takva inovacija ekonomski eksploatira na globalnom nivou, barem kada su tehničke nauke u pitanju, te da budete prvi. Ovakve vrste biznisa pomažu državama da povećaju svoju konkurentnu sposobnost. Koncept je jednostavan”, pojasnio je stručnjak za robotiku.

“Vlast nije svjesna koliko su nauka i naučnoistraživački rad bitni zemlji, jer da su svjesni, nešto bi uradili. Nisu svjesni važnosti nauke, kao što nisu svjesni ni važnosti mnogih drugih stvari, jer oni očito imaju svoje ciljeve i nije im važno što neke druge stvari ne idu dobro u Bosni i Hercegovini”, dodao je Milošević.

Da bi se stvari promijenile, profesor Tahirović smatra da država mora finansirati radna mjesta za istraživače.

“U Bosni i Hercegovini ne postoji radno mjesto u okviru kojeg se neko bavi osam sati naukom i ničim drugim. Ne možeš postići nešto ako nemaš ljude koji se bave samo tim istraživanjem.”

Profesor Milošević kaže da bi Bosna i Hercegovinia trebala slijediti Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju…

”Oni odvajaju sredstva za zapošljavanje mladih istraživača i ti mladi istraživači, kao što je to uobičajeno u svijetu, nisu obavezni da imaju 12 sati vježbi sa studentima i da su preopterećeni nastavom. Oni imaju dva do pet sati vježbi, tokom kojih rade sa studentima, a ostalo vrijeme mogu da se posvete naučnom radu.”

Finansiranje istraživanja

Dodao je da su fakulteti često prisiljeni sami finansirati ljude koji će se baviti istraživanjima.

“Kod nas na PMF-u 20-ak ljudi uopšte ne plaća država, odnosno kanton u ovom slučaju, koji je finansijer. Fakultet mora sam da nađe sredstava od reklama, od malih projekata sa privredom, da se nađu sredstva da se plate ti ljudi. Umjesto da ima znatno više ljudi koje plaća kanton, da redovna norma rada sa studentima bude manja, toga nema.”

Za razliku od Švedske, Norveške, Njemačke i drugih jakih ekonomija, Bosna i Hercegovina je nakon rata ostala bez velikog dijela privrede, što znatno utječe na ulaganja u naučnoistraživački rad.

“Svjesni smo da smo siromašna zemlja, i mi sami na Univerzitetu u Sarajevu ne primamo redovno platu. Ja sam svjestan svih ti ograničenja, ali se plašim da ljudi koji upravljaju zemljom nisu svjesni čemu trebamo težiti, pa kakva god trenutna ograničenja bila. Ljudi ovdje i ne pričaju o tome”, kazao je Tahirović.

Upravo zbog ograničenih ulaganja, istraživači u Bosni i Hercegovini prisiljeni su tražiti sredstva izvan granica svoje zemlje. I Milošević i Tahirović navode da se finansiraju i iz međunarodnih projekata.

“Postoji drugi način, a to je prijavljivanje na međunarodne konkurse, recimo Evropske komisije, koji su reda radi nekoliko stotina hiljada eura. Mi se trudimo da dobijemo grantove EK-a, ali to traje. Problem je dobijanje EU projekata, što nije nimalo lako, jer mi nismo još uvijek dovoljno referentni da taj proces bude intenzivan”, kazao je Tahirović.

Poplava univerziteta

Milošević kaže da je jedan od problema bavljenja naukom u Bosni i Hercegovini što sada gotovo svako može dobiti dozvolu da otvoriti univerzitet, što je “dovelo do poplave ovih univerziteta po provinciji”.

‘Treba spustiti plate u oblastima van privrede i od tih para se može uložiti ili u razvoj privrede ali i u razvoj nauke, dugoročno gledajući”, kaže Milošević.

“Bilo ko otvori bilo kakav univerzitet i dobije dozvolu na kantonalnom nivou da je to univerzitet i onda ‘štanca’ kadrove. Ti kadrovi dobiju doktorat i ako nema pravog kriterija za zapošljavanje, ako taj neko ima vezu prilikom zapošljavanja, onda će taj neko ubuduće obrazovati kadrove. I imaćemo negativnu selekciju kadrova, kroz ‘štancanje’ doktora i slično”, kazao je Milošević.

Također, problem je što neki profesori nisu svjesni šta znači baviti se naukom, kazao je Tahirović.

“Često profesori rade samo ono koliko im zakon traži da urade, prije svega kada je broj objavljenih istraživačkih radova u pitanju. Vlada ne prepoznaje razlike između publiciranja na mjestu A i mjestu B.”

“Važno je objavljivati radove na relevantnim konferencijama. Ljudi kod nas često idu linijom manjeg otpora, pa objavljuju radove na nekim manje relevantnim konferencijama i časopisima. Ali, onda jednom kad aplicirate za neke projekte, ljudi vas pitaju: ‘A koje su to konferencije, koji su to časopisi? Nikad nisam čuo za njih.’ Džaba što imaš 150 radova ako nisu objavljeni tamo gdje treba, na relevantnim mjestima”, rekao je Tahirović. 

Selekcija radova

On dodaje da “se tačno zna gdje treba publicirati u svakoj od oblasti kako bi vam drugi čitali vaš naučnoistraživački rad. Nije cilj samo objaviti radove, kako sada piše u zakonu, nego i da vaš rad bude prepoznat od šire naučne zajednice, inače publiciranje postaje samo sebi svrha da bi se zadovoljili zahtjevi iz zakona o visokom obrazovanju. Zakon o visokom obrazovanju bi trebao ograničiti ovakve slučajeve, kojih ima previše u Bosni i Hercegovini. Kada publicirate u referentnim časopisima i konferencijama, onda povećavate šansu da vam neko rad pročita te da ga i citira u budućnosti. Broj citata je bitna mjera važnosti nekog rada.”

Jedan od načina stimuliranja istraživača jesu i novčane nagrade.

“Dobre rezultate treba posebno nagraditi, recimo dati određeni iznos za svaki ‘core collection’ rad prema impakt faktoru časopisa”, kazao je akademik Milošević.

Takvog mišljenja je i profesor Tahirović.

“Mi moramo shvatiti da nam je najjednostavnije kopirati susjede kad je u pitanju implementiranje istraživačkog rada. U Sloveniji imaju dodatak na platu ako publiciraš u određenoj klasi časopisa.”

Rješenje problema bavljenja naučnoistraživačkim radom Dejan Milošević vidi u raspodjeli sredstava.

“Problem je pitanje preraspodjele sredstava. To je nešto što se teško može riješiti. Imate puno radnih mjesta koja nisu zaista potrebna i koja imaju velike plate. Treba spustiti plate u oblastima van privrede i od tih para se može uložiti ili u razvoj privrede, ali i u razvoj nauke, dugoročno gledajući. Neka smanje plate i profesorima na fakultetima, ali neka se svima smanje za određen iznos.”

Izvor: Al Jazeera