Mračni egipatski udar i propali turski puč

Mursi i Erdogan: Različita sudbina tokom i nakon (pokušaja) državnog udara (AP)

Piše: Nabil Al-Fouly

Nema sumnje kako bi se moglo nadugo i naširoko govoriti prilikom pokušaja da se uporedi uspješan vojni udar od prije tri godine u Egiptu, kojim je preuzeta kontrola nad tokovima u državi, s onim što je svjedočila Turska proteklih dana, kada je dio oružanih snaga neuspješno namjeravao preuzeti vlast.

U ovom tekstu se želimo osvrnuti na pojedine detalje koji su, uprkos njihovom značaju, manje tretirani u moru analiza koje su pratile događaje u Turskoj, kao što su, naprimjer: komparacija egipatskog i turskog iskustva po pitanju vojnih prevrata i utjecaji ovih događaja. Također, želimo analizirati strane sukoba u oba slučaja i stanje u ove dvije mediteranske države; jedne na njegovom jugu, a druge na sjeveru.

Iskustvo formira stavove, pa se tako kod turske Vlade i naroda akumuliralo duboko i objektivno iskustvo vojnih prevrata, koje je država zapamtila u formi četiri uspješna vojna udara u periodu kraćem od četiri decenije. Vojni prevrati se u turskom sjećanju vežu za brojne bolne uspomene, pogubljenja, hapšenja, masovna vojna suđenja te negativne refleksije na slobode u državi, kao i na veliki pad turske ekonomije.

Pomenuto je, bez sumnje, imalo veliki utjecaj na sami tok dešavanja u petak uvečer (između 15. i 16. juna), bez obzira da li govorili o ponašanju vlasti, ili o odnosu javnosti prema tome.

Hrabrost i spremnost na žrtvu

Bilo je jasno da se vodstvo vladajuće stranke od početka spremalo za ovaj očekivani dan, za koji su znali da će doći prije ili kasnije. Bili su vidljivi rezultati kontinuirane brige Recepa Tayyipa Erdogana za obavještajnu strukturu, kojoj je provjerena bezbjednost i stabilnost države, budući da je djelovanje ove strukture imalo odlučujuću ulogu u slamanju prevrata. Jasni su i tragovi pažnje koju je turski predsjednik posvetio specijalnim snagama Ministarstva unutrašnjih poslova, koje nisu pod kontrolom vojnih struktura. Ove snage su prolazile kvalitetnu obuku u cilju suočavanje sa situacijama kao što je ova te su pokazale hrabrost i spremnost na žrtvu kako bi ispunile zadatak.

Kada se radi o javnosti i narodnim masama, jasno je da su se Turci našli pred dvije opcije. Prva je bila krvava i turobna situacija uspješnog prevrata, kao i opasne turbulencije koje će zahvatiti svaki dom u ovoj državi; druga je stanje prosperiteta i slobode u kojem Turska trenutno živi. Prema tome, kada je zbunjenom narodu postalo jasno šta se dešava i kada su pozvani da brane “svoju demokratiju” u kratkoj poruci Erdogana, odmah su izašli i ispunili ulice Istanbula, Ankare i mnogih drugih gradova.

No, postavlja se pitanje da li je uopće bilo potrebno pozivati narod sa spomenutim iskustvom da izađe na ulice i suprotstavi se ovoj katastrofi?

Činjenica je da je proglas o vojnom udaru, pročitan na početku događaja, ostavio negativan utjecaj na psihološko stanje Turaka, jer je pročitan na takav način kao da se sve u državi promijenilo. Međutim, pojavljivanje Erdogana – nakon turskog premijera Binalija Yildirima – kako bi obznanio suprotstavljanje pokušaju prevrata te pozivi predsjednika upućeni narodnim masama da uzmu učešće u slamanju prevrata riječima: “Pozivam sve građane koji vjeruju u demokratiju da izađu na ulice!”, ne samo da su oživjeli nadu u dušama masa, već su odredili cilj i veličanstvenu ulogu kojom se treba zaštititi cijenjeno iskustvo države u slobodi i progresu.

Iskustvo Egipta

No, na suprotnoj strani Mediterana, u Egiptu, iako je i ova zemlja svjedočila dugom periodu otimanja vlasti i države od vojske, ipak nije bilo stvarnih vojnih udara prije ovog posljednjeg, koji se dogodio 13. jula 2013. godine, uprkos tome što protivnici događaja iz 1952. godine koriste naziv puč.

Međutim, ti događaji su promovirani – onako kako je to ostalo u pamćenju Egipćana kroz nastavne planove i programe i medijski diskurs – kao revolucija koja je spasila narod od kolonijalizma i monarhije. Pa čak i oni koji su otkrivali sve negativnosti perioda vojne vlasti od šest decenija u Egiptu nikada nisu govorili o 23. julu kao o vojnom prevratu, ili preuzimanju vlasti od vojske. Dominiralo je predstavljanje tog perioda kao zloupotreba vlasti i ništa više.

Prema tome, kada se dogodio prevrat generala Abdel Fattaha al-Sisija na demokratski izabranog predsjednika Muhameda Mursija prije tri godine, velike skupine u narodnim masama Egipta – koje su se pokrenule bez realnog nacionalnog sjećanja – odnosile su se prema stvarnosti onako kako su im to servirali mediji. Odnosno, da je riječ o pokretu reforme kako bi se stvari vratile na svoje mjesto, spriječio potencijalni terorizam i “ihvanizacija”, koja, poput otrova, kola žilama države. Egipatska javnost u tom trenutku nije bila svjesna da se prepušta u ruke mračne budućnosti.

Tvrdim da vodstvo opozicije, koje se prema egipatskoj situaciji odnosilo potpuno oportunistički, ni samo nije imalo nikakvo iskustvo s vojnim prevratima. Stoga i oni nose zasluge za uspjeh samog prevrata, koji im je donio poniženje i historijski sram zbog onoga što ih je snašlo. Egipat nakon toga pada u ruke vojnih generala, koji dobijaju potpuni ekskluzivitet nad njegovom sudbinom.

Također, predsjednik Mursi i njegove pristalice su bez sumnje imali značajno iskustvo u marginalizaciji i političkoj represiji, ali im ono nije koristilo u mjeri u kojoj je to bilo neophodno kako bi razumjeli prirodu vojnih prevrata. Kao prvo, nisu ga uspjeli predvidjeti; kao drugo, nisu uspjeli u odabiru adekvatnijih sredstava za suprotstavljanje od demonstracija i protestnih skupova, iako se na samoj egipatskoj sceni stvari još nisu riješile.

Za egipatski vojni puč iz 2013. godine, sa aspekta strana u sukobu, možemo ukratko reći kako je to bio prevrat kompletne države protiv stranke, ili vladajuće grupe, koja je imala jedan broj pristalica. S druge strane, posljednji pokušaj vojnog prevrata u Turskoj predstavlja sukob između utjecajnog dijela vojske, s jedne strane, i države u cjelosti, s druge stane. Nema sumnje da balans snaga izgleda potpuno drugačije u ova dva slučaja.

Egipatski ministar odbrane je u to vrijeme izdao proglas o vojnom udaru 3. jula, čemu su prisustvovali načelnik Generalšataba, komandant mornarice, zračnih snaga i protivzračne odbrane, direktor vojne obavještajne službe, pomoćnik ministra odbrane za naoružavanje, šejh Al-Azhara, poglavar Pravoslavne crkve, predsjednik opozicione stranke Front spasa, generalni sekretar stranke Al-Nur, predsjednik Vrhovnog sudskog vijeća, osnivač pokreta Tamarod i njegov bliski prijatelj te Sakina Fouad, simbol žena intelektualki.

Autokratija pronašla put nazad

Ovo nam ukazuje na prethodnu činjenicu da egipatska vojska nije imala nikog istaknutog ko se izdvojio i ustao protiv vojnog udara. Podrška prevratu pristizala je i od zvaničnih vjerskih vođa, stranaka i opozicionih pokreta, većine intelektualne elite koja je svojim perima i mišljenjima dominirala u štampi i drugim medijima, pored podrške državnog aparata, posebno snaga sigurnosti i Ministarstva unutrašnjih poslova te podrške zvaničnih medija i medija duboke države.

Navedeno, također, ukazuje i na to da je situacija za egipatski prevrat bila veoma dobro pripremljena, dok mu se druga strana nije bila spremna suprotstaviti. Ovo je činjenica koja, u isto vrijeme, ukazuje i na nedostatak iskustva, o čemu smo već ranije govorili. Međutim, ona inicira drugo pitanje vezano za smisao preuzimanja vlasti u državi bez pripremanja za ovakve situacije.

Iako se o ovom pitanju uveliko raspravlja, ipak smatram da je intenzivno i odlučujuće učešće Muslimanske braće u revoluciji 25. januara pokazatelj njihovog davanja prednosti opciji direktne konfrontacije s diktaturom. Oni nisu bili u stanju promijeniti takav pristup na predsjedničkim izborima, kroz koje je autokratija pronašla svoj put nazad. Zbog toga su platili visoku cijenu, iako su, u isto vrijeme, dobili legitimitet koji im prevrat nije uspio dokinuti.

Što se tiče situacije u Turskoj, s druge strane, neuspjeli prevrat bio je sukob između djela vojske i države u cjelosti. U događaje su upleteni komandant zračnih snaga, komandant kopnenih trupa, vojni tužilac i drugi istaknuti vojni lideri, koji su do danas ili uhapšeni, ili u bijegu. Broj uhapšenih osoba prelazi hiljade, među kojima je više od 100 generala.

Na stranu legitimiteta svrstao se veliki dio turskih oružanih snaga, među njima načelnik Generalštaba, komandant Prve armije i komandant obavještajne službe, zatim Ministarstvo unutrašnjih poslova, kao i velike narodne mase, Kurdi i Turci.

Munja koja zaslijepi i nestane

Prisustvo velikih narodnih masa na trgovima i vitalnim dijelovima države doveo je do zbunjenosti u redovima pučista. Uspjeh obavještajnih struktura da prekinu vojne komunikacije te specijalnih snaga da preuzmu kontrolu nad vojnom bazom odakle su krenuli avioni pučista ubrzao je pad prevrata i njegov potpuni neuspjeh.

Sa svoje strane, aktuelni i bivši turski političari vlasti i opozicije – bez obzira da li su odbacili prevrat na početku, ili su čekali da se pokažu znakovi njegovog neuspjeha – imali su značajnu ulogu u slamanju prevrata. U tome je učestvovala i opozicija i bivši zvaničnici, koji su svojim odlučnim izjavama odbili skretanje sa puta demokratije, dok su zvanični predstavnici to učinili svojim usklađenim djelovanjem, gdje se posebno ističe primjer premijera države, ministara pravde, odbrane i unutrašnjih poslova, zatim predsjednika Parlamenta, kao i predsjednika države.

Scenarij prevrata u Egiptu odvijao se polako pred očima posmatrača te došao do planiranog cilja. Baš kao da je riječ o filmu koji se snima uživo pred očima prolaznika. Međutim, prevrat u Turskoj dolazi iznenada, poput munje koja zaslijepi i nestane jednakom brzinom. Ovo je neke od protivnika vladajućeg režima i zlonamjernike navelo da tvrde kako je riječ o predstavi koju je režirao Erdogan, s namjerom da se riješi svojih protivnika.

Istina je da se sve ovo može vezati za stanje u egipatskoj državi i za stanje u Republici Turskoj u momentu kada se svaka od njih suočava s pokušajima vojske da preuzme vlast. Kairo je bio iscrpljen nakon dvije i po godine od krupnih dešavanja u državi, koja su počela masovnim narodnim demonstracijama 25. januara protiv Mubarakovog režima i svega onoga što je kasnije uslijedilo od njegovog svrgavanja, stanja nestabilnosti u vrijeme vladavine Vojnog vijeća, zatim ekstremne polarizacije u godini vladavine predsjednika Mursija.

Sve ono što se dešavalo u to vrijeme ostavilo je negativne posljedice na sigurnosnu i ekonomsku situaciju u državi. Iako se stanje sloboda donekle poboljšalo, a ekonomija se počela polako oporavljati u godini nakon prevrata, obični građani to nisu bili u stanju primijetiti. Mediji duboke države potrudili su se da iskrive slike o svemu tome i izbrišu svaki pozitivni trag, dok je vještački izazvana kriza goriva, struje i ostalog dodatno usmjerila narod protiv vlasti.

Strah od vladavine vojske

U takvoj situaciji prevrat se činio kao pojas koji je bačen Egiptu kako bi se spasio od sigurnosne nestabilnosti, ekonomskih kriza koje guše državu i zastrašujućeg duha Muslimanske braće. Pri tome se pažnja usmjeravala na uljepšavanje veličanstvene slike vojske, čije časno vodstvo nema nikakvu želju za vlašću.

Prevrat u Turskoj dogodio se u noći 15. jula, dok je država pokušavala popraviti svoje odnose sa zemljama iz susjedstva i nakon niza terorističkih napada u državi, koji su doprli čak i do samoga aerodroma u Istanbulu. Država je trpjela posljedice krvavih konflikata širokih razmjera koje traju u Siriji već nekoliko godina. Međutim, država je, i pored toga, uspjela zadržati stanje općeg ekonomskog prosperiteta, a Vlada nije vršila mnogo pritiska na slobode, uprkos sigurnosnim prijetnjama s kojima se suočava.

Turska je, dakle, bila, uprkos svim nemirima, u stanju relativne stabilnosti po pitanju bezbjednosti i ekonomije, zbog čega se država mogla suprotstaviti prevratu na zvaničnom nivou i na nivou narodnih masa, uz veliku dozu snage i spremnosti, ali i straha od zastrašujuće vladavine vojske.

Iako je egipatski vojni udar potrajao do danas uz značajnu regionalnu i međunarodnu pomoć bez da se jasno vidi njegov konačan ishod, posljednji turski prevrat – koji je, također, imao ogromnu međunarodnu i regionalnu pomoć, kako nam govore prve potvrde – otkrio je mnoge tajne u strukturi turske države, koje predstavljaju opasnost za budućnost ove države, i zbog toga se ne smiju zanemariti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera