Mujica u zemlji gdje radnici nose pelene

Kako bi se zgranuo Pepe Mujica kad bi vidio da, u fabrikama kojima se toliko hvali srpski predsjednik, radnici nose – pelene (EPA)

Nisam sigurna da je jedini preostali istinski levičar Latinske Amerike, Jose Pepe Mujica, ostao dosledan samom sebi, pristajući da se šeta po crvenom tepihu venecijanskog filmskog festivala. Kao neku odlazeću lutku, Mujicu (83) proglašavaju za heroja oni koji njegove ideale svakodnevno na očigled celog sveta bagatelišu i skrnave. Jer nekadašnji predsednik Urugvaja (83) upravo se odrekao 90 odsto svoje plate i penzije, verujući da su te državne pare potrebnije drugima za decu, škole, lečenje… A oni koji su ga doveli pred bleštave venecijanske reflektore, skidaju svaku česticu sa kaputa Muhukine zvezdane prašine kako bi je pretvorili u svoj profit.

U njegovoj državici stešnjenoj između Argentine i Brazila, dva giganta sa izrazitim desničarskim vladama, već godinama svaki osnovac ima svoj mali lep top, Urugvaj je proglašen za zemlju u kojoj se na najbolji način usklađuje socijalna  politika sa stvarnim potrebama. Na kontinentu gde je provalija između nepristojno bogatih i ljudi koji žive u drastičnoj bedi najdublja, Urugvaj je svetla tačka kojoj bi mogle da pozavide neke od evropskih zemalja okarakterisane kao države blagostanja.

Udavila se dva veka borbe za radnička prava

Ne znam zašto je naš reditelj, praveći svoj dokumentarac o najsiromašnijem predsedniku na svetu, vodao Mujicu po ovom regionu. Na ovim našim osiromašenim terenima ne može se naći nijedan političar koji bi zaličio na bivšeg predsednika Urugvaja. Predsednik Srbije se hvali svojim dobročinstvima, i brigom za siromašne, “u sakou od 4000 evra, sa platom od hiljadu evra, ubeđuju ljude da dobro žive sa dvesta evra mesečno, a oni im aplaudiraju za deset evra po mitingu” kako to reče jedan tviteraš, povodom posete Aleksandra Vučića Kosovu.

Da ne pominjemo lidera jedinstvene Srbije Palmu (iz vladajuće koalicije) koji pred kamerama odokativno deljka Jagodincima milostinju: “za gospođu dve hiljade za lekove, i hiljadu za hranu! (dinara, ne evra).” Narod zahvalan, čeka u kilometarskom redu.

Kako bi se tek zgranuo Pepe Mujica kad bi video da u fabrikama kojima se toliko hvali srpski predsednik, radnici nose – pelene, ne da bi prepovijali svoje bebe, već da bi, bez pauze za toalet, mogli da rade. Inače otkaz.

 A plata? Treba čekati još par decenija da bi se radnički minimalac u Srbiji izjednačio sa najminimalnijom potrošačkom korpom.

Ne znam kako mlađe generacije gledaju na Aleksandra Vučića kad se busa u grudi i veliča investitore koji traže da se za minimalac od dvesta evra radi dan i noć, a i taj minimalac prestane da se isplaćuje čim se isprazni pozamašna svota koju je država isplatila iz džepa svih građana kako bi privukla strane investitore.

Sloboda izbora

Mi koji smo rasli u socijalizmu nismo imali slobodu da biramo: svako je morao na sistematske preglede, za svakog se znalo da li je kratkovid ili dalekovid, ima li ravne tabane, kakva su mu pluća, od kojih je bolesti pelcovan, koji mu je zub ispao, koji mora da se popravi ili izvadi. Od rođenja pa do smrti obletali su nas lekari i medicinsko osoblje. Svi su imali svoje kartone koje su prenosili iz jednog dispanzera u drugi. Terenski lekari su ti u kuću i za grip dolazili po najvećim smetovima.

Šta je ostalo od ona dva veka borbe za radnička prava, o kojima govori Mujica. Ko još danas u svetu , ako je zaposlen, radi osam sati dnevno, osam se zabavlja, kulturno uzdiže i bavi sportom, ko još ima vremena da spava ili da se odmara osam preostalih sati?

Pet godina je prošlo od Mujicinog legendarnog govora pred Ujedinjenim nacijama: “…Žrtvovali smo nematerijalne bogove i stvorili tržišne bogove, napunili trgovinske centre… Taj bog organizuje našu ekonomiju, našu politiku, naše običaje, naše živote. Naša civilizacija se urotila protiv slobodnog vremena, pretvorila sve u marketing. U grobljima, u pogrebnim ceremonijama, u porodilištima, marketing su mame, tate, ujaci, babe ,dede, igra, bolest, zdravlje…”

Gde se još dakle može naći neko crveno tlo (u istoj boji kakvu ima crveni tepih podastrt za belosvetske  selebritije) koje omogućava radnom čoveku da ostvari dostojan život i bar minimum svojih prava, sloboda. U Norveškoj, Danskoj ili Švedskoj?

Šta je ostalo od skandinavske humanitarne hipersile

Progresivna Evropa već se nekoliko dana raduje rezultatima na izborima u Švedskoj, gde je ultradesna stranka sa nacističkim korenima povezana sa neonacistima širom starom kontinenta, osvojila “samo” pet odsto više glasova nego na izborima 2014. Očekivalo se da u zemlji koja je donedavno uživala epitet humanitarne velesile ultradesničari dobiju još mnogo veću podršku.

I pre nego što su neonacisti sa eufemističkim nazivom Švedski demokrati, prvi put ušli u parlament (2010), Švedska je polako počela da napušta svoje utemeljene principe. Iako se smatra bastionom egalitarističkih vrednosti, velikodušnom državom blagostanja, sa jakom socijaldemokratskom kulturom, u poslednjih trideset godina, otkako počinje da raste desnica, zemlja nije pokrenula nijednu značajnu progresivnu reformu kako to konstatuju švedski politikolozi.

Naprotiv, desne partije sve više pritiskaju da se izmeni zakon o radu, smanje nadnice, oslabi uloga sindikata, ukinu pojedine tradicionalne socijalne beneficije, a ujedno raste bes prema migrantima jer se veruje da oni troše ono što su Šveđani zaradili.

Možemo li još uvek govoriti o skandinavskom idealnom socijaldemokratskom modelu? Pogledajmo Švedsku u kojoj je nejednakost za poslednjih trideset godina drastično porasla. Najbogatijih jedan odsto Šveđana su 1978. posedovali 20 odsto privatnog bogatstva, a već 2006. četrdeset odsto imetka bilo je u rukama jednog procenta stanovnika. O kakvim jednakim pravima pričamo, ako se zna, da u Švedskoj deset odsto najbogatijih muškaraca živi danas gotovo deceniju duže od deset odsto najsiromašnijih muškaraca, kako je to ustanovljeno u istraživanju švedskog instituta (Švedska klasa).

Krivica za očigledno opadanje poverenja u levičarsku retoriku pripisuje se u Švedskoj, (a mogao bi ovaj podatak da bude dragocen i za ostale sredine gde nestaje levica a raste desnica) socijal demokratama koji su se privoleli modelu oštre štednje, u zdravstvu , školstvu i radničkim pravima. Istovremeno su podsticali enormne nezarađene profite i ukidali poreze i takse dopuštajući prekomerno i nepristojno bogaćenje pojedinaca. Pod pritiskom biznisa, skandinavski model je polako počeo da nestaje, a Švedska je postala jedna od najprivlačnijih zemalja za profitabilno poslovanje.

Takva politika ima svoju cenu. Socijalne službe su oslabile , puno zaposlenje nije postignuto još od osamdesetih godina prošlog veka, dok je sve veći broj stanovnika nezaposlen ili nepotpuno zaposlen.

Medijski i politički gromovi na levicu

Na to da od ovakvog “finansijalizovanog” kapitalizma korist može da izvuče samo finansijski sektor, odnosno tanak sloj od jedan odsto, a da ovaj sistem ne podstiče stabilan ekonomski rast, ukazuje i čuveni engleski novinar i autor Leri Eliot.

“Ovo nije problem koji može da se reši sa nekim boljim regulativama. Samo bi drastična redukcija veličine, moći i uticaja finansijskog sektora učinila da se stvari vrate na stabilan ekonomski kolosek”, ocenjuje Eliot. Takva ideja može zvučati kao utopija, ali Eliot ukazuje da su tri decenije pred Drugi svetski rat, ekonomski dizajneri uradili upravo to: drastično su ograničili i umanjili aktivnosti finansijskog sektora, a bankarstvo je postalo respektovano, i dosadno zanimanje. On međutim veruje da ćemo morati da čekamo na novu globalnu ekonomsku krizu, kako bi se finansijski sektor uštrojio i spasao kapitalizam. Do tog novog globalnog kraha, kako predviđaju pojedini znalci zloslutnici, doći će vrlo brzo.

Šta za to vreme radi levica u Evropi osim što gubi izbore?

Posle poletnog starta pokreta Podemos u Španiji, mnogi su predviđali da će ova neformalna stranka, sastavljena od mladih profesora levičarskih nastrojenja, uspeti da razbije kastinski partijski sistem u Kraljevini ophrvanoj separatističkim problemima, frankističkim nasleđem i korupcionaškim aferama. Vrlo brzo se pokazalo da nisu mogli sa svojom labavom strukturom i masovnim volonterskim radom, da se izbore sa tradicionalnim partijama i njihovim establišmentom. Napadi su dolazili sa svih strana. Grmelo je da će Podemos pretvoriti Španiju u novu Kubu, ili Čavesovu Venecuelu, da će se stanovnicima oduzimati kuće, fabrike i automobili.

Slični medijski gromovi sručili su se i na Džeremija Korbina (69), koji je 2015. izabran za lidera opozicione Laburističke stranke u Ujedinjenom Kraljevstvu. Tabloidi su predviđali, da će, dođe li na vlast, London biti u plamenu, dok će bande harati po Sitiju i pljačkati sve što im dođe pod ruku. Na ovog levog laburistu, antiratnog aktivistu, koji se zalaže za nuklearno razoružanje, nacionalizaciju železnica i drugih javnih službi, sručila se i mržnja ratobornih etabliranih laburista iz vremena Tonija Blera. No, Džeremi Korbin svakim danom dobija u narodu sve više pristalica, dok vlast konzervativnih torijevaca sve više slabi.

Nedostatak pravih ljevičara

Kad već desnica iz SAD kibicuje novog evropskog Trampa, a za sada je glavni kandidat naš sused, Viktor Orban, evropska levica bi mogla da za novog evropskog Mujicu, proglasi Džeremija Korbina.

Na našim prostorima, zanetim međunacionalnim zajedljivostima, nema na vidiku pravih levičara, a malo je i onih koji računaju na oživljavanje duge  slavne tradicije radničkog pokreta. Sa trga Slavija je pre dve godine uklonjena bista Dimitrija Tucovića, a na njegovo mesto postavljena je Fontana iz koje bruji Majkl Džekson.

Plato na Slaviji ispred banke  još čeka da se na njega postave klupice, zasadi travica, pa onda postavi I bista socijaliste Dimitrija Tucovića. “Treba da se stvore uslovi da tu bude spomenik u “skladu sa njegovim likom i delom”, što bi rekao sveprisutni zamenik gradonačelnika Goran Vesić.

A eto Beograd je delom vrednih ruku iz gradske službe, već od pre neki dan na 30 stepeni okićen novogodišnjom rasvetom. Ako vam se ne sviđa, pitajte glasače, rekao je Goran Vesić ističući da su oni, (naprednjaci) dobili većinu na izborima. Tako je to. Ako vam se ne sviđa da nosite pelene na radnom mestu i da ne dobijate platu, nemojte glasati ni za naprednjake ni za socijaliste. Oni se ovde samo tako pogrešno zovu. Ako vam se sviđa da vas novogodišnji paketići i zvezdice obasjavaju po jarkom letnjem suncu, onda stvarno nešto nije u redu, ni sa desnima ni sa levima.   

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera