Mujo, Suljo i Fata – savremeni apsurdisti

Predstava "Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla" je politička komedija (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarala: Nada Salom

Čim spomenete Muju, Sulju i Fatu, usne vam se same razvuku u osmijeh. A još “Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla”, onda od predstave takvog naziva očekujete komediju. No, ako je reditelj Haris Pašović, sve to, pored nespornih komičnih elemenata, postaje “satirična kontekstualizacija savremenih političkih, ekonomskih i socijalnih (svjetskih i lokalnih) procesa”.

  • Al Jazeera: Šta je, zapravo, tema predstave “Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakl”, a koja nastaje u koprodukciji East West Centra (osnivač i direktor Haris Pašović) i Bosanskog narodnog pozorišta (BNP) Zenica?

  Haris Pašović: Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla je priča o tome kako obični ljudi u Bosni i Hercegovini mogu preživjeti neoštećeni – mentalno i fizički. Guy Debord, posljednji veliki politički filozof u dvadesetom stoljeću, 1967. godine je napisao djelo “Društvo spektakla”, u kojem utvđuje da je osnovni društveni odnos u savremenom svijetu spektakl.

To nije više kapital, kako je ustanovio ranije Marx. To je sada spektakl – i taj odnos u društvu je posredovan slikama. Sve što nije spektakl, za društvo ne postoji.

Društvo spektakla je otuđeno društvo koje otupljuje sve – i proizvođače i potrošače spektakla.

Ako 30 godina vrijedno radiš kao učiteljica, portir, rudar, domaćica, seljak… ili ako si nezaposlen, star, djelimično radno sposoban… a ako nikad ne napraviš nikakav skandal bilo koje vrste – ti za društvo spektakla ne postojiš.

Ako si mlada manekenka koja najavi operaciju grudi u novinama, postaješ društvena tema preko noći. Društvo spektakla je otuđeno društvo koje otupljuje sve – i proizvođače i potrošače spektakla. To je jedan automatiziran svijet u kojem čovjek čovjeku postaje stranac. Na kraju, čovjek postaje stranac i sam sebi. Ona ili on su samo olupina, s možda dalekim sjećanjem na svoju ličnost.


Haris Pašović

No, ja mislim da je to moguće promijeniti. Mislim da svako može živjeti kao kreativna ličnost, bilo kojim poslom da se bavi i bilo kojoj društvenoj klasi da pripada. “Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla” je politička komedija, koju sam napisao učestvujući u stvarnosti Bosne i Hercegovine i savremenog svijeta.

Boli samo kad se smijem

  • Al Jazeera: Ko još danas priča viceve o Muji, Sulji i Fati? Da li se uopće smijemo? Ja ne mogu zaboraviti jedan Vaš ratni odgovor na pitanje “Kako se osjećate?”, kada ste citirali priču o Indijancu kojem se strijela zabila u vrat i koji je, kad su ga pitali kako se osjeća, odgovorio: “Dobro je, samo me boli kad se smijem.” Šta Vas danas i zbog čega boli?

– Pašović: Naš današnji smijeh je upravo takav kao u Indijanca kojem je strijela probila vrat. Mujo, Suljo i Fata su veliki likovi nastali u narodu. Oni spadaju u red najvećih svjetskih likova iz književnosti, teatra i filma, kao što su Cervantesovi Don Quiote i Sancho Panza; Rabelaisovi Gargantua i Pantagruel; Čapekov vojnik Švejk; kineski Kralj majmuna; Charlot Charlie Chaplina…

Sposobnost Bosanaca i Hercegovaca da se smiju sami sebi je velika kolektivna vrijednost i najveća nada za Bosnu i Hercegovinu.

Ovo je prvi put da se Mujo, Suljo i Fata pojavljuju u teatru na značajan način.

Ali humor ima mjeru, inače postaje opasna banalnost. Mujo, Suljo i Fata nisu banalni. Oni nose jako ozbiljnu informaciju o svim Bosancima i Hercegovcima, bez obzira na vjeru i naciju. Oni su savremeni apsurdisti – prethodnici Harmsa, Becketta, Ionescoa, pa možemo, čak, reći i humora glumca Jima Carreyja.

Ima nešto tipično za nas u tome da se svakodnevno zabavljamo s Mujom, Suljom i Fatom, ali da oni nikada do sada nisu bili likovi u bh. književnosti, teatru i fimu. Kao da ne vjerujemo u njihovu ozbiljnost ili ih se stidimo. Ovo je prvi put da se Mujo, Suljo i Fata pojavljuju u teatru na značajan način.

  • Al Jazeera: Jedan ste od rijetkih bh. intelektualaca koji je prisutan u javnosti i to ne samo svojim umjetničkim djelovanjem, nego jasnim kazivanjem o mnogim stvarima. Nerijetko se oglašavate javnim reagiranjem, imate i svoj blog… Je li to stvar poimanja odgovornosti same profesije ili je, ipak, stvar i lične hrabrosti?

– Pašović: Umjetnik mora dati glas onima koji ga nemaju. Umjetnik zastupa publiku. Obaveza je javnih ličnosti da učestvuju u javnom dijalogu. To je imperativ kad je zemlja u krizi, a kod nas se radi o dramatičnom stanju. Javna razmjena ideja je jedini način da rješavamo probleme u društvu.

Ko to kuca daske…

  • Al Jazeera: Sedam kulturnih bh. institucija su u permanentnoj kuknjavi, a Vaš stav se uveliko razlikuje. Mnogi su, primjerice, na nož dočekali Vaše reagiranje povodom svojevremenog zatvaranja vrata Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Vi, naime, mislite – i to javno kazujete – kako najvažniju ulogu imaju profesionalci koji upravljaju ovim institucijama.

– Pašović: Ja sam bio iznenađen da je u početku moj tekst izazvao izenađenje. Sada, godinu dana kasnije, sve je više prihvaćeno da su upravo rukovodoci tih institucija najviše odgovorni za katastrofalno stanje u kojem se one nalaze. Na čelo Umjetničke galerije došao je Strajo Krsmanović i stanje je već nešto bolje, a djelovala je i javna kritika. Tako da je to pozitivan primjer konstruktivne kritike.

Niko nema pravo ukucati daske na ulazna vrata Zemaljskog muzeja, koja su, uz to, još i dio nacionalnog spomenika. Niko nema pravo na svoju ruku zatvoriti bilo koju javnu instituciju.

Kad se kod nas javno kaže da je prevara ponuda Metropolitan muzeja iz New Yorka da izloži Hagadu na godinu dana i da, zapravo, Metropolitan muzej želi ukrasti Hagadu – moramo biti svjesni da u svijetu to izaziva podsmijeh. U svijetu doživljavaju ili da smo diletanti ili da je to vrlo ružna i opasna politička poruka.

Ako bi se neko naljutio da bude upoređen s Mujom i Fatom, taj ima ozbiljnih problema sa svojim identitetom.

  • Al Jazeera: Vratimo se predstavi, kakve reakcije očekujete? Imamo li razloga ljutiti se ako nas se identificira s Mujom i Fatom? Kako ih Vi doživljavate? Ima li danas Bosna i Hercegovina svoj kolektivni duh, svoj identitet? Iza kakvih fraza se sakrivaju bh. građani kad govore o svojoj zemlji?

– Pašović: Ako bi se neko naljutio da bude upoređen s Mujom i Fatom, taj ima ozbiljnih problema sa svojim identitetom. Ja sam Mujo i vrlo sam sretan zbog toga. Mujo razgaljuje. On je mudar, na neki paradoksalan način i zabavan je. Ponekad je malo i glup, ali ko nije?

Prije rata u Sloveniji su djeca u školi pisali Mujo malim slovom. Taj “mujo” označavao je svakog Bosanca i Hercegovca – bilo da potiče iz miješanog braka ili je Bošnjak, Srbin, Hrvat, Jevrej…

U regionu, Bosanac je često sinonim za “dobrog, ali glupog” čovjeka. I najvećim prijateljima Bosne i Hercegovine u regionu ponekad će se oteti: “Ipak, to tamo kod vas je provincija…” I mi sami tome doprinosimo.

Sarajevo je ‘uvijek šega’

Jedan poznati reditelj iz regiona, prije nekoliko godina, gostujući na Sarajevo Film Festivalu je izjavio je “Volim doći u Sarajevo, ono je uvijek šega!”

Mi šarmiramo goste, šega smo i pitamo ih “Kako vam se sviđaju ćevapi?”. Oni kažu da su ćevapi divni i mi smo zadovoljni.

Mi se često ponašamo snishodljivo, smanjujemo se, nesigurni smo u sebe, vjerujemo da je kod drugih sve bolje. Svaka predstava i film, bez obzira na sadržaj i kvalitet, koji kod nas dolaze iz Srbije i Hrvatske dožive ovacije i prije nego se završe. Ne pita se pošto je karta.

I svjetski priznata djela naših umjetnika kod nas se relativiziraju. Nedostaje nam vjera u nas kao kolektiv, tim. Bojimo se sebe.

  • Al Jazeera: Dio predstave je i kratki film. Šta je s Vašim prvim najavljenim dugometražnim filmom “Nedjelja”? Šta se dešava s bh. filmom uopće? Je li u prošloj godini završen ijedan dugometražni film?

Nedostaje nam vjera u nas kao kolektiv, tim. Bojimo se sebe.

– Pašović: Da, dio predstave je kratki igrani film “Jedan lijep film”, za koji sam scenarij napisao prema pripovijeci Guillaumea Apollinaiera. Ovaj veliki francuski književnik, prvi nadrealista, napisao je 1907. godine pripovijetku o filmu.

Fascinantno je kako je on, samo desetak godina nakon pojave filma, upozorio na moguću manipulaciju medija slike s dugoročnim posljedicama opasnim po čovječanstvo.

Pored ovog filma, u predstavi se prikazuje i kratki dokumentari film “Klovn”, koji sam snimio u Zenici i koji opisuje apokaliptičku bh. zbilju. Oba filma je snimio Alen Alilović, a montirao Goran Lončarević, koji su mi bili brilijantni saradnici u ovim projektima.

Moj dugometražni igrani film “Nedjelja” nije prošao na Fondaciji za kinematografiju Bosne i Hercegovine, iako smo imali uglednog koproducenta, Zagreb-film. Nisu prošli ni filmovi drugih domaćih profesionalnih reditelja – i to je bilo šokantno. Kad se izuzmu automatska sredstva koja nisu bila predmet žiriranja, samo 0,7 posto budžeta je dodijeljeno domaćim dipolomiranim rediteljima.

Urgentne su dvije stvari: povećanje budžeta za film (imamo najbolje rezultate u regionu, a najmanji budžet u regionu ugrožava dalju produkciju) i pravila Fondacije koja će zaštititi profesionalnu filmsku produkciju, pošto postojeća pravila favoriziraju neprofesionalce.

Nedostaje nam zdrav razum

  • Al Jazeera: Ne samo u filmu, nego i u teatru se oslanjate na koprodukcije. Koliko je to stvar nužde, a koliko ima i dobrog? Drugi put East West Centar sarađuje sa zeničkim BNP-om. Hoće li biti “Osvajanja sreće” u koprodukciji sa Sjevernom Irskom?

– Pašović: Savremeni oblik produkcije je koprodukcija. Skoro niko više nema sredstva da producira samostalno. Istovremeno, to je jako dobro, jer se umjetnici kreću, publika je na dobitku, također. East West dobro sarađuje s mnogim kulturnim institucijama u Bosni i Hercegovini i regionu, a posebno s BNP-om.

Zdrav razum kaže da imamo snage, da možemo biti realni, da se moramo boriti.

Sljedeće godine ćemo raditi projekat “Osvajanje sreće”, koji će biti jedna od najvećih koprodukcija u Evropi u 2013. godini. To je naša treća velika međunarodna koprodukcija nakon projekata “Fudbal, fudbal” i “Evropa danas”.

  • Al Jazeera: Često upotrebljavate pojam zdravorazumski. Zar nam baš toliko nedostaje zdravog razuma?

Pašović: Da, nedostaje nam jako zdrav razum. Predali smo se, samosažaljevamo se, vjerujemo da će poboljšanje pasti s neba, kukamo, počeli smo sami sebe prezirati. Moramo napustiti ugodno nezadovoljstvo i komforno trpljenje, koje nas vodi u propast. Zdrav razum kaže da imamo snage, da možemo biti realni, da se moramo boriti.

Moguće je stariti ‘kulerski’

  • Al Jazeera: Na svom blogu “IN TIME” pisali ste i ovo: “Mi starimo. Najprije neprimjetno. Onda odjednom počnemo opažati prve znake vlastitog starenja. Zatim polako shvatamo da naše starenje primjećuju i drugi oko nas.”

Pašović: Život prolazi mnogo brže nego što nam se čini u mladosti. Kad shvatimo da smo počeli stariti, hvata nas panika. Ipak, moguće je stariti ‘kulerski’. (smijeh)

  • Al Jazeera: A na što se odnosi rečenica: “Bio sam umoran od rata, preumoran. Bio sam razočaran u svoju profesiju, svoju zemlji i sebe samog. Najviše od svega je boljelo razočarenje u sebe.”

Moramo zasukati rukave i raditi. Nema drugog rješenja osim rada.

Pašović: Ovo je citat iz teksta koji sam pisao o krizi srednjeg doba kod muškarca. U četrdesetim muškarcu se čini da nije dovoljno uradio u životu, da nije dovoljno proživio život, da više nema vremena. Djelimično je to tačno, ali tokom krize srednjih godina to nam izgleda gore nego što jeste.

  • Al Jazeera: I, za kraj: “Svijet oko mene se nije promijenio nabolje – problemi su bili isti ili veći. Bosna i Hercegovina se i dalje koprca(la) u predcivilizacijskom stupnju.”

Pašović: Baš zato što volimo Bosnu i Hercegovinu moramo biti realni. Objektivno, Bosna i Hercegovina je u pretpolitičkom stanju. Mi imamo staratelja (visoki predstavnik), nismo potpuno nezavisna zemlja, nego poluprotektorat.

Zemlja nam je zapuštena, nemamo puteva, privreda i poljoprivreda su nerazvijene, obrazovni i zdravstveni sistem su slabi, sport nerazvijen… Jedna smo do dvije najzaostalije zemlje u Evropi. To su činjenice. Moramo zasukati rukave i raditi. Nema drugog rješenja osim rada.

Izvor: Al Jazeera