Muppet pretvorba Manolića i Gregurića
Piše: Josip Antić
Sjećate se Statlera i Waldorfa? Riječ je o ona dva starčića iz serije Muppet Show, uspješnice što je u sedamdesetim poharala TV ekrane, koji smješteni u ložu svaki skeč komentiraju tako da ga najprije počnu hvaliti, a onda se iz nanosekunde u nanosekundu serijom suprotstavljanja sjure do potpuno oprečnog stava. Otprilike ovako:
Waldorf: Ovo je bilo super!
Statler: Rekao bih ovo je bilo sjajno! Genijalno smišljeno!
Waldorf: Zapravo, nije bilo ništa posebno!
Statler: Čini mi se da sam ovo već negdje vidio!
Obojica: Ovo je bilo strašno! Buuuuu! Fuuuj!
Eto tako nekako mi izgledaju Josip Manolić i Franjo Gregurić, dva vremešna hrvatska dužnosnika iz prijelomnih devedesetih godina dok iz umirovljeničkih loža komentiraju zbivanja u kojima su sami sudjelovali.
Povod za njihov nedavni igrokaz bila je knjiga ”Politika i domovina – Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku”, kako je nazvan prvi tom Manolićevih političkih memoara. Progovorio je u knjizi Manolić o mnogo čemu, a ono što je za ovaj tekst zanimljivo jest da se dodirnuo i pretvorbe i privatizacije. Opće uvjerenje hrvatske javnosti je kako se upravo tada, devedesetih – dok je zemlja bila okupirana i u ratu – preko tih dvaju tranzicijskih procesa dogodila najveća pljačka.
Zapovjednik i artiljerac
Gotovo četvrt stoljeća nakon što je privatizacija provedena, Josip Manolić tvrdi da zna i glavnog krivca za to. Po njemu, to je Franjo Gregurić, kojem zamjera da je, kao tadašnji premijer i predlagač, u Sabor pustio i branio za kriminalne radnje koncipiran Zakon o privatizaciji. Nije trebalo čekati dugo da se, prekinuvši višegodišnju šutnju, javi i Gregurić. Za tu prigodu pristavljenom intervjuu u jednom domaćem magazinu, ustvrdio je kako “Manolićevo prozivanje za ‘zapovjednu odgovornost’ nije korektno. Neodgovorno je i, u konačnici, nije istina.”
U svojoj verziji, Gregurić najprije tvrdi da je u saborskoj proceduri donošenja spomenutog Zakona upravo Manolić bio jedan od ključnih operativnih figura i poziva se pritom na još jednog od vječnih igrača hrvatske politike – Vladimira Šeksa.
Taj u svojoj knjizi ”Moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat” piše (a Gregurić citira) kako je tijekom donošenja Zakona o privatizaciji “na klubu zastupnika Hrvatske demokratske zajednice Josip Manolić ‘teškom artiljerijom’ udario po neposlušnima, zaprijetivši im izgonom iz stranke ako ne poštuju prijedlog Vlade i odluku većine Kluba HDZ-a”. Nakon toga – svi su zakoni doneseni. No, Greguriću ne pada na pamet da krivca traži u politici. Po njemu, za katastrofalne (ne samo gospodarske, nego i političke) učinke privatizacije nije kriv ni on, ni Manolić nego – maheri.
Evo kako do tog zaključka dolazi: “Vjerovao sam 1991. iskreno da tim zakonima oživotvorujemo hrvatski Ustav, koji je odbacio cjelokupni društveno-politički sustav zasnovan na društvenom vlasništvu, samoupravljanju i jednopartijskoj državi, i da time stvaramo temelje za tržišno-socijalno gospodarstvo. Vjerovao sam da će privatizacija u hodu biti korigirana, popravljena i ispravljena te dotjerivana u skladu s interesima građana i države. Nismo u tome potpuno uspjeli, jer, kako kaže Šeks, a slažem se potpuno s tom ocjenom, da su mnoge slabe točke ‘maheri’ uočili i perfidnim mehanizmima izigrali dobre namjere zakonodavaca. Mnogi su uspješno izigrali kontrolne mehanizme, čime je nanesena velika šteta u javnosti, u kojoj prevladava uvjerenje da su pretvorbe i privatizacija jedno od najvećih grijeha hrvatske politike od njezina osamostaljenja do danas”. Tako u intervjuu “zapovjednog opravdanja” zbori Gregurić.
Zemlja trajnog nemira
Ali, procesi koje on želi utrpati u legalistički okvir daleko su od toga da se svedu na nemoralnih povreda u načelu dobih i popravljivih zakona. Privatizacija je zločin s predumišljajem, a ima za to i svjedoka. Primjerice, danas akademik Zvonimir Baletić, tada djelatnik Ekonomskog instituta u Zagrebu, o tim danima kad se spremala velika tranzicija društvenih dobara zapisao je i ovo: “U Ekonomski institut u Zagrebu dolazio je Gregurić, koji još nije bio premijer. Iznijeli su svoju koncepciju privatizacije. Ja sam tada rekao: ‘Ljudi, to vam neće ići, to će završiti u grabežu. Itekakve će posljedice toga grabeža biti za socijalne odnose, proizvodnju i državu.’ Upozoravali smo da će doći do raznih oblika malverzacija i korupcije. To se i dogodilo. Ja sam rekao: ‘Ako se prihvati taj zakon, ova zemlja neće imati mira sljedećih 30 godina…'”, tvrdio je Baletić, inače zagovornik za tadašnju vlast neprihvatljivog “narodnog kapitalizma”. Bilo je, osim njega, i drugih koji su upozoravali i suprotstavljali se viziji šok-privatizacije, ali njihov utjecaj bio je nikakav.
Ono što se u memoarima hadezeovih perjanica u ratu za bolju prošlost ne može naći vrlo lako isplivava na društvenim mrežama. Evo, primjerice, jednog svjedočanstva osobe koja je u to vrijeme bila oporbeni zastupnik:
“Karlovačka pivovara prodana je 1993. obitelji Lukšić (hrvatski iseljenici iz Čilea) za tadašnjih 10 milijuna DM [njemačkih maraka, oko pet miliona eura], bombe su uredno padale po Karlovcu i za vrijeme ‘Bljeska’ 1995. Ivan Milas, kao i većina ‘desne’ frakcije HDZ-a, žestoko se opirala naredbi koja je u Fond za privatizaciju došla s Pantovčaka, ali nalog je bio proveden, Lukšići su kasnije prodali Karlovačku pivovaru za 11 puta veći iznos Heinekenu… Takvih priča ima jako puno, mnogi vinovnici i svjedoci su još uvijek ovdje, samo ih treba pitati, problem je što ih nitko ne pita…”
Moglo bi se u toj anegdotalnoj privatizacijskoj memoaristici kopati danima, a kako je Hrvatska mala država, ni imena nije previše. Istodobno, tu privatizaciju koju Gregurić u načelu brani (sporni su samo maheri) gotovo sva znanstvena istraživanja ocjenjuju neuspješnom, počevši od političko-ekonomske ocjene privatizacije kao začetka ortačkog kapitalizma. Stručnjaci zaključuju da nije bilo osobe koja je u vrijeme pripreme i provođenja pretvorbe i privatizacije bila na važnim funkcijama, a da nije upletena.
Smatraju da se u Hrvatskoj sustavno kralo i uništavalo sve što je imalo ikakvu vrijednost, u što su bili upleteni svi, od najobičnijeg činovnika do predsjednika Vlade, HFP-a i slični. Da nije sve bilo dopušteno, da je postojao pravi sustav, ne bi došlo do svojatanja banaka, uništenja Plive, stvaranja ad hoc tajkuna poput Miroslava Kutle… Tako odrađena privatizacija, pišu eksperti, nije imala za cilj povećanje efikasnosti, nego samo izvlaštenje društvene zajednice, kako bi se lakše oslabila država, a nesposobni i pohlepni pojedinci bili su samo oruđe za ostvarenje ciljeva. Da je tomu tako svjedoči ogroman pad društvenog proizvoda, smanjenje zaposlenosti i gospodarska nestabilnost…
U mreži grijeha
Katastrofalni učinak tranzicije po HDZ-u (iza kojeg stoji Tuđmanov feudalni strateški koncept Hrvatske u vlasništvu 200 obitelji) bio je takav da je o njemu bio prisiljen progovoriti čak i toj stranci naklonjeni Kaptol.
“Na djelu je grijeh struktura, što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice”, predikao je uoči Božića 1997. godine nadbiskup zagrebački Josip Bozanić.
Uostalom, upravo je opće javno mnijenje koje ovakvu privatizaciju nije vidjelo kao tek pojedinačni nemoralni čin (na što se želi svesti), nego kao generalni društveni zločin, dovelo Koaliciju na čelu sa Socijaldemokratskom partijom i Ivicom Račanom na vlast 2000. godine. Provedena je revizija pretvorbe i privatizacije, koja je pokazala da su nepravilnosti pronađene u više od 95 posto od 1.481 tvrtke koje su prošle reviziju.
Nadalje, dokazano je da zarada i dobit od te privatizacije nisu završili u državnom proračunu, ili u rukama dioničara, nego u džepovima onih koji su se obogatili nezakonitom pretvorbom.
No ono na što ondašnja SDP-ova vlast (a ni današnja) nije bila spremna jest da u pitanje dovede sam zakon, točnije one koji su ga osmislili i izglasali, i to tako da pitanje odgovornosti postavi politički, nego i kazneno. Račan na tako nešto nije bio spreman, a nije spremna ni “Kukuriku koalicija”. U konačnici, valjalo je priznati – Hrvatska je na krivo nasađena država i za to odgovornost snosi HDZ i nešto manje oni koji su im bili oporba.
Tumačenja zbog čega to nije učinjeno idu od onih po kojima je nova vlast procijenila da bi tektonski poremećaj ozbiljne revizije izazvao totalni kaos u gospodarstvu i društvu i otjerao investitore (dok se još vjerovalo u njih). S druge strane u zamračivanju društvenih dobara nisu sudjelovali samo u prijašnjem režimu anateminizirani nacionalisti (naročito oni iz iseljeništva), nego su procesima rukovodili direktori koji su na svoje pozicije došli još u komunizmu.
Nepravde i pljačke
Zato providno, više kao zamagljivanje čitatelja, zvuči Gregurićev poziv Gregurića izrečen u spomenutom intervjuu u kojem traži da Hrvatski sabor “osnuje povjerenstvo koje bi uključivalo stručnjake državnog Ureda za reviziju, znanstvene djelatnike javnih instituta, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, profesore pravnih i ekonomskih znanosti te mjerodavna ministarstava, ali i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske”. Greguriću je pritom jasno poručio kako “ovaj sadašnji saziv Sabora nema vremena za takve aktivnosti”, ali predlaže “već danas novom sazivu, koji će biti nakon izbora, da takvu ideju prihvati i omogući konačno dobivanje pune istine”.
Premijer Zoran Milanović istinu nije otvorio, ali kakvu će to istinu, dobije li izbore, otvoriti Tomislav Karamarko, koji je u stranku vratio nekadašnjeg prvog čovjeka Fonda za privatizaciju, a poslije i ministra Milana Kovača? Riječ je o tome da nijednoj političkoj garnituri ukopanoj u dvije najveće političke strane nije u interesu da na vidjelo izađu sva zla, sve nepravde i pljačke koje su mnogi tajkuni i hrvatske vlade i političari napravili prema svojim građanima i društvenoj imovini.
Zato je izglednije da će hrvatska javnost, umjesto istinske katarze kad je posrijedi zločin privatizacije, dobiti neki novi igrokaz između Waldorfa i Statlera, koji će, za razliku od onog što su ga preko medija vodili Manolić i Gregurić, možda čak zvučati i ovako:
Obojica: Ovo je bilo strašno! Buuuuu! Fuuuj!
Waldorf: Zapravo, nije bilo ništa posebno!
Statler: Čini mi se da sam ovo već negdje vidio!
Waldorf: Ovo je bilo super!
Statler: Rekao bih ovo je bilo sjajno! Genijalno smišljeno!!
To što će lutke u loži nositi maske nekih drugih političara potpuno je nevažno. Muppet birači i ne zaslužuju bolje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera