‘Na kopnu pingvini, u vodi lavovi’

Graja, pljuskanje vode i miris hlora u zraku prvo je što posjetioce Olimpijskog bazena u Sarajevu dočeka po ulasku u arenu od stakla i pločica. Trakama ispresijecan, bazen je ispunjen kako rekreativnim plivačima, tako i onim koji se tek uče snalaziti u vodi ili se pripremaju za neko od takmičenja. Najplići dio na trenutak skrene pažnju, jer su u njemu, površno gledajući, plivači različitih uzrasta. I to je sve. Dok ti plivači ne izađu van vode.

Olimpijski bazen je dom Plivačkog kluba SPID, prvog i jedinog plivačkog kluba za osobe sa invaliditetom Bosni i Hercegovini. U nepunih dvije godine, okupio je polaznike iz Visokog, Zenice, Kladnja, Istočnog Sarajeva, Živinica… a većinom se radi o djeci amputiranih ekstremiteta, nervnih i motoričkih oboljenja, djece s autizmom… iako među članovima ima i tipične djece, kaže osnivač i glavni trener Amel Kapo. Najmlađi član ima četiri, najstariji 28 godina, a klub broji 73 aktivnih članova.

U zemlji gdje se sve plaća, obuka za članove je besplatna, i to prije svega zahvaljujući snalaženju trenera.

Koliko je značajno pokretanje ovakvog kluba najbolje govore lica roditelja dok gledaju svoje mališane kako neumorno plivaju duž bazena – ponosni smiješak i duboko urezane bore oko očiju pokazuju koliko je u BiH težak život i osoba sa invaliditetom i njihovih najbližih.

Napredak djece

Adis Malkić je prije sedam godina napustio dobro plaćen terenski posao kako bi mogao biti uz sina Ahmeda, kojem su kao malom djetetu dijagnosticirani problemi sa motorikom. I dok s gorčinom govori kako je sina vodio raznim ljekarima i na razne terapije uz nevelike rezultate, oči mu se napune suzama kad s ponosom govori da je mali Ahmed u samo godinu dana u školi plivanja napredovao više nego svih prethodnih godina zajedno.

“Nevjerovatno je koliko je napredovao. Koliko mu se raspoloženje popravilo, koliko se više smije. A da mu vidite tijelo! Koliko je ojačao i koliko su primjetni mišići. Što je bilo nezamislivo prije, za nekog s motoričkim problemima”, govori Adis.

Hladni, kišni jesenji dan nije spriječio Ahmeda da dođe na trening. “Ne možete ga zaustaviti”, govori Adis, dok s terase pokazuje na sina u bazenu. “Teško je opisati koliko je ova škola velika za roditelje. Veliko je i za svako dijete i za svakog nas. Zaplakao bih svaki put kad pomislim šta mi je sin sve prošao i kako je sad sretan i kako je napredovao”, kaže Malkić dok sa suprugom posmatra trening sina.

Osmogodišnji Armin Hadžimusić je tek prije mjesec dana počeo dolaziti. Ipak, to je dovoljno da se primijeti napredak kod dječaka sa blažim oblikom cerebralne paralize, kaže njegov otac Mahir. Za nekoliko treninga je očito bolje raspoloženje i samopouzdanje, dodaje.

Velika odricanja

Roditelji kažu da škola traži velika odricanja, a neki moraju putovati i po nekoliko sati u samo jednom pravcu kako bi dijete doveli na bazen, ali kažu i da bi kroz vatru prolazili ako treba, kad vide koliko djeci znači ova škola.

Pokretač Amel Kapo navodi da je škola suočena s nizom problema. Svaki mjesec je potrebno izdvojiti hiljadu eura za bazen, što nije malo s obzirom da se škola ne plaća, a četiri trenera uz jednog pomoćnog, nekadašnjeg polaznika, satima budu u vodi, što nije dobro za zdravlje. Ipak, sav trud je vrijedan, kaže Kapo, kad se vide rezultati polaznika.

“Ljekari su nam dolazili, govorili: ne znam šta radite, ali nastavite to da radite”, ponosno kaže 31-godišnji trener. Kako bi polaznicima omogućili besplatnu školu plivanja, treneri drže i časove tipičnoj djeci, čime pokrivaju sve troškove.

“Kako tražiti novac roditeljima koji imaju toliko problema, toliko izdataka? Nije lako, ali kad vas nazove desetogodišnje dijete kojem je pola tijela paralizirano, kako bi vam se zahvalilo, svi problemi padaju u vodu. Zar ima veće nagrade?”, pita trener Kapo.

Kao i u mnogim drugim slučajevima, pomoć države izostaje. “Više smo dobili odbijenica za pomoć, nego pozitivnih odgovora. Srećom, snalazimo se, a ima i ljudi koji nam pomognu”, dodaje.

Osim logističkih, treneri se suočavaju i sa problemima koje drugi nemaju. “Svako dijete je posebno, svako ima neki drugačiji problem, ne možete nikog ostaviti samog ni sekundu”, govori Kapo.

Obuka trenera

Pored toga, treneri se moraju učiti u hodu, kaže, jer nema niko ko bi njih učio kako da rade sa osobama sa invaliditetom. Iako je magistar Fakulteta za sport, te na doktorskom studiju, niko ga nije obučavao za rad sa ovakvom grupom ljudi.

Pokretačka ideja je želja da se prevaziđu predrasude koje ljudi imaju prema osobama sa invaliditetom, kaže Kapo. I sam je prije desetak godina imao predrasude, priznaje, iako se družio s ljudima kojim sreća nije bila naklonjena.

Tako je na nagovor prijatelja počeo trenirati odbojku u klubu sjedeće odbojke, gdje su se njegovi stavovi promijenili, a sad želi da mijenja mišljenje drugih.

U području gdje se odmilja daju snažna, moćna imena igračima klubova i reprezentacija, poput Zmajeva, Orlova i slično, plivači PK SPID takvo ime nemaju. Ipak, trener Kapo ih u šali zove pingvinima, “jer su pingvini malo nezgrapni na kopnu. Ali kad uđu u vodu, plivaju kao strijela. I to važi za nas”.

Ipak, naglašava Kapo, dok su možda na kopnu poput pingvina, u vodi se bore poput lavova. “Nevjerovatno je koliko su takmičarski nastrojeni, koliko su borbeni. Kad nekom uskraćujete priliku, jedna šansa je dovoljna da se sami izbore za svoje mjesto”, dodaje.

Zbog toga su u samo godinu i osam mjeseci članovi kluba osvojili brojne medalje na raznim takmičenjima. “A ni Japan (u kojem se 2020. godine održavaju olimpijske i paraolimpijske igre) više nije van dohvata. Želje sigurno ne nedostaje”, zadovoljno govori Kapo, kojem je drago što njegovi puleni imaju tako snažan takmičarski duh, jer je i on sam dugogodišnji sportista.

Borbeni duh

Šestogodišnji član kluba, Ismail Zulfić, skrenuo je pažnju svjetske javnosti kad je objavljen snimak kako pliva, iako nema nijednu ruku od ramena. Kapo se prisjeća da je mali Ismail bio veoma stidljiv kad je počeo trenirati, da se krio iza trenera kad bi ostali posjetioci bazena dolazili da gledaju njegove treninge. Danas, to je druga osoba, kaže Kapo, iz dječaka jednostavno izbija samopouzdanje, a za Ismaila govori da ima rijetko viđen takmičarski duh. “Šta god da je u pitanju, plivanje, skijanje, ma kad hodamo po gradu, Ismail jednostavno želi da bude prvi. I to je super”.

Međutim, PK SPID nije samo škola plivanja, dodaje trener Kapo. “Plivati mogu naučiti brzo. Za sedmicu, dvije, nevažno. Mi ih pokušavamo učiti životu, da se sami mogu obući, da se ponašaju u društvu, da budu opušteni… Zato ih vodimo i na skijanje, na jahanje, družimo se. Roditelji sami govore da smo svi jedna velika porodica, međusobno se druže, razmjenjuju iskustva”, kaže Kapo.

Ono što ga čini sretnim jeste što na takmičenjima njegovi puleni imaju podršku . “Kad smo imali takmičenje, cijele tribine, sva djeca su navijala za nas. I tako treba. Jer blokade postoje samo u glavama odraslih. Djeca su možda brutalno iskrena, pitaće vršnjake zašto nemaju ruku ili nogu, ali ih neće smatrati drugačijim. I mi moramo mijenjati i svijest odraslih. Jer smo u vodi svi jednaki.”

Kaže da mu je žao što je ovo jedini klub za osobe sa invaliditetom u BiH, jer imaju veliki broj potencijalnih polaznika na čekanju. “Jednostavno, ne možemo svima izaći u susret, nema nas dosta, čak i uz program obuke roditelja, koji smo pokrenuli”. Zbog toga rade na pokretanju novih klubova, što bi dovelo i do osnivanja saveza. Jer sve su to stvari koje su sasvim normalne u svijetu, kaže Kapo.

“Samo ne u BiH”, završava razočarano.

Izvor: Al Jazeera