‘Na kraju tame’, film o ženama u rudniku Breza

Reditelj filma 'Na kraju tame' Ranko Pauković gost je AJB DOC festivala

Filmske priče o rudarenju uvijek donose jednu dozu naturalizma, koji posjeduje moć da potakne emocije u gledaocu. U pravilu, to su teške, sumorne i socijalno angažirane priče, u kojima se opisuje težak život i glorificira ideologija rada. Kada se priča o životu u rudniku fokusira na rad žena koje svakodnevno silaze u jamu, onda film nužno dobiva jednu sasvim novu i neočekivanu dimenziju.

Film reditelja Ranka Paukovića Na kraju tame donosi priču o ženama zaposlenim kao jamske radnice u rudniku uglja Breza. Pauković priznaje da je tokom snimanja filma odustao od prvobitne ideje i da je fokus svog autorskog interesovanja znatno izmijenio, jer je priča žena iz rudnika bila neočekivano neobična i jedinstvena.

“U jednom trenutku privukla me ‘na prvu loptu’ neobičnost da žena radi u rudniku, i činilo mi se da je to film. Međutim, kada sam došao tu i kada sam ih upoznao, onda sam vidio da je to više od toga i da je to priča o rudniku i o položaju žena. Tako da je došlo do promjene fokusa o tome o čemu se radi u filmu. Na početku je bilo samo o tome kao žena radi u rudniku, a poslije je bilo i više od toga, postala je puno osobnija priča. To je postala priča o Sakibi, koja je protagonist filma i njenoj osobnoj priči.”

Opasan i zahtjevan posao

Film je, između mnogo čega, i priča o položaju žene u društvu, a činjenica da govori o ženama koje rade izuzetno opasan i zahtjevan posao još više ističe neravnopravnost žene, kaže Pauković.

“U jednu je ruku, to je sudbina skoro svake žene; u drugu ruku, kod nje je puno gore, jer jedno je raditi u kancelariji, a drugo svakodnevno proći 10 ili 15 kilometara kroz jamu. Bio sam tamo i znam koliko je to teško i koliko, na kraju, opasno. To vrijedi za muškarce, a za žene još i više. Rad u rudniku je beskrajno opasan, biti u rudniku je opasno, a kamoli raditi nešto. Za njih je taj teret opasnosti izuzetno velik, koliko god govorile da nije, makar govorile da se ne boje, mislim ne boje se čim rade to, ali mora to negdje u podsvijesti biti taj strah biti, jer imaš djecu vani, a svaki dan glavu u torbi.”

Život nakon radnog vijeka provedenog u rudniku može biti izuzetno relaksirajući, a s druge strane i užasan, kaže Pauković, koji sada uviđa da bi Sakibin život nakon rada u rudniku mogao biti tema za još jedan dokumentarni film.

“To je pitanje veoma dobro i mogao bi se napraviti još jedan film o tome, o toj promjeni uloge o ženi koja je imala aktivan i ispunjen život. Vrlo aktivna na poslu i marljiva kod kuće, a odjedanput to sve nestaje, kćeri su se udale, otišle su, ona i muž ostali sami, kao penzioneri, kod kuće. Posao više ne radi i kako će ona ispuniti svoj dan, to bi čak mogla biti sjajna tema za još jedan film.”

Slučajna generacija u Brezi

Pauković priznaje da je otpočinjući raditi na projektu imao stanovite ideje, čak i predrasude, vjerujući kako je socijalizam radio na ravnopravnosti žena u svim zanimanjima, pa tako i u rudarskom. Tokom snimanja filma shvatio je da je imao pogrešnu predstavu i da su brezanske rudarke, zapravo, slučajan fenomen.

“Na početku sam imao iluziju, ili ideju, da je to bilo u ono doba svjesna politika da se žene afirmiraju i da mogu raditi sve poslove, međutim, što sam dublje ulazio u tu njihovu priču, ispada da su one neka slučajna generacija. To je bila prva generacija rudarske škole u Brezi. Tada, 1984. godine, otvorila se škola, jer je bila potreba, i rudnik je dao stipendije polaznicima prve generacije. Po mome sudu, ne računajući da će se žene javiti na to. Mislim da ih je to zatekl,o jer se javilo petnaestak djevojaka. Sljedeća generacija nije dobila ni ugovor, ni stipendiju, ni garanciju za posao. Više se nijedna žena nije zaposlila u rudniku, iako i danas ima rudarska škola i djevojke završavaju tu školu. To je tako bilo i za vrijeme socijalizma i nema veze s današnjim trenutkom. Ovdje je riječ o jednoj slučajnoj generaciji.”

Jedan detalj iz filma na plastičan način opisuje odnos društva prema ženama u procesu rada. Kada se rudnik nalazio u najtežoj finansijskoj situaciji, žene su bespogovorno žrtvovale sve kako bi održale u životu proces proizvodnje, ali kada se situacija stabilizirala, muškarci su nagrađivani boljim poslovima i većim platama. Iako vješte, spretne i sposobne, žene svoje mjesto više ne mogu naći u rudnicima kao radnice, kaže Pauković.

“To govori da nema mjesta ženama u rudniku. One su otišle u penziju i žena više nema. Ja sam bio dole i mogu potvrditi da su one sasvim dobro i odgovorno radile svoj posao i da bi djevojke koje danas završavaju školu sasvim dobro radile taj posao. Djevojke ne kopaju, one su radile tehničke poslove, izdavale su eksploziv i mjerile kisik i slične stvari, i to žena može bolje raditi nego muškarac. U rudniku, ali ne samo u Brezi, politika je da za žene nema mjesta, i to je žalosno.”

Filmovi u Italiji, Poljskoj, Srbiji

Žene nestaju iz mnogih zanimanja, pa tako i iz rudarstva, kaže Pauković, koji je tokom snimanja filma otkrio da je o frenomenu žena rudara snimljeno nekoliko filmova.

“Nisam radio istraživanja, to jest, nisam mogao naći slične slučajeve. Međutim, kako već četiri godine radim na ovom filmu, saznaš podatke. Odjedanput saznam da se pojavio dokumentarni film o ženi rudaru u Italiji, pa se pojavio u Poljskoj, a sada sam čuo da jedna kolegica radi film o ženama rudarima u Srbiji. Očito je da toga ima, ali to sasvim sigurno odumire i u drugim zemljama gdje su žene radile u rudniku.”

Film Ranka Paukovića Na kraju tame bit će prikazan u utorak od 17:00 sati okviru takmičarskog programa prvog AJB DOC festivala dokumentarnog filma u Sarajevu.

Izvor: Al Jazeera