Najgore vrijeme za život, najbolje je za stvaralaštvo

Sam naslov 'Najbolje najgore vreme' bio je inicijalna kapisla za nastanak muzičko dramskog manifesta (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ovog jula u Kolarčevoj zadužbini je premijerno izveden muzičko dramski manifest ’’Najgore najbolje vreme’’.

Radi se o projektu glumice Dušanke Stojanović Glid u kojem učestvuju i glumci: Ljubomir Bandović, Hana Selimović, Vlada Aleksić. Muziku je komponovala Irena Popović, tako da je muzika posebna vrsta naratora.

U ovom manifestu polazna tačka je konstatacija da je, najgore vreme za život, najbolje za stvalaštvo. Na sceni su glumci u jednostavnim crno belim kostimima koji govore jezikom: Majakovskog, Brehta, Vinavera, Kafke… Muzika daje snažan okvir moćnim rečima izgovorenim sa scene. Ovaj manifest postavlja pitanje smisla i svesti, pita nas, ko smo mi svetu i šta je svet nama? Ovaj manifest je poput snažnog energetskog polja koja vas uvuče u sebe i okrene naopačke. Tako sam se osećala da se zavesa spustila.

Dušanka Stojanović Glid, kaže da je sam naslov ’’Najbolje najgore vreme’’ bio inicijalna kapisla za nastanak ovog muzičko dramskog manifesta.

’’Svi pisci koji su uključeni u ovaj tekst su ljudi koji su ostavili najveći mogući trag za našu civilizaciju i našu književnost- a svi su bili po zatvorima. Toler, Majakovski, Breht, Vinaver, Kafka… ima još mnogo pisaca koji su bili po zatvorima, ali su ovi bili izrazito nesimpatični vlastima. Naravno da je ta montaža njihovih promišljanja, u periodu kada su živeli, a to je početak 20-tog veka koji je ostavio trag na njihovoj duši, bila vrlo inspirativna. Zato je ta kompilacija tako tvrda. To štivo je moćno, žanr je muzičko dramski manifest. Živimo u vreme kada umetnici nisu umetnici, ni heroji, heroji sve je danas mišmaš, mi ovde govorimo o ozbiljnom  vremenu u kojem su stvaraoci plaćali zaista visoke cene za to što pišu, misle i govore…. Ne znam u kakvom je ciklusu civilizacija. Ovo što živimo sada deluje dosta regresivno, izgleda kao da ne postoji ništa više što može da pomeri svet iz temelja, zbog toga što je novac preuzeo apsolutnu vlast. Svakako i u prošlim vremenima  je novac predstavljao sredstvo za kupovanje oružja. Novac je protivvrednost oružju. Živimo u vremenu u kojem ratovi održavaju svet. Opet, na jedan način, uvek su to činili“, objašnjava Stojanović Glid.

Heroji i danas postoje

Glumac Ljubomir Bandović smatra da heroji i danas postoje kao kategorija, jedino što u vremenu u kojem živimo, a u kojem smo preplavljeni mnoštvom nepotrebnih informacija, mi za njih nemamo vremena.

’’Svaki čovek koji danas prevede starca ili staricu danas preko ulice je heroj’’, komentariše Ljuba Bandović.

’’Ja sam sebi dozvolio da ove godine izađem iz sistema, dao sam otkaz u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, sada sam slobodan umetnik- upravo zato da bih sutra sa čistim obrazom mogao da radim i zastupam ovakve stvari. Mene više zanima ovo vreme kao vreme licemerja, demokratija u kojoj živimo je ništa do lepo upakovan fašizam, obrazovanje je postalo indoktrinacija zato što je selektivno i namenjeno. Ovo je sistem u kojem je jedina ideologija moneta, jedina borba protiv takvog sistema je kriminal. Problem nije nedostatak heroja nego pitanje, kako se herojstvo doživljava? Komunalna policija prošle godine ubije čoveka na vidikovačkoj pijaci, zato što su njegove lubenice bile 20 centimetara van zone gde je to dozvoljeno. On ih zamoli, pošto je imao dva infarkta da to ne učine, da ga ne kazne, jer gledaju i žena i dete. Komunalni policajac kaže: je li? E, sad ćeš da dobiješ i treći. I čovek dobije treći infarkt. Reakcija naših svesnih mladih ljudi je da odu do zgrade komunalne policije i da je gađaju lubenicama. Neko u tom trenutku sve to slika sa svoje terase i smeje se. Osvanula je posle fotografija te zgrade, a dok nečija lobanja ne bude slomljena na tom stepeništu, bojim se šta će biti… Pogledajte sliku iz Tjenanmena- čovek sa kesom u ruci stoji ispred tenka. Konstruišem da se on  vraćao iz radnje, iznenadilo ga je i samo je rekao: stop. Tako svoj otkaz nisam planirao, samo sam rekao: stop. Mora još ovo da nas prlja, da nas unižava, da sazri- i da mi iz toga izađemo kao pobednici. Ove male prskalice gde mi pokušavamo da osvojimo deliće slobode, to je sve simpatično i dokazuje svest, ali ne dokazuje snagu i potrebu. Konformizam. Nužna je akcija, a akcija  podrazumeva da se nečeg odričemo. A imate decu nemaju za leba, a imaju ajfon 7. Potpuno poremećeni standardi. Ne menja se vreme nego načini bezobrazluka sistema- kako će da vlada nad svojim ljudima. Ljudi mogu da žive bez sistema, sistem ne može da živi bez ljudi. Toga treba da se setimo, a druga stvar- samo da osvestimo to da smo jedni drugima potrebni. Da jedni drugima polažemo račune. Što kaže ovde Vinaver: kad postanemo drug jedan drugom opet“, navodi Bandović.

Nikad nije bilo gore

Proces kroz koji je prošao je glumcu Vladi Aleksiću doneo, ako kaže, olakšanjem, svet da su teška vremena postojala i pre našeg.

„Skloni smo da kažemo: nikad nije bilo gore. Ovaj projekat mi je doneo spoznaju da se stvari u ciklusima ponavljaju, osim toga donelo mi je optimizam- da je pravi umetnik onaj koji istrajava u svakakvim uslovima. To čini do kraja. Nekad nije komforno, svi se mi mučimo, ne samo ovde , nego i u inostranstvu. Veći je strah svuda na svetu, čini mi se… Svestan sam , naravno, da glumac ima privilegiju scene i stvaranja novog sveta u koji se sklanjamo. Opet, ova predstava nas vodi u suočavanje sa onim u čemu smo. Nema sklanjanja’’, kaže Vlada Aleksić.

Kompozitorka  Irena Popović, uočava da nismo svesni u koliko uzanim stvarnostima živimo, od mnoštva informacija koje primamo, naša se percepcija sužava, umesto da širimo sliku.

’’Ovo je sa jedne strane lep zadatak, a opet on daje slobodu, a sloboda u stvaralaštvu bilo kog tipa je jedna vrsta muke. Ta muka se odnosi na to da zapravo možeš sve – a kad možeš sve – postaneš megaloman. Iako vapimo za slobodom, mislim da najbolje stvaramo kada imamo granice. Meni je bilo divno jer je Dušanka dala izvrstan okvir, a opet svaki glumac drugačije govori stihove,tako da smo zajedničkim radom došli do zvuka koji objedinjuje svaku pesmu. Moj  zadatak je bio zanimljiv jer je imao ciklus, delo koje smo napravili moralo je da egzistira i muzički za sebe, a da deluje kao kompaktna celina. Nije bilo jednostavno, ali je bilo uzbudljivo. Ukoliko govorimo o vremenu koje je najbolje za stvaranje, mi možemo govoriti samo o našem vremenu, u kojem mi stvaramo. Danas- živimo u jednom nesvesnom ropstvu. Bojim se da kada bi nam se desila prava sloboda- mi ne bi znali šta bi sa njom, a i desila bi se pucanja-što bi rekao Džon Kejdž: Nervi bi provrištali, ili bi srce počelo sporije da kuca. Čini mi se da smo baždareni na jedan određeni nivo, gde niko ne popušta i mi se zapravo budimo sa tenzijom i to je postala jedna vrsta autističnog života koji je postao naš riality show“, govori Irena Popović.

’’Najgore najbolje vreme’’ muzičko dramski manifest, jedan snažnan mozaik koji govori glasovima Velikih Pisaca. Ti su glasovi, bez ostatka, jasni i vrlo pošteni. Zato vas  ne mogu ostaviti ravnodušnim, pogotovo, kada su jednako snažno, resko i bez ostatka izgovoreni sa scene. Tome, na kraju, možete samo da se poklonite.

Izvor: Al Jazeera