Nakaš: Zdravstvom upravljaju otuđeni centri moći

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Izgleda da su neka djeca išla bez potrebe u školu, da su škole džaba vršile obuku, jer je neko u Kantonu Sarajevo donio odluku da učenici koji su završili srednju medicinsku školu ne mogu do daljenjeg obavljati pripravnički staž koji im je preduslov za polaganje stručnog ispita, a taj ispit je preduslov za apliciranje za posao, kaže dr. Bakir Nakaš, penzionisani specijalista infektolog i bivši dugogodišnji direktor sarajevske Opće bolnice “Prim. dr. Abdulah Nakaš”.

Ovaj problem, koji se, kako kaže, godinama provlačio, ali nikad nije doveo u pitanje obavljanje staža, odjednom je iskrsnuo u najgorem obliku i tako dodatno pogoršao ionako lošu situaciju u zdravstvu i društvu.

U razgovoru za Al Jazeeru, dr. Nakaš, koji iza sebe ima 40-godišnje iskustvo u javnom zdravstvu, govori o ovom problemu, ali i mnogim drugim devijacijama u zdravstvenom sistemu.

• Može li se odluka o ukidanju mogućnosti stažiranja posmatrati kao ukidanje jednog od osnovnih ljudskih prava, a to je pravo na rad?

– Može se posmatrati i tako, ali i kao kršenje zakona kojim je propisano da su učenici sa završenom srednjom medicinskom školom i višom, odnosno zdravstvenim fakultetom, dužni obaviti pripravnički staž i položiti stručni ispit. To je federalni zakon, a radi se o tome da je kantonalni ministar kazao da se na izvjesno vrijeme odlaže obavljanje staža u medicinskim ustanovama i, koliko znam, nema nikakve pismene odluke, ali je svi sprovode.

Ima godinu dana da je većina zdravstvenih institucija prećutno onemogućila primanje stažista – kao nemaju prostora, nemaju kapaciteta, nemaju novca, a taj staž se uopće ne plaća, već samo zdravstveno osiguranje, to su minimalni troškovi.

• Da li je iko zbog toga podnio prijavu ili se na bilo koji drugi način pobunio?

– Koliko sam ja čuo, niko zvanično ništa nije poduzeo. Moguće da je neko pojedinačno nešto uradio, moguće da se opet neko pojedinačno „ušunjao“ u neki dom zdravlja. Koliko znam, ta se zabrana još ne odnosi na sve domove zdravlja, pa se tamo ta djeca nekako ubacuju samo kako bi obavila taj staž. To bude kao da nelegalno rade nešto što treba biti legalno i što je zakonom propisano.

To se pitanje godinama povlačilo, nije bilo kapaciteta da se osigura kontinuirani pripravnički staž. Smatram da bi se pripravnicima trebala osigurati i naknada, ali i upisati staž koji provedu na praksi.

• Koliko je takvih mladih ljudi koje je sistem zaustavio na njihovom putu prema zapošljavanju?

To je teško reći, jer postoji veliki broj njih koji upisuju srednju medicinsku školu, ali se ne opredjeljuju da rade, nego odlaze na studij. Medicinska škola inače ima tri godine prakse, što nema nijedna druga škola, i po  tom osnovu je čudno da im se još nameće i pripravnički staž.

• S druge strane, oni koji su završili studij medicine žale se kako od diplome do zaposlenja gube puno vremena, jer je u FBiH obavezan pripravnički staž, a on je preduvjet za stručni ispit. Istovremeno, tog staža nema u RS-u, pa mnogi iz Federacije idu u Banju Luku i tamo polažu stručni ispit. Otkud ta razlika?

– Ja sam završio studij koji je trajao pet godina, on sad traje šest godina, i ta šesta godina je zamišljena da se provede u praksi i zamijeni pripravnički staž. Pretpostavljam da su to uradili u Banja Luci, ali je pitanje kako oni sad prihvataju diplomu iz Federacije ako program nije prilagođen.

Činjenica je da postoji jednostavan izlaz – ne moraju uopće volontirati, trebaju se primiti u radni odnos i jedno vrijeme raditi u timu, pod nadzorom. To bi se trebalo tretirati kao probni rad, i kad prođe tu obuku, onda mentor ima priliku i da upozna tog mladog kolegu, da vidi ima li on afiniteta za to ili ne, i da mu se na kraju ponudi i radni odnos. Ministarstvo zdravstva treba da propiše da svaka zdravstvena ustanova ima obavezu primiti određeni broj pripravnika na staž i da se sredstva za to daju kroz budžet Zavoda zdravstvenog osiguranja.

• Da li je ovaj problem samo povećao odljev medicinskih kadrova iz BiH?

– Činjenica je da ti kadrovi, ako se odlijevaju, ne odlijevaju se sa tek svršenom školom, jer njima u inostranstvu traže i program, i stručni ispit. Rijetko će ko otići u Njemačku da polaže stručni ispit, nema šanse. Većina ih se zaposli u kafiću, vozi taksi … rade bilo šta, jer im je sistem zapriječio put do posla za koji su se školovali. Činjenica je da smo izgubili kadrove koje smo školovali.

Kako onda zdravstvene ustanove obnavljaju i podmlađuju kadar?

– Mi smo se naproizvodili tih kadrova. Još se nije desilo da u zdravstvu postoji potreba, a nema kadrova koji nemaju stručni ispit. Onog momenta kada se to desi, vjerovatno će se nešto i promijeniti.

• Dokle se došlo sa reformom zdravstva u FBiH, koja se provodi u okviru Reformske agende BiH, a dokle sa zdravstvenom reformom u Kantonu Sarajevo?

– Moram reći da ja tu reformsku agendu nikad nisam vidio, nisam imao priliku da je pročitam, niti sam prisustvovao nekoj javno prezentaciji. Ja sam bio jedan od koordinatora prve reforma zdravstva koja je započeta 1998, a mi smo je započeli za vrijeme rata – napravili smo strateški plan na svim nivoima, koji je bio vrlo kvalitetan, u kojem smo dali i akcent na promociju zdravog života, zdravog starenja, dolaska na svijet pod jednakim uvjetima, da i u zabitom selu postoji neonatolog… ali se to nije sprovelo. Onda je Skupština Kantona Sarajevo donijela strateški plan reforme od 2006. do 2016. i ove godine se trebalo završiti. Bili su propisani svi nivoi reforme ali, koliko sam upućen, sve je još uvijek na nekakvom započetom nivou.

• Šta je najveći problem u zdravstvu?

Bilo bi najneophodnije da se dovodu sposobni umjesto podobnih, na svim nivoima, a velika većina rukovodstva su iz reda podobnih. Drugo, mora se u potpunosti uspostaviti novi sistem finansiranja, da to ne bude kao dosadašnje, prema ‘istorijskom’ modelu – koliko si dobio lani, evo ti i ove godine. Trebalo bi biti po principu da novac slijedi pacijenta – gdje se više radi da tamo novac ide. Sada imate situaciju da neke institucije više rade, a dobiju isto novca kao oni koji manje rade i naravno da takvi odlaze u dubiozu.

U zdravstvu se mora konačno kazati šta je sa amortizacijom, odakle se ona finansira, mora se uspostaviti jaka informaciona baza i veza između primarne zdravstvene zaštite i specijalističko-konsultativne i bolničke zaštite, mora se promijeniti svijest pacijenta da na određeni način koristi zdravstvenu zaštitu, a da jako puno svojih zdravstvenih problema može regulisati kroz jedan sasvim drugačiji stil življenja, trebamo se preorijentisati da bolnice ne budu institucije gdje će pacijenti odlaziti samo u slučaju kad se desi neizlječiva bolest pa tu ostanu po nekoliko mjeseci, nego uvesti centre za palijativnu njegu koji su jeftiniji, preći na dnevnu hirurgiju, ima jako puno intervencija koji se mogu završti za dan-dva… možda i neke porode obavljati kod kuće.

• Ko je najveći krivac što još uvijek nije reformirano zdravstvo?

– Najveći krivac je odsustvo međusobnog dijaloga i komunikacije. Reformu trebaju da sprovedu zdravstveni profesionalci, a trebaju je propisati autoriteti  –  zavodi za javno zdravstvo i ministarstvo. Jako malo su se slušali zavodi za javno zdravstvo, njihova uloga je jako potisnuta.

• Ministrica zdravstva Kantona Sarajevo je izjavila da je analizom utvrđeno da veliki broj zdravstvenih ustanova radi poslove koji nisu u njihovoj nadležnosti. O kojim poslovima se radi?

– Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti od 1997. postojala je striktna podjela, pa se kazalo – u primarnoj zaštiti se radi to, u sekundarnoj to, u tercijarnoj to… i nije bilo dozvoljeno da ustanove sekundarnog nivoa obavljaju usluge tercijarnog nivoa. Međutim, tehnologija se promijenila, pa je tercijarna zaštita uvedena i u domove zdravlja. Recimo, fizikalna medicina je bila tercijarna zaštita, a sad je u domovima zdravlja, kao i razne dijagnostičke procedure.

To je ovo što se sad govori da se primarnom zdravstvenom zaštitom bavi Klinički centar (KCUS), domovi zdravlja tercijarnom, a Opća bolnica sekundarnom. Međutim, činjenica je da se Opća bolnica bavi i sekundarnom i primarnom zaštitom, jer ima i kapacitete, i znanje.

• Kako gledate na odnos prema pacijentima, na činjenicu da dugo čekaju da budu primljeni, da sjede u neuslovnim čekaonicama, a uzorke za nalaze obavljaju u prljavim toaletima…

– Sve zavisi od kuće od kuće, zavisi od menadžmenta, od ljudi koji je vode. Ako vi dozvolite da se radi taj javašluk, on će se raditi. 

• Evidentna je i neujednačenost kadrova, kada su u pitanju klinike i domovi zdravlja. U Sindikatu doktora medicine i stomatologije u Sarajevu  kažu da se medicinari, pogotovo sestre i tehničari, najrađe zapošljavaju u domovima zdravlja, jer je tamo manje posla, dok je su bolnice deficitarne kadrovima.

– Zavisi ko šta hoće. Jedan hirurg ne može se zaposliti u domu zdravlja jer tamo nema šta raditi, jedan kardiolog koji hoće da radi, da bude interventni kardiolog, neće tamo raditi, to zavisi od afiniteta. Činjenica je da smo se podijelili, da veliki dio medicinara radi u domovima zdravlja i služi samo kao skretničar koji šalje pacijente od jednog specijaliste do drugog, od jedne ambulante do druge… i da imate ljude koji dežuraju u bolnicama godinama, provode gore noći i noći… 

Također imate doktore koji imaju po 2.000 kartona i one koji imaju upola manje. Postoji ta diskrepanca kada pacijent bira svog ljekara, jer on bira ko mu je bliži, ko se prema njemu bolje ophodi, pa dođete u jednu istu ambulantu gdje su dva doktora koja su završila istu specijalizaciju, a kod jednog je stotinu pacijenata, kod drugog su dva. I obojica dobijaju istu platu. I to je pitanje za reforme. U zdravstvenu struku neki ljudi jednostavno zalutaju – morate voljeti profesiju, morate voljeti ljude…

• Koliko moratorij na zapošljavanje, koji je donijela Vlade KS u maju prošle godine, utječe na kadrovsku politiku u zdravstvu?

– Ako imate neodgovoran menadžment koji gomila kadrove, onda se mora staviti taj moratorij. Ja se naježim kad neko kaže da ima viška stotine radnika, to su ti politički, ti „sposobni“, nedodirljivi menadžeri. Istina je da se moraju obnavljati kadrovi, ali adekvatnom zamjenom. Ako hirurg ode u penziju, morate nadoknaditi hirurga, ne možete dovesti medicinsku sestru. Mi nemamo politiku razvoja ljudskih resursa, ta politika se nigdje ne vodi, niko se ne pita šta će nama ovoliki medicinski i zdravstveni fakulteti.

• Godišnje se u KS-u na zdravstvo potroši 500 miliona KM, a niti su platama zadovoljni zdravstveni radnici, niti su pacijenti zadovoljni uslugom. Gdje nestaje toliki novac?

– Jako puno novca ode u investicije, a one se ne bi smjele finansirati iz obaveznog osiguranja. To obavezno osiguranje iznosi oko 360 miliona KM, ostatak je iz Fonda federalnog osiguranja i reosiguranja ili iz privatnog džepa pacijenta.

Iz obaveznog osiguranja imamo jako puno otplate dugova, kredita, kupovine opreme, izgradnje. Mi i dan-danas gradimo centralni medicinski blok, ogromna sredstva se izdvajaju za izgradnju Kliničkog centra. Revizori svake godine kažu da se iz Fonda zdravstvenog osiguranja ne mogu izdvajati sredstva za kapitalna ulaganja, pogotovo ne za izgradnju objekata.

• Budući da pacijenti koji koriste usluge javnog zdravstva moraju plaćati razne participacije, da u bolnice moraju nositi čak i svoje gaze i zavoje, da na neke preglede čekaju i po pola godine… znači li to da je liječenje u privatnim praksama u neku ruku jeftinije?

– Postoji jedna osnovna razlika između javnog i privatnog  – u javnom zdravstvu pacijent došao ili ne došao, plata se ima. Ako ih više dođe, više će potrošiti, pa im ostane manje. A privatno zdravstvo postoji samo ako postoje pacijenti. Ono što mene fascinira je to da je pacijent, zbog prijatnog odnosa prema njemu koji ima u privatnoj praksi, spreman privatniku platiti punu cijenu, a manje je spreman platiti participaciju u javnoj ustanovi, gdje čeka, gdje je iznerviran.

Javno zdravstvo se mora promijeniti u odnosu na pacijenta, ono mora shvatiti da je pacijent nešto zbog čega ono postoji i što ga unapređuje, a ne kao nužno zlo.

• Neke statistike govore da su mito i korupcija najzastupljeniji u zdravstvu. Koliko je ta pojava prisutna u bh. zdravstvu i kako joj se može stati ukraj?

– Mislim da daleko više korupcije ima u obrazovanju, lokalnoj samoupravi, policiji, sudstvu. Ovdje se poistovjećuje korupcija sa tradicionalnom željom da se izrazi zahvalnost za učinjenu uslugu, a niko ne proziva učiteljice kad im se nosi cvijeće i bombonjere za 8. mart.

• Nećete reći da nikada niste čuli da neke kolege uzimaju mito?

– Ma, jesam čuo, ja to znam, znam te ljude. Ja se tome strašno protivim, nažalost, korupciju je teško dokazati. Lično nisam vidio nijednu koruptivnu radnju i, samim tim, ne mogu je dokazati. Za koruptivne radnje treba postojati dvoje. U onom momentu kad onaj od kojeg se traži kaže: Ne dam – ona će prestati. Dok god je on na vagi i misli da će mu biti gore ako ne da novac, korupcija će trajati. U zdravstvu je daleko veća korupcija po pitanju gradnje, zapošljavanja, nagrađivanja, dodjele specijalizacija…

• Na KCUS-u je ukinuta Jedinica internističke intenzivne terapije koja je bila specijalizirana za pacijente u kritičnom stanju. Zbog toga je reagirala i Ljekarska komora KS-a. Kako gledate na taj potez novog menadžmenta na KCUS-u?

– U KCUS-u  su prije formiranja te jedinice postajale satelitske intezivne njege na hirurgiji, neurologiji, na internom… Međutim, bilo je jako puno nejasnih bolesnika koji su zahtijevali širi nadzor. Ta jedinica je svoju ispravnost naročito pokazala kada se pokazala svinjska gripa. Tu su bili pacijenti koji su zahtijevali 24-satni nadzor, čak je bilo stvoreno udruženje intenzivista, pa se trebala pokrenuti i specijalizacija za intenziviste… Takve jedinice su jako skupe, trebaju posebne kadrove, zahtijevaju puno potrošnog materijala, nema tu improvizacije. Iz toga vidim da se ta jedinica nekome pokazala kao nešto na što puno odlazi novca i ona je jednostavno nestala. Gdje je nestala, gdje su pacijenti, je li se liječe ili se neadekvatno liječe, puno je tu pitanja. To je korak unazad, svugdje u svijetu postoje takve jedinice, one su najsloženije, najefikasnije i najskuplje.

• Ljekarska komora KS je nedavno saopćila da su životi pacijenata ugroženi zbog sadašnjeg stanja u zdravstvu, koje je “haotično”. Ima li mjesta ovakvoj konstataciji?

– Vjerovatno su imali pokazatelje koji su im dali za pravo da to zaključe tako. Uloga Komore je sigurno da ukazuje na potrebu racionalnijeg, efikasnijeg i kvalitetnijeg sistema. Ako oni smatraju da se neki stvari dešavaju iznad sistema, vjerovatno imaju pravo. Sama činjenica da iz kantonalne Vlade nikad nije povrđeno da je postojala pretenzija da se spoje dvije sarajevske bolnice, govorim o Općoj bolnici i KCUS-u, a formirana je grupa koja je u federalnom ministarstvu uradila elaborat i postoji rješenje koje se treba samo potpisati da se to uradi, daje za pravo Komori da reaguje. U Općoj bolnici pacijenti su raspoređivali prema indikacijama i prema težini, bio je to dobro uhodan sistem, znalo se ko ide u Opću bolnicu, ko u Klinički centar. Sve je bilo precizno definisano, a onda mendažment prelazi u KCUS i kaže – sad mi gore nemamo snaga, zatvorit ćemo gore dva dana, pa nek pacijenti idu u Opću bolnicu, i to se počne primjenjivati, a nigdje ne postoji pismena odluka. Komora je reagovala na nepostojanje pismene odluke – gdje su odluka i obrazloženje, zašto, koji je to cilj. Ovdje se radi o otuđenim centrima moći, oni upravljaju zdravstvom.

• Koliko sistem javnog zdravstva zaista služi građanima, a koliko nekim drugim interesima?

– Sistem javnog zdravstva je osnovan sa ciljem da služi građanima u pružanju usluga zdravstvene zaštite od javnog interesa kroz promociju zdravlja, prevenciju bolesti, liječenje i rehabilitaciju. Naš sadašnji sistem sigurno služi građanima u ostvarivanju navedenih ciljeva, u onom obimu u kojem postoje osigurani svi uvjeti (prostor, oprema, kadar, finansije). Nažalost, on služi i interesima nekih stranaka i pojedinaca iz raznih centara moći, te se nerijetko koristi za vlastitu promociju i promociju interesa pojedinačnih grupa, što može ići na štetu svih građana BiH.

• Da li su potezi novopostavljenog menadžmenta u KCUS-u donijeli neke pomake?

– Moguće da jeste, neko tvrdi da je jako puno. Evo u KCUS-u se do jučer čekalo satima, a sad se u kliničkoj laboratoriji za 45 minuta primi 50 pacijenata. Šta vi možete uraditi za manje od minutu sa pacijentom kad uđe? Ja sam dobio odgovor od jedne osobe: “Kaže im se ‘dobar dan, nemamo dovoljno reagensa, otiđite u dom zdravlja, i doviđenja'”.

Desila se još jedna stvar, koja može imati posljedice za građane, a donesena je s naglaskom da se trebaju zaposliti mladi. Naime, svi medicinari koji su navršili 65 godina su penzionisani. To su ljudi koji su u punoj snazi, to je ginekolog Jasna Gutić, to je opći i vaskularni hirurg Hasan Leto, otorinolaringolog Milan Mandilović, oftalmolog Ibrahim Pačo, traumatolog i ortoped Mufid Lazović, ortopedi Adnan Dizdar i Edib Jerlagić… Ortopedija je obezglavljena. Ne možete zamijeniti jednog ortopeda sa nekim mladim koji je tek završio. To jest po zakonu, ali zakon kaže da poslodavac može njih zadržati ako su im potrebni, a oni su svi potrebni. Sada su u privatnoj praksi, građani mogu doći do njih, ali sad oni to moraju platiti. Ako ništa ti ljekari mogu biti konsultanti. U Tuzli takvi ljekari učestvuju u timu koji radi na unapređenju kvaliteta zdravstvene zaštite.

Izvor: Al Jazeera