Nakon izbora: Beograd je ostao najveća srpska palanka

Četvrtina takozvanih beogradskih prigradskih naselja nema priključak na kanalizacionu mrežu (Al Jazeera)

Za razliku od Dejana Ilića (Zaklali smo vola, Peščanik, 5. mart/ožujak), nisam se prevario. I nisam se obazirao na predviđanja ispitivača javnog mnjenja, koji su (nije bilo lako) skoro “u bobu” pogodili. Dok je bitka za beogradski parlament ulazila u završnicu, jasno je bilo sledeće: favorit/režim – Srpska napredna stranka, koja je, umesto kandidata za gradonačelnika, na šiljak isturila predsednika stranke/države) – prepun je kalpasa, da tobož opozicija nema šta da traži u toj utakmici, da je trka  neravnopravna i da su, shodno tome, izbori samo trošak.

Kampanja je, kao, uostalom, i sve prethodne, odisala verbalnim napadima opozicije na režim (do niskog nivoa pristojnosti), međusobnim obračunima izmeđ sebe (Aleksandar Šapić vs Saša Radulović) i obećanjima koja bi jedva prošla u dečjim jaslicama. Prateći kampanju, čuo sam jednu kandidatkinju koja se založila da se “zakonski” sankcionišu svi koji ne ispune obećanja data pre izbora, a druga se mašila ništa drugo do strogog šerijatskog zakona kažnjavanja. Tragajući za tim propisom, nađoh da je sultan Bruneja (Hasanal Bolkiah) krajem aprila/travnja 2014. godine objavio dekret kojim se od 1. maja pomenute godine ima primenjivati kažnjavanje: za krađu odsecanje ruke, a za preljubu kamenovanje do smrti. Možete da zamislite kako bi izgledali samo čimbenici srpske suprematije; vlada, predsednik, podministri, stranački lideri… sve bi bilo sakato, a ni kamenovanje ne bi izostalo.

Predizborni muhabet je izostao, ali je na televizijskim sećijama narodu obećano sve. Od metroa, do besplatnog prevoza… Predsednik Demokratske stranke Srbije Miloš Jovanović, kandidat koji je dobio ciglih 1,1 odsto podrške, izjavio je desetak dana pred izbore da će njegova partij(ic)a do kraja mandata obezbediti besplatan gradski prevoz za sve stanovnike glavnog grada. Ovaj profesor beogradskog Pravnog fakulteta ispred garaže Gradskog saobraćajnog preduzeća na Novom Beogradu podsticao je građane da manje koriste svoje automobile u glavnom gradu i tako povećaju efikasnost upotrebe gradskog prevoza. Iako se kasnije malo korigovao (rekavši da u prvoj fazi prevoz bude besplatan za invalide, penzionere, studente i nezaposlena lica), profesor se, očito, ne vozi gradskim prevozom, ili je toliki tokmak i ne zna da nema majčina sina koji pamti da je gradski prevoz u Beogradu ikad i pojeftinio.

Metro između dva lažna bloka

Sličnu, efemernu poruku izrigao je predsednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj (2,4 posto glasova), koji se na zemunskim obodima založio za borbu protiv “divlje gradnje”. Čovek koji je zaštitni znak takve gradnje za zemana kada je vladao Zemunom i okolinom sada bi da to iskoreni. Svoje surčinske pazdarane Šešelj je podsetio da je to mesto doživelo preporod kada su u njemu pre 20 godina na vlasti bili njegovi ljudi. Čuda smo učinili dok smo bili na vlasti, čak smo do njiva puteve asfaltirali u okolini Zemuna, govorio je Šešelj, čovek koji je od Zemuna i okoline napravio ruglo, a tobož briga o izbeglicama činjena je uglavnom radi ličnog i radikalskog ćara. Sve prolazi kod naroda, samo obećavaj! Tako je u četvrtak, 22. februara/veljače, Tanjug objavio da su se odbornici sa liste “Aleksandar Vučić – Zašto volimo Beograd”: “Vozili trasom prve linije metroa koji će početi da se gradi 2020. godine…”

Profesor Fakulteta dramskih umetnosti i dramski pisac Nenad Prokić (bivši dugogodišnji narodni poslanik Liberalno-demokratske partije Čedomira Jovanovića i na tek održanim izborima za Gradsku skupštinu kandidat za gradonačelnika Stranke pravde i pomirenja Muamera Zukorlića), predviđajući ishod, rekao je da su ovi izbori “konačno” doneli nešto dobro – krah Demokratske stranke i njenih derivata. Pored toga, Prokić tvrdi da u Srbiji postoje dva lažna bloka: “Jedni su kao nacionalisti, drugi su kao petooktobarski demokrati. I jedni drugi svoje delovanje zasnivaju na mitovima i na imaginarnim datumima iz prošlosti, a zajednička im je nesposobnost da naprave društvo u kojem bi većina ljudi bila srećna, kao i sklonost ka svađi i uvredama političkih neistomišljenika.”

Tako su, veli, zgadili svima i sebe i politiku u Srbiji. Govoreći o karakteru predizborne kampanje, neko je rekao da je, s izuzetkom Zukorlićeve (manjinske) Stranke pravde i pomirenja, koja nudi  etiku i estetiku u politici, sve drugo naliči onoj šabačkoj narodnoj predstavi na ledini, vašaru. Na kraju je tako i ispalo. Prokićeva pravda (šamar DS-u, LDP-u, Čedomiru Jovanoviću, Borisu Tadiću, Draganu Šutanovcu, Zoranu Živkoviću…) nije zadovoljena u potpunosti, jer su dva “žuta” izdanka, Aleksandar Šapić (8,7 odsto) i koalicija oko Dragana Đilasa (18,9 odsto) dobrahno nagrađeni od birača. Đilasa inače pišu manje, a Šapića u veliko iznenađenje. Poznata beogradska (očna) doktorka S. Đ. očajna je zbog izbornog rezultata i nepoznavanja sopstvenog naroda. Naime, doktorka je predviđala sasvim obrnut ishod, krah naprednjaka…

Kao vinova loza na Himalajima

Pokušajte da saberete procente svih lista osim naprednjačke i dobićete 53,15 odsto glasova birača. Od tog procenta oduzmite radikalskih 2,4 odsto i eto opet većine – 51,75 procenata. Ali, kako uz ostatak zadržati socijaliste Ivice Dačića, potpomognute penzionerima i “akademikom” (Dragan Marković Palma) iz Jagodine, koji su zaradili šest odsto. Bez njih resto stranaka ima 47,15 odsto, nešto više od dva procenta u odnosu na moćnu SNS Aleksandra Vučića, ali kako se radi o dugogodišnjim koalicionim partnerima, to ostaje u sferi sna. Takvo sjedinjenje moguće je samo u zamisli običnog građanina. Političari u svojim usijanim glavama ne razmišljaju na takav način, ne misle o građanima, već isključivo o sebi.

Većina ovih do nogu potučenih ubeđena je da im je malo Beograd i njegov tron, da su oni ne samo za srpski presto, nego (ostavimo po strani SAD, Kinu i Rusiju) da im paše francuski, britanski, španski ili, recimo, italijanski tron. Sad navodno obećavaju ujedinjenje za narednu bitku, no i to je samo još jedna laž. Ko god da vodi ovaj grad, suočen je s velikim problemima i obavezama. Sa surovim saznanjem da čak četvrtina takozvanih prigradskih naselja nema priključak na kanalizacionu mrežu, da su bez asfaltnih puteva, da nemaju uredno vodosnabdevanje. Beograd je jedina evropska prestonica (od šest) na Dunavu koji svoje kanalizacione i otpadne vode ispušta u svoje reke. Bilo je iluzorno očekivati da je masa koja naprednjacima, Šešelju, Dačiću, Palmi i Ljubiši Preletačeviću Belom da 55,8 odsto poverenja kadra da kazni i Šapića, i Đilasa. Ovako, Beograd je ostao najveća srpska palanka, koja – na nivou grada, ali i na nivou zemlje – ne stremi ka demokratskim promenama, evropskim i svetskim standardima.

Demokratija će morati da pričeka u ovom delu Balkana. Pendrek, kako davno reče Tasa Milenković (1850-1918), taj mračni predmet želje srpskih političara. A mračan je upravo zato što ga oni žele, beleži Momčilo Đorgović u knjizi Tragedija jednog naroda. Pored crkve i vojske, kaže Tasa, policija je treća sveta (srpska) institucija i one će, kao korbač vlasti, još dugo da disciplinuju narod. Marko Nikezić i Zoran Đinđić su pokušali da ovaj narod navedu na ispravniji put, ali jedan je smenjen, drugi ubijen. Srbija i dalje tone u mrak, a demokratija je kod Srba moguća otprilike kao uzgajanje vinove loze na Himalajima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera