Ne može policija spriječiti ljude da slušaju radio

Piše: Tomislav Šoštarić

Dvadeset prvog studenog 1996. godine više od 100.000 ljudi okupilo se na glavnom zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića, u prvom masovnom prosvjedu protiv tadašnje vlasti Hrvatske demokratske zajednice, predvođene prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, i to zbog odluke o oduzimanju koncesije neovisnom zagrebačkom Radiju 101, žestokom kritičaru tadašnjih vlasti. Riječ je o događaju koji je do danas ostao najveći prosvjed protiv državnog vrha od osamostaljenja zemlje, a koji su tadašnje vlasti, vidjevši što se sprema, željele spriječiti.

Tuđman, koji tada nije bio u Hrvatskoj, nego u SAD-u, u bolnici “Walter Reed”, gdje se, kako su uvjeravale vlasti, liječio od “želučanog vrijeda”, odnosno čira na želucu – iako se u javnosti već tjednima nagađalo da boluje od karcinoma – od tadašnjeg je ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka tražio da spriječi prosvjed na središnjem zagrebačkom trgu.

Odgođena očekivanja

Šiber ističe da je potrebno biti svjestan da je nakon 1990. godine, bez obzira na demokratske izbore i uvođenje parlamentarne demokracije u Hrvatskoj, ona bila tek u začecima.

To je, kaže, razdoblje autoritarnog poretka, koji se nije toliko osjećao do ‘Oluje’, zato što je Hrvatska bila u situaciji rata.

‘A u situaciji rata normalno da imate centraliziranu vlast, da imate homogenizaciju suočenu s vanjskim neprijateljem. Nakon ‘Oluje’ jednostavno očekujete dašak slobode, hoće li ta sloboda ‘90-e ostvariti sva ona nadanja koja su ljudi u nju uložili, bez obzira na politička uvjerenja. Jer, tada je i ljevica, isto, tako bila jednoznačno oprijedjeljena za pluralnu demokraciju – hoće li ona stvarno ostvariti ona očekivanja. Ta očekivanja su bila odgođena zbog rata… Ljudi su jednostavno htjeli uživati u tečevinama prijelomnice ‘90-e godine’.

Hrvatska je tada imala polupredsjednički sustav, u kojem je Tuđman vlast čvrsto držao u svojim rukama, no teret situacije njegovim izbivanjem je pao na Jarnjaka. U policiji se, prisjeća se Jarnjak za Al Jazeeru, budno pratilo što se događa i znali su što se sprema. Tvrdi da su Tuđmana tada neki suradnici krivo informirali o ozbiljnosti situacije i masovnosti prosvjeda.

“Između ostaloga, da tamo ne može stati niti 40.000 ljudi. Ja sam mu rekao da je bilo preko 100.000. Onda je on rekao: ‘A meni su rekli da tamo nije bilo ni 40.000 ljudi.’ A ja kažem: ‘Ti isti, kad ste Vi držali govore na Trgu bana Jelačića, kad je bilo nešto više od pola, onda su vas uvjeravali da je bilo 70.000-80.000 ljudi, pa sad vjerodostojnost tih ljudi je to.'”

Jarnjak: Bilo bi žrtava

Osim toga, kaže Jarnjak, TV-mreža CNN je tada bila objavila informaciju da prvi hrvatski predsjednik boluje od karcinoma te da mu je ostalo od tri do šest mjeseci života – u Hrvatskoj je, kaže Jarnjak, počela bitka za predsjednika države i sve se događalo u tom kontekstu. A on je morao donijeti odluku.

“Pripremili smo dovoljne snage da možemo intervenirati ukoliko će trebati, a odluku sam ja donio taj dan poslijepodne – sazvao sam svoj kolegij i rekao da intervenirati nećemo, da sprečavati nećemo prosvjednike da izađu na Trg bana Jelačića i da svu odgovornost koja iz toga proizlazi preuzimam na sebe.”

Policijske simulacije su, kaže, pokazale da bi policija imala dovoljno snaga da zaustavi dolazak na Trg bana Jelačića. No, to bi značilo fizički sukob policije s narodom, koji bi trebala štititi.

“Da bi bilo vjerojatno i žrtava i ranjenih i razbijen cijeli centar grada, i da je pitanje kako bi to sve skupa završilo u smislu kako je to moglo eskalirati u cijeloj Hrvatskoj. Tako da to nije dolazilo u obzir i, na kraju krajeva, nije bilo potrebe, jer je to bio mirni skup – nakon razlaza tih ljudi, jedina posljedica vidljiva na Trgu bana Jelačića bili su opušci koje su ljudi ostavili.”

Tom odlukom Jarnjak je spriječio nepredvidljiv razvoj događa u Zagrebu i Hrvatskoj. Skup je završio bez incidenata, a Jarnjak je neposlušnost platio smjenom s funkcije, što mu, kaže, nije bio problem, jer nije mogao ići protiv sebe.

Revolt zbog napada na slobodu medija

“Ne možete ići na ljude koji žele samo slušati radio, nema nikakvog razloga i nije bilo nikakvog razloga da ih se zaustavi da dođu na Trg. Trgovi i jesu za to da se ljudi okupljaju na njima”, zaključuje Jarnjak.

Dan ranije, na sjednici Vijeća za telekomunikacije, odlukom većine članova, tom je radiju oduzeta koncesija te je dodijeljena dotad nepostojećem radiju Globus 101.

Sloboda medija stigla s Račanom

Za razliku od Šibera i mnogih koji s vremenske distance na prosvjed podrške Radiju 101 gledaju kao na začetak ‘pravih’ demokratskih promjena u Hrvatskoj, Bardić ističe da pritisak na neovisne medije nije jenjavao ni tijekom iduće tri godine, koliko je Franjo Tuđman još poživio, a HDZ ostao na vlasti.

Demokracija u smislu slobode medija u Hrvatsku dolazi, smatra, tek s ‘trećesiječanjskom’ vladom Ivice Račana 2000. godine, iako je razočarana što ni tada nije donesena odluka o reviziji koncesija dodijeljenih ‘90-ih godina.

‘Ali, kad je u pitanju sloboda medija, donosi se i moderan zakon o medijima u to vrijeme, zakon o elektroničkim medijima prvi. Kao što znamo, Račan nije imao problema ići ni na sučeljavanja niti gostovati na 100 dana s raznim gostima.’

Odluka Vijeća doživljena je među građanima kao interesna i politička te je izazvala revolt u gradu u kojem je HDZ, unatoč oslobađanju golemog dijela okupiranog teritorija godinu i nešto dana ranije u vojno-redarstvenoj akciji “Oluja”, izgubio izbore i gdje je prvi hrvatski predsjednik odbio potvrditi čak četiri oporbena kandidata za gradonačelnika.

Građani su procijenili da je riječ o činu napada na slobodu medija i slobodno izražavanje te su se, oboružani samo svijećama, spremili za izlazak na ulice.

Situacija je ranije na dan prosvjeda bila krajnje napeta – Radio 101 dobivao je neprestane pozive podrške ljutitih građana, podršku su davali i prostorije pohodili oporbeni političari, Hrvatski helsinški odbor je preuzeo odgovornost za prosvjed, koji policija nikad nije službeno odobrila, a sve je budno i svojim prisustvom pratio i tadašnji veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Peter Galbraith.

Pokušaji preuzimanja

Napetost se preselila i u političke krugove – ranije toga dana stranke parlamentarne oporbe, ali i većine u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, zatražile su da Radio 101 dobije koncesiju. Novi koncesionar je na kraju odustao, a Vlada je odlučila da su se time stekli uvjeti za novi natječaj te da do tada Stojedinici treba omogućiti emitiranje.

Radio 101, koji u četvrtak obilježava 20. godišnjicu tih događanja, emitira i danas, ali mnoga njegova tadašnja istaknuta imena više nisu tamo.

Zinka Bardić danas je jedna od vodećih hrvatskih PR stručnjakinja, a tada je bila novinarka Stojedinice. Slobodno novinarstvo tih godina u Hrvatskoj, kaže, osim nekoliko “oaza”, nije postojalo te, uz Radio 101, nabraja još Feral Tribune, Novi list…

Stojedinica, osnovana sredinom 1980-ih pod imenom Omladinski radio, kasnije se nazvala po frekvenciji na kojoj je emitirala. Budući da ga je osnovala gradska omladina, kaže Bardić, automatizmom je od 1990. godine prešao u stopostotno vlasništvo Grada Zagreba.  

‘Pritisci i prijetnje’

No, kritičan kakav je bio, postao je meta političkih i s njima povezanih medijskih i drugih skupina – u to vrijeme je formirana nova Gradska skupština, Tuđman je odbijao potvrditi kandidate za gradonačelnika, a na djelu je, kaže Bardić, bio pokušaj određenih grupa da preuzmu vlasništvo nad Stojedinicom.

“Pritisci su bili unutar nas, imali smo ljude koji su bili infiltrirani, nismo znali tko su oni i radili su na Radiju, imali smo prijetnje non-stop telefonom… Naravno, kada nisu uspjeli iznutra razbiti, kada nisu uspjeli provesti svoj tajni plan za preuzimanje vlasništva, onda su odlučili oduzeti koncesiju. To je trajalo godinama, samo je kulminiralo tada – dva natječaja prije toga su oni iz formalnih razloga poništavali”, rekla je Bardić.

Stojedinica – bunt svih političkih opcija

Radio 101 godišnjicu prosvjeda podrške obilježava 24. studenog nizom kulturnih događanja te koncertom u Muzeju suvremene umjetnosti, na kojem će, između ostalih, nastupiti Edo Maajka, Zadruga, Psihomodo Pop…

U priopćenju ističu da se radilo o najvećim hrvatskim demonstracijama za slobodu medija i javne riječi te da je odluka tadašnjeg Vijeća za elektroničke medije dovela do kulminacije nezadovoljstva i bunta građana svih političkih opcija i ideoloških opredjeljenja.

‘Na poziv HHO-a upućenim kroz radijski eter, 120.000 građana sa svijećama u rukama okupilo se na Trgu bana Jelačića za opstanak Stojedinice i dokazalo koliki mogu biti snaga i utjecaj  jednog relativno malog medija ako on istinski zastupa interese građana, ima pravedne ciljeve i nepokolebljivu volju u borbi za nezavisnost svoje uređivačke politike’, piše, između ostaloga, u priopćenju.

Analitičar Ivan Šiber smatra da je slučaj Stojedinice bio “okidač” u hrvatskoj demokraciji, koja je tada još bila u začetku.

“U euforiji nakon 1995. godine, ljudi su očekivali ono što su očekivali 1990. godine – normalan, demokratski odnos, slobodno izražavanje mišljenja i svega ostaloga. Međutim, bili su suočeni s izrazito autoritarnim poretkom, u kojem se svaki otpor ili bolje rečeno svako drugačije mišljenje odmah uzimalo i optuživalo kao antihrvatsko, antirežimsko i slično, i suzbijalo se na sve moguće načine”, kazao je Šiber.

Dodaje da je tadašnje okupljanje, pogotovo mladih ljudi i pripadnika supkultura, bilo spontano. No, podsjeća da je podrška stigla i od dijela medija.

Početak otvaranja vrata demokraciji

“Ono što se često zaboravlja je da su, bez obzira što su mnogi mediji bili pod kontrolom tadašnje vlasti, poziv na okupljanje na Trgu bana Jelačića i podršku Stojedinici uputile sve ostale lokalne radiostanice. Prema tome, to je bila opća solidarnost.”

U svakom slučaju, za Šibera je taj događaj, nazvan kasnije “Noć svijeća”, bio početak otvaranja vrata demokraciji, koja je stigla zapravo 2000. godine u punom smislu.

“Uz podršku ostalih medijskih radnika, uz podršku osviještene, demokratske, liberalne struje unutar HDZ-a, koja je odbila poslušnost vrhovnom vođi – što treba, također, izrazito honorirati – i, naravno, uz spontanu reakciju javnosti, odnosno naroda da kaže ‘dosta'”, zaključuje Šiber.

Izvor: Al Jazeera