Ne zaostaje bh. animacija, nego društvo

Prvi animirani film u Bosni i Hercegovini snimljen je daleke 1956. godine, a zapravo je riječ o reklami za Podravku, autora Zlatka Šešelja. Početke ovoga filmskog roda u BiH obilježili su Vefik Hadžismajlović, čija su ostvarenja Nokturno i Izlog rađena uz pomoć lutkarske tehnike te Hajrudin Šiba Krvavac s filmom Miss Zelengrada, poznatom samo malom broju Šibinih poklonika. Nakon izrazito sušnog perioda za bh. animaciju, svoje prve animirane filmove predstavlja nekolicina mladih ljudi koji krajem sedamdesetih godina u BiH oživljavaju animirani film.

Na poziv Bakira Tanovića, Midhat Ajanović, Darko Predanić, Nevenka Šešić i Nedžad Begović, okupljaju se oko Radne zajednice filmskih radnika „Bosna“ te 1984. godine pokreću Studio crtanog filma. Svoj rad u oblasti animacije predstavlja čovjek bez kojeg bi postojanje animiranog filma u Bosni i Hercegovini bilo nezamislivo – Midhat Ajanović, koji će do 1992. godine snimiti sedam izrazito uspješnih animiranih animiranih (među kojima su Ikar, proglašen najboljim crtanim filmom u SFRJ na festivalu u Beogradu 1990. i Goya-Munch-Lautrec, jedini bh. film prikazan u zvaničnom programu najvećeg svjetskog festivala animacije u francuskom Annecyu), te naposlijetku postati prvi Bosanac koji je doktorirao filmologiju te prvi Južni Slavenac koji je doktorirao na temu animiranog filma.

Nelogični i nadljudski napori pojedinaca

„Mislim da se može govoriti o historiji animacije u BiH. Ugledni festival Mostra u Lisabonu je 2016. organizirao retrospektivu bosanske animacije (vijest koju su potpuno ignorirali sarajevski mediji – https://www.awn.com/blog/monstra-15th-festival-animated-film-3-13-march-2016-lisbon-portugal) i ja sam za katalog napisao kraći esej o našoj animaciji. Mi nemamo baš animaciju koja se može porediti sa francuskom, kanadskom ili hrvatskom (Hrvatska je u toj oblasti velesila), ali se ne moramo ni stidjeti, pogotovo što je naša animacija uglavnom rezultat nelogičnih i nadljudskih napora tvrdoglavih pojedinaca kakav sam i sam bio u mladosti“, kaže Midhat Ajanović koji se nakon osamnaestogodišnje pauze vratio animaciji te režirao dva filma – Point of Mouth (2009.) i Mi (2011.).

Jedan od ovih „tvrdoglavih“ pojedinaca i istinskih zaljubljenika u animaciju je i bh. reditelj Nedžad Begović, čije se ostvarenje EKG (1985) zauvijek upisalo na stranice historije bh. filma kao jedno od najuspješnijih i najvažnijih, koji kaže da je „njihovo“ vrijeme teško uporedivo sa današnjim kada je u pitanju rad na animiranom filmu.

„Mi smo radili tzv. handmade filmove, pravili skice, faze, pa crtali na papiru, pa nosili u Zagreb na probno snimanje, a onda to kopirali na folije, pa ponovo nosili u Zagreb gdje je postojala tzv. trik kamera koju mi ovdje nismo odmah imali. Nije bilo nikakvih posebnih tematskih okvira, sloboda je glavna odrednica animacije i radili smo šta kome naumpadne. Ajan je radio u stilu karikature, Nevenka slikarski, a ja sam se bavio ‘drugačijim minimalističkim formama’. Neuhvatljive su teme autora crtanog filma. One idu od eksperimenta, SF mašte, pa do socijalnih i političkih tema. Mislim da je danas dosta prisutno nasilje i horor u animiranom filmu. Naši filmovi su bili pitomiji“, kaže Begović dodajući da od njega ne treba puno očekivati kada je u pitanju ovaj filmski rod:

„Ja sam ti danas old tajmer kojeg je kompjuterska tehnologija pregazila. Moj postupak je bio druge vrste. Starim, vrijeme mi prolazi i nastojim ostaviti što više umjetničkih tragova u ‘bržim’ umjetnostima. Ja i danas volim animaciju i ona mi je najkreativniji žanr, jer postojiš samo ti, tvoji likovi i tvoja mašta i ako nešto nije u redu samo podereš papir i kreneš ponovo. Dakle, nema posrednika koji bi ti nešto pokvario, niti krivca zato što ti nešto u filmu nije u redu. Ja sam se odmakao od animacije jer je strahovit gubitak vremena dok napraviš makar minutu filma, a bez ikakve finansijske satisfakcije“.

Oscar Dušana Vukotića

Dušan Vukotić (1927-1998.), reditelj, scenarist, crtač, animator, rođen u Bileći, koji je 1961. godine nagrađen Oscarom za kratki animirani film Surogat, poslužit će istovremeno kao primjer postojanja izrazitog talenta u BiH, ali i dokaz nedostatka prostora za njegovo prisvajanje i razvijanje.

„Oscar je iskorišten u Hrvatskoj, tamo gdje i pripada. To je bio veliki stimulans koji će rezultirati cijelim nizom remek djela Zagrebačke škole, nezaobilaznim poglavljem svake ozbiljne historije, ne samo animacije, već uopće filma u dvadesetom stoljeću. Vukotić nikad nije radio u Bosni. On jeste rođen u Bosni, ali cijelim svojim djelom pripada Hrvatskoj, na način na koji Chaplin ili Hitchcock pripadaju Americi, i nema ni razloga ni potrebe da ga prisvajamo zbog mjesta rođenja. Ponavljam, apsolutno sam uvjeren da mi imamo dovoljno darovitih ljudi koji bi i imali šta da kažu i znali to oblikovati jezikom animacije, ali društvene okolnosti su naprosto stravične i ne pogoduju nikakvoj kulturi, a kamoli jednoj tako sofisticiranoj izražajnoj formi kakva je animirana slika“, dodaje Ajanović.

‘Ttvrdoglavi pojedinci’ i ‘novi val’ bh. animacije

Jedan od trenutno najperspektivniji autora animiranih filmova u bh. kinematografiji jeste Ivan Ramadan, čija su ostvarenja prikazana na više od sedamdeset festivala, osvojivši i 20-ak nagrada. Njegov debitantski film Tolerantia, inače prvi 3D animirani film nastao u Bosni i Hercegovini, osvojio je „Srce Sarajeva“ na Sarajevo Film Festivalu 2008. godine. Kao film o netoleranciji dvojice Bosanca i Hercegovca u ledenom dobu, a koji ne predstavlja samo kritiku bh. društva, već i univerzalnu priču za cijeli svijet, u kojem i nakon toliko miliona godina i dalje vladaju zavist, pohlepa i žudnja za vlašću, Tolerantia je najavila temelje Ramadonove stilske preokupacije, izdvajajući bh. historiju, tradiciju i kulturu kao centralne narativne njegovih ostvarenja.

Svjetski animatori na festivalu ‘Banjaluka’

Pored NAFF-a, u BiH postoji i Međunarodni festival animiranog filma „Banjaluka“ osnovan 2008. godine, na kojem je do sada prikazano više od 2.500 animiranih filmova, uz prisustvo brojnih najznačajnijih svjetskih animatora u prvim godinama održavanja festivala. Riječ je o festivalu koji nastavlja tradiciju filmske animacije u Banjoj Luci, ozvaničenoj 1971. godine, kada se u ovom gradu održao Majski festival animiranog filma „Banjaluka 71“, prvi ove vrste na prostoru bivše Jugoslavije. Uz ‘Banjuluku’, svoj doprinos stvaranja „novih Vukotića“, daje i banjalučka Akademija kao jedini univerzitet u BiH sa odsjekom za animirani film.

Spoj 3D vizualnih efekata i bh. tradicije i kulture, Ramadan je predstavio i u svom novom ostvarenju, naslova Aždaja, u kojem se ponovo osvrnuo na BiH i razjedinjenosti njenih stanovnika ali sa željom da Bosanci i Hercegovci jedni drugima vrate međusobnu toleranciju i razumijevanje. U ovome ostvarenju, uz pomoć sevdalinke te uz elemente bh. folklora, bajkovitih i mističnih lokacija pronađenih u arhitekturi autohtonih bh. planinskih kuća, te uprkos manjku dosljedne narativne podloge, Ramadan stvara magičan svijet u kojem se, poput zmajeva sa stećaka, isprepliću stvarno i mitološko, svjetlost i tama, vatra i kamen, dobro i zlo. Međutim, uprkos uspješnosti njegovih ostvarenja, Ramadan također ne sluti svijetlu budućnost bh. animacije.

„Još od 2008. godine kada sam završio svoj prvi film Tolerantia, nadao sam se da ću time potaknuti i druge animatore u BiH da naprave nešto slično u kratkom animiranom filmu. Nažalost, skoro deset godina kasnije bh. animiranog  filma skoro da i nema. U BiH  ne postoji  škola animacije, kao recimo u Zagrebu, već je sve zasnovano na djelovanju pojedinaca entuzijasta. Animacija je dug i zahtjevan posao, i traži angažiranost većeg broja ljudi koji moraju činiti ekipu i raditi zajedno duži vremenski period. Ako nemate dovoljno novaca to je teško izvodivo. Obzirom da cijela naša zemlja zaostaje za regionom u skoro svim aspektima, tako je i sa animacijom. Ljudima se ne pruža potrebna podrška, pa svi oni koji nešto znaju pobjegnu u inostranstvo“, smatra Ramadan koji, ipak, najavljuje nova ostvarenja iz svoje „radionice“:

„U posljednje vrijeme sam se okrenuo jednom drugačijem pravcu animacije. Radi se o videoigrama i interaktivnoj animaciji. Mislim da ovdje leži ogroman potencijal i želim ga iskoristiti. Igre se obično smatraju nečim ‘za djecu’ i ne pruža im se šansa kao jednoj novoj vrsti umjetnosti. U svijetu se ovaj pogled već počeo mijenjati, pa se nadam da će i kod nas videoigre biti prihvaćene. Također, imam u planu i novi kratki film u kojem ću iskoristiti low poly grafički stil, direktno preuzet iz svijeta videoigara“.

‘Dugometražni bh. animirani 3D CGI film – nadrealno!’

Na nedavno završenom SFF-u predstavljen je prvi bh. dugometražni animirani 3D CGI film, Ptice kao mi, Faruka Šabanovića i Amele Ćuhare. Koliki je ovo, zapravo, uspjeh za bh. umjetnost, kulturu i kinematografiju, objašnjava Midhat Ajanović:

„Ja nisam film vidio pa naravno ne mogu formulirati nikakvo mišljenje o njemu, ali sam užasno ponosan na te ljude što su ostvarili taj, za to nema druge riječi – podvig. Dugometražni animirani 3D CGI film proizveden u Bosni! Pa to zvuči skoro nadrealno. Očigledno je dakle, da ne zaostaje naša animacija, već naše društvo, a tome su razlozi poznati. Nacionalizam, dejtonska luđačka košulja, zloupotreba religije, politička i medijska produkcija mržnje, lopovluk itd. Teško je zamisliti društvo koje je više antikulturno i pravo je čudo da imamo sekundu producirane animacije, a kamo li cijeli dugometražni film“.

Film je završen nakon dugih sedam godina intenzivnog rada i zaista predstavlja svojevrsno čudo u bh. kulturi i umjetnosti, s obzirom da savremeni animirani dugometražni film zahtijeva stotine stručnih saradnika i desetke ili stotine miliona maraka (npr. film Madagaskar je koštao 75 miliona dolara, sniman je punih deset godina, a uključivao je više od 800 stručnjaka iz oblasti filma i animacije).

Mjesto gdje žive naši strahovi i nade

Zasnovan na knjizi Fariduddina Mohammeda Attara Govor ptica, film Ptice kao mi jezikom 3D CGI animacije govori o potrazi za domom, Bogom, samim sobom, te svojevrsnoj slobodi koja neće biti uslovljena osjećajem usamljenosti, ali i definiše motive i teme kao što su: život i sve njegove grane, prijateljstvo, moral, ljubav… Ptice kao mi jeste, zapravo, film o životu u BiH, o sumornoj bh. stvarnosti smještenoj u svijet mašte.

„Mislim da je nemoguće govoriti ni o čemu drugom nego o vlastitoj stvarnosti. Koji god jezik da odabereš, odjekivat će tvojim unutarnjim iskustvom. U ovom filmu, moja trudna Hupu mora roditi svoje jaje na sigurnom mjestu. Da bi to ostvarila mora se pobuniti protiv sistema, proći cijeli svijet i sviti gnijezdo čvršće od svega što može zamisliti. Vođena slijepcem, u društvu gladnog mesoždera, bez volje i znanja, primorana je da prevaziđe sama sebe. Zar to nije naša stvarnost? Smještena u svijet mašte, to je naša stvarnost. Ptice kao mi je bio moja stvarnost, a život i rad u BiH je neizbježno svijet tih malih stvorenja obojio nizom nesretnih situacija, koje su ga uništile. Ostaje nada da će bosanski čovjek uspjeti prevazići granice koje nameće mala sredina i sva loša iskustva pretvoriti u nešto novo i bitno.

Mi moramo govoriti o snovima većim od komšijinog frižidera. Svako će ti reći da ako kreneš dalje od ove sredine hiljadu ruku će te povući nazad. Možda je bolje vjerovati da te ne vuku dolje, nego se drže za tebe želeći i sami dalje. Tako je lakše jače vući. Umjetnost je osnovna potreba svakog čovjeka, kulturu konzumiramo svjesno ili ne. Glad za kulturnim sadržajem neko ugasi u kafani s harmonikašima, neko u muzeju i kinu, ali svako je jednako ima. U zadnje vrijeme mi odzvanja citat: Ako želiš izgraditi brod, ne komanduj ljudima oko skupljanja materijala i podjeli posla. Nauči ih da žude za beskrajem mora“, kaže autor filma Ptice kao mi Faruk Šabanović, za kojeg „oživljeni film“, kako animirani film naziva hrvatski filmski teoretičar Hrvoje Turković, predstavlja „mjesto gdje žive svi njegovi strahovi i nade“.

I Šabanović, također, najavljuje rad na novom dugometražnom animiranom ostvarenju, obećavajući tako i nastavak putovanja koji je bh. animacija započela daleke 1956. godine, preuzimajući štafetu od Ajanovića, Begovića:

„Kamo sreće da sam proveo više vremena u društvu tih velikana. Ogromna mi je čast da me stavljate u tu ravan, ali Nele i Ajan su transgalaktika kojom sam ja tek zaplovio“.

Budućnost bh. animacije

„Ne vidim neku posebnu budućnost za animaciju u BiH. Ona će se kao i do sada zasnivati na strasti i upornosti pojedinaca da realizuje svoj film. Treba svakako spomenuti Jurinka Rajiča iz Neuma koji je posljednji misionar animacije na našim prostorima“, tvrdi Begović.

Istog mišljenja je i sam Jurinko Rajič, animator i utemeljitelj festivala animiranog filma NAFF u Neumu, koji smatra da animirani film u BiH kao najzapostavljeniji oblik umjetnosti, sada „najbolje stoji“, ali da je to daleko od onoga što mu on priželjkuje.

„Sve što je postignuto u animaciji moramo prije svega prvenstveno zahvaliti upornosti i entuzijazmu pojedinaca. Za sada ona je i dalje u rukama tih pojedinaca, ali uz veću pomoć i interes države za animirani film, kao što ga ima za dokumentarni i igrani, vjerujem da bi veoma brzo bili uz rame hrvatskog animiranog filma“, kaže Rajič koji za primjer navodi napredovanje NAFF-a:

„Već 12 godina NAFF je sve bolji i uspješniji. Mislim da je pred Festivalom sjajna budućnost. Za tako kratko vrijeme, NAFF je uz zagrebački festival postao najznačajniji festival animiranog filma u regiji. Međutim, daljnji razvoj i napredak Festivala zavisi isključivo od društvene potpore. Kao i kod ostalih festivala u BiH, financije su glavni problem i razlog od kojeg zavisi da li ćemo ići naprijed ili stagnirati. Znanja, entuzijazma i uloženog truda ima dovoljno da NAFF bude kulturni brend cijele BiH, ali za to trebamo pomoć institucija, sponzora i donatora značajno više nego do sada“.

Radionice za ‘nove Vukotiće’

Jurinko Rajič svoja znanja iz oblasti animacije godinama prenosi najmlađim polaznicima njegovih radionica. Nakon kampova animacije organizovanih u Neumu, Rajič je pokrenuo i školu crtanog filma i u Mostaru, u okviru mostarskog Muzičkog centra Pavaroti.

„Kroz radionicu animiranog filma u Neumu i Mostaru prošlo je preko 250 mladih polaznika i siguran sam da je BiH pravi rasadnik izuzetno talentiranih mladih ljudi koji su zaljubljeni u ovaj filmski rod. Te radionice su izrodile šest mladih animatora koji su već napravili svoj autorski film, a siguran sam da ih je moglo biti još dvadesetak samo da im se dala šansa. Animirani film je ozbiljan posao kojem se autor mora apsolutno posvetiti i naporno raditi, ali bez financijske podrške nemoguće ga je realizirati. Zbog toga sam mišljenja da bi država ako želi razvijati animirani film trebala podržavati što više manjih projekata kojim bi  bez obzira na financijsku situaciju, većem broju mladih ljudi omogućili da realiziraju svoje ideje. Svi veliki autori su počeli sa kratkim autorskim filmovima i na taj način se „školovali“ kao animatori“, izjavio je Rajič.

Izvor: Al Jazeera