Neizbježna sudbina Izraela i Palestine
Piše: Murtaza Hussain
Zakopan među vijestima o ujedinjenju dvije glavne izraelske desničarske političke partije, Likud i Yisrael Beitenu, bio je i podtekst koji još uvijek nije registriran u popularnom diskursu o Bliskom Istoku – konačna smrt “mirovnog procesa” između Izraelaca i Palestinaca i kraj mogućnosti postojanju dvije zasebne države.
Uprkos prisutnosti Mahmouda Abbasa, palestinskog lidera koji je, prema mišljenjima mnogih, veoma spreman na pomirenje i pretjerano uslužan, izraelsko vodstvo se dodatno udaljilo od opcije rješenja dviju država nego u bilo kojem periodu u skoroj historiji i jasno su demonstrirali napuštanje prijedloga za mirno odvajanje navedenog u sporazumu iz Osla.
Izraelska ljevica, koja je preferirala nagodbu o kojoj se pregovaralo sa Palestincima, skoro je mrtva i pokopana.
Formiranje desničarske vladajuće stranke, osnovane ujedinjenjem Likuda i Yisrael Betenua, pokazuje koliko je težište izraelske politike gurnuto daleko na desnu stranu, da se glavna vanjskopolitička rasprava o Palestincima danas više usredotočila na odlučivanje o odgovarajućim nasilnim mjerama protiv njih, nego o izradi uslova mirovnog sporazuma.
Yitzhak Rabin, izraelski čelnik koji je bio najbliže postizanju dogovora o mirovnom sporazumu nego bilo ko drugi u historiji – sporazumu koji su miru naklonjeni Izraelci tražili decenijama – ubijen je u kiši metaka koju je na njega ispalio desno orijentirani naseljenik – ekstremist. Danas se etnonacionalistička agenda njegovog ubice zvanično uzdigla u vrh vlasti u ovoj zemlji.
Opasni i tvrdoglavi
Nekada smatrani opasnim i tvrdoglavim ekstremistima, Avigdor Lieberman i Yisrael Beitenu su danas zauzeli poziciju unutar izraelskih zvaničnih tokova, dok je dio društva koje je Rabin predstavljao – onaj koji je bio spreman na ozbiljne ustupke da se stvore dvije zasebne, održive i nezavisne zemlje, gurnut na udaljene, nevažne margine izraelskog političkog života.
Zamijenjen je političkom većinom, koja je u praksi posvećena kreiranju Velikog Izraela na štetu palestinskog naroda, za koji nema pravnog presedana, sa stavom koji je sve primjetniji sa ubrzanim rastom širenja izraelskih naselja, ali koji nije formalno priznat zbog političke svrsishodnosti zadržavanja izgleda da se radi na “mirovnom procesu”.
Pokušaj da se Palestincima nametne rješenje slično aparthejdu, prirodni rezultat napuštanja dvonacionalne formule koji provodi politički vrh, doveo bi do toga da Izrael bude prezren i odbačen od međunarodne zajednice.
Među izraelskim međunarodnim pristalicama, razmišljanja koja su suprotna od ovakve politike su dovela do bojkota i žestokih napada protiv samoprozvanih “liberalnih cionista”, samo zato što pokušavaju dovesti izraelsku politiku u liniju sa zvaničnom retorikom o palestinskom pitanju, što je jasan znak koliko se zvanična priča razlikuje od stvarnih političkih namjera.
Dugoročno gledajući, ovaj skup okolnosti u konačnici može dovesti do jedne od dvije stvari – stvaranje formaliziranog sistema nejednake podjele u kojem Palestinci žive u izoliranim vojnim kampovima bez osnovnih prava i sloboda ili stvaranje dvonacionalne države sa jednakim pravima za sve građane, bez obzira na religiju i etničku pripadnost.
Etiketa ‘apartheid’
Pristalice Izraela danas karakteriziraju, sa određenim opravdanjem, etiketu “apartheid” kao hiperboličnu i netačnu. Međutim, ako Palestincima ne budu data jednaka prava unutar Izraela niti održiva zasebna država, ova etiketa će biti nepobitno tačna – a čini se da je nemoguće da se desi ovaj drugi ishod s obzirom na promjenjivo političko mišljenje u zemlji.
Za Izrael, relativno malu, mladu i regionalno izoliranu zemlju zavisnu od međunarodne podrške da zadrži svoju legitimnost, sve se više čini da postoji samo jedan prikladan i održiv izbor – jedna demokratska država u kojoj će svi građani biti jednaki.
Mirovni sporazum iz Osla, koji je osnovao Palestinsku upravu i koji je bio namijenjen da bude prvi korak ka budućem konačnom dogovoru o statusu između Izraelaca i Palestinaca mnogi na obje strane smatraju kao neiskrenu šaradu cinično korištenu za zadržavanje statusa quo.
Perspektiva mirnog rješenja kojim bi obje strane dobile održive, zasebne države i koje bi prekinulo decenijama duge sukobe – perspektiva koja se činila tako blizu ranih devedesetih kada se pregovaralo o tome, čini se da nije ništa drugo nego okrutna iluzija.
Suprotno uvriježenom mišljenju da Izrael i dalje ima podršku SAD-a i drugih saveznika samo zbog vještog lobiranja ili ekonomskih veza, postoji mnoštvo dokaza da međunarodna podrška Izraelu počiva na uvjerenju da imaju isto mišljenje o demokratiji i ljudskim pravima kao što ga imaju i Zapadne demokratske zemlje.
Izolacija i sramota
Prihvatanje ove činjenice i prihvatanje da bi eksponencijalno porasli diplomatski troškovi SAD-a i drugih zemalja ako nastave pružati prijeko potrebnu podršku budućoj izraelskoj državi, koja bi odbacila sve demokratske vrijednosti, moglo bi biti jasan pokazatelj da bi putanja kojom vladajuće stranke u Izraelu vode zemlju, mogla odvesti zemlju u do sada neviđenu izolaciju i svjetsku sramotu.
Pokušaj da se Palestincima nametne rješenje slično aparthejdu, prirodni rezultat napuštanja dvonacionalne formule koji provodi politički vrh, doveo bi do toga da Izrael bude prezren i odbačen od međunarodne zajednice.
Vizija “dvije države za dva naroda”, koju su hrabro zamislili Yitzhak Rabin i Yasser Arafat prije nego što je ekstremistički naseljenik okončao život prvog, odavno je mrtva.
U takvom trenutku, vraćanje na rješenje dviju država ne bi bilo moguće i jedni put nazad u međunarodne tokove bi bilo kroz odbacivanje sistema de facto pravnog i vojnog razdvajanja i prihvatanja Palestinaca kao punopravnih građana Izraela.
Za Izrael, državu uveliko ovisnu o međunarodnoj zaštiti, zadržavanje podrške stranih dobročinitelja, čija je pomoć uslovljena postojanjem lažne demokratije, od vitalnog je nacionalnog interesa.
U scenariju koji su izraelski čelnici stvorili čini se da su jedine opcije za budućnost ili neodrživa globalna izolacija ili prihvatanje jednakih prava za Izraelce i Palestince unutar jedne države.
Jasan izbor
Danas Palestinci i njihovi lideri imaju jasan izbor: ili nastaviti sa izvođenjem šarade nepostojećeg mirovnog procesa u korist svojih okupatora ili formalno otpočeti borbe za jednaka prava unutar Izraela koji će dijeliti s drugima.
U situaciji koju čak i njihovo vlastito vodstvo počinje prepoznavati, Palestinska uprava je postala ništa drugo nego de facto provodnik za izraelsku okupaciju i postupnu uzurpaciju zemlje koja je jednog dana trebala postati Palestina.
Vizija “dvije države za dva naroda”, koju su hrabro zamislili Yitzhak Rabin i Yasser Arafat prije nego što je ekstremistički naseljenik okončao život prvog, odavno je mrtva.
Održavanje te vizije u javnoj sferi se obavlja isključivo sa ciljem da se zadrži sistem nejednakosti i ugnjetavanja lažnim podržavanjem buduće nagrade za čiju dodjelu ne postoji volja i koja je postala praktično nedostižna.
Buduće stanje prisilnog razdvajanja i rasne nejednakosti, neumoljiva putanja današnjih izraelskih političkih tokova, na kraju neće poslužiti nikome, a njegovo održavanje neće biti trajno moguće zbog međunarodne osude.
Izrael u kojem će se prava svih biti poštovana bez obzira na rasu ili religiju jedino je rješenje koje može donijeti mir i stabilnost današnjim stanovnicima ove zemlje i kada se suoči sa alternativom predstavlja jedino rješenje koje može stvoriti izraelsku državu koja je dugoročno i sigurna i održiva.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera