Neka neko, molim vas, poremeti Oscare

Piše: Malcolm Harris

Evo nas opet ovdje, između Grammyja i Oscara, koji će se dodjeljivati ovaj vikend – odnosno takozvane paklene sezone nagrada.

Ove nagrade bi trebale predstavljati vrhunac popularnog umjetničkog ostvarenja, ali njihovo otuđenje od stava javnosti je sve više očito. Čak i izražavanje neslaganja sa njihovim izborima je samo pro forme radi; Kanye se čak nije ni potrudio da otme mikrofon od Becka, osvajača nagrade za najbolji album godine, kako bi svi znali šta pokušava reći.

Potpuno bijele nominacije za Oscara su nagrade udaljile od javnosti više nego ikada prije. Da li je ovo zaista najbolje što možemo?

Prema onome što znamo o ljudima koji biraju pobjednike, samo potpuna čistka bi ovim ceremonijama dala novu priliku za legitimitet.

Prema spisku članova Akademije za filmsku umjetnost i nauku, koju je objavio Los Angeles Times 2013. godine, članova koji biraju dobitnike Oscara, otkriveno je da su 93 posto njih bijelci, da je 76 posto članova muškog spola, a prosječna dob je 63 godine.

Najvažnije pobjednike Grammyja bira mutni komitet za reviziju nominacija, čiji članovi su nepoznate face koji nikome ne opravdavaju svoje odluke.

Drugim riječima, najveće američke medijske nagrade dodjeljuje grupa ljudi koji nikada ne bi osvojili naklonost javnosti, tako da oni biraju simpatične izvođače da otvaraju koverte i objavljuju rezultate.

Ali čak ni Prince nije mogao ozbiljnog lica objaviti da velika nagrada ide Becku u ruke. Ako je znalački podsmjeh najbolje čemu se možemo nadati, onda je krajnje vrijeme da se riješimo Grammyja, Oscara i sličnih nagrada.

Spas u internetu

Ali sa pojavom društvenih mreža, prije svega Twittera, možda nije ni sve izgubljeno. Ovi događaji, kada se podijele na mrežama, mnogo su zabavniji nego što su bili. U konačnici, za šale i uvid u dešavanja ne moramo da se oslanjamo na voditelje, prezentere ili prijatelje s kojim dijelimo kauč.

Najbolji dio showa se ne dešava iza scene, nego između više ekrana. Čak i kada bolno griješe, emisije na kojim se dodjeljuju nagrada su zabavne za gledanje, i bez obzira što su izgubile legitimitet, teško da je trenutno stanje takvo da zaslužuju da se organizirano bojkotiraju.

Bez političkih ili potrošačkih poteza koji se mogu napraviti, da li smo zaglavili u nagradnoj status quo situaciji?

Prije nekoliko decenija je MTV ugrabio novu priliku sa muzičkim videima, ali je ovaj novi sadržaj pao u crnu rupu za nagrade, koju nisu prekrili Emmyji, Grammyji i Oscari.

Tako je MTV 1984. godine napravio iskorak i održao svoj vlastiti show, Video Music Awards.

VMA nagrade su se na svom vrhuncu nosile sa problemima tog doba – uglavnom su pijani rok tipovi urlali jedni na druge. Motley Crue protiv Guns n’ Rosesa 1989, Poison protiv Poisona ‘91, Guns n’ Roses protiv Nirvane ‘92, David Lee Roth protiv Eddieja Van Halena ‘96., te Courtney Love protiv cijelog tog  cirkusa ‘95. – jednako često je to bio pravi svinjac kao što je bila dobra zabava.

Ali je statua astronauta na Mjesecu počela predstavljati etiku eksperimentalnih zabušanata. 

Opskurne nagrade

Program je bio dovoljno promjenljiv da su svojevremeno dodjeljivane nagrade u kategorijama koje su bile kratkog vijeka, kao nagrada za internetsku stranicu umjetnika (dodijeljena samo jednom, 1999. godine, kada su Red Hot Chili Peppersi pobijedili Limp Bizkit, Sheryl Crow i Jennifer Lopez).

Ako ništa drugo, MTV je izabrao pjesmu “Lady Marmalade” umjesto pjesme ” Beautiful Day” grupe U2, i ako ništa drugo, nisu Grammy.

Ali kada je MTV skrenuo pažnju sa muzičkih videa na reality programe, ceremonija je dosta izgubila na relevantnosti.

Internet je mnogo više promijenio način na koji proizvodimo i konzumiramo medije, nego što su to muzički video spotovi ikada uspjeli.

Omladina hrli ka sadržajima koji su napravili korisnici, od Vinea do Instagrama, od DatPiffa i YouTubea do SoundClouda.

Ali emisije na kojim se dodjeljuju nagrade, uz par izuzetaka, usmjerene su ka tome da slave samo sadržaj koji je već preskočio nekoliko korporativnih prepreka.

Izdavačke kuće će sa zadovoljstvom pročešljati Internet za novim umjetnicima, ali slavljenje nepoznatih i nezavisnih umjetnika je ipak previše: To bi im ojačalo pregovaračku poziciju i prenijelo bi (tačno) ideju da korporativni poslodavci kasne i pokušavaju držati korak sa online platformama.

Kada tražimo umjetničko djelo vrijedno priznanja, ograničavanje na odobrene proizvode nam zamagljuje vid. Tako smo došli u situaciju da je 30 posto svih Grammyja dodijeljenih za najbolji rap album završilo u Eminemovim rukama.

Najmještanje takmičenja

Nickelodeon Teen Choice nagrade su stvorile zvijezde Vinea i YouTubea, ali otvoreno namješteno pseudo-takmičenje (menadžeri sponzora Teenasaurus Rox Inc.-a biraju pobjednika među četiri natjecatelja sa najviše osvojenih glasova) nije baš u duhu transparentnosti, tako da su i pobjednici i gubitnici zajedno protestirali sa hashtagom #TeensDontHaveAChoiceAwards.

Dječije zvijezde je uglavnom lakše držati pod kontrolom i natjerati ih da prate program promocije, ali korisnici YouTubea i Vinea se sa svojim gledaocima povezuju putem otvorenih platformi, te zbog toga imaju manje odgovornosti prema određenoj marki posrednika koji vode nagradne emisije. Šta god da Nickelodeon misli o tome, tinejdžeri su rekli svoje, a te nove kategorije neće nigdje.

Inače nisam zagovornik tržišnih rješenja, ali kada su u pitanju spektakli dodjela nagrada za medije, sve je bolje od statusa quo. Ako treba da Google ili Twitter ili Facebook ili Snapchat ili Apple ili bilo koja druga velika platformama sa sadržajima shvate da mogu pribaviti besplatnu promociju ako osnuju neku emisiju za dodjelu nagrada, onda neka tako i bude.

Postoji dovoljno brendova koji nude razne sadržaje, sa dovoljno novca i kulturalnim pečatom potrebnim da budu prvi koji će se odlučiti da osnuju godišnju ceremoniju – BuzzFeed, Vice, Vox, Gawker i mnoge druge stranice koje se bore da budu na petom mjestu te liste.

Jedna od njih će na kraju riskirati, a kada se to desi, suočit će se značajnim pritiskom da poboljšaju trenutni dominantni uskogrudni režim starih bijelaca.

Slavljenje izvanrednog umjetničkog ostvarenja je zabavno, ali mislim da možemo i da trebamo to uraditi mnogo bolje nego kako se to sada radi.

Ako treba, gledao bih čak program u kojem James Franco uživo pojašnjava šta je Kanyje htio reći u govoru na prvim godišnjim Nagradama za Genijalnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera