Neka papu biraju predstavnici cijele Crkve

Odreknuće Josepha Ratzingera od papinske službe značajno je jer će utjecati na promjenu našega poimanja te službe i izazvati nastavak povoljnih promjena unutar Crkve.

Katolička crkva, Papa, Vatikav, Benedikt XVI
Teško je dati odmjeren sud o pontifikatu Benedikta XVI. [EPA]

Piše: Fra Mile Babić

Sredinom veljače papa Benedikt XVI. najavio je da se 28. veljače odriče službe Petrova nasljednika, koju je obavljao od 19. travnja 2005. godine. Njegovo povlačenje iz službe iznenadilo je cijelu Katoličku crkvu, cio kršćanski svijet i cio svijet. Iznenađenje je očekivano imamo li na umu da ćemo imati umirovljenoga papu prvi put nakon 719 godina, kad je Celestin V. (benediktinski monah) bio izabran za papu 1294. i iste se godine odrekao službe na slobodan i javan način. Mnogi tvrde da se Grgur XII. odrekao službe 1415. godine, ali u to je doba bilo nekoliko papa, pa njegovo odreknuće ne možemo smatrati pravim.

Dok je Benedikt XVI. bio glavni vatikanski teolog i pročelnik Kongregacije, nekoliko milijuna katolika napustilo je Crkvu u Njemačkoj.

Odreknuće Josepha Ratzingera od papinske službe značajno je jer će utjecati na promjenu našega poimanja papinske službe i izazvati nastavak povoljnih promjena unutar Crkve, koje su započete Drugim vatikanskim saborom (1962-65), a blokirane su upravo za vrijeme papinske službe dvojice posljednjih papa: Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Aktualni papa bio je glavni vatikanski teolog i pročelnik Kongregacije za nauk vjere, najvažnijega vatikanskog dikasterija, koji je pružao teološku logistiku pontifikatu Ivana Pavla II. On je svojim instrukcijama blokirao nesmetan razvoj teologije oslobođenja u Latinskoj Americi, a odgovoran je za sumnjičenje i kažnjavanje najvažnijih zastupnika teologije oslobođenja.

Dok je Benedikt XVI. bio glavni vatikanski teolog i pročelnik Kongregacije, nekoliko milijuna katolika napustilo je Crkvu u Njemačkoj. Tako je od 1990. do 2009. godine Crkvu u Njemačkoj napustilo preko 2,5 milijuna katolika. Godine 2010. iz Crkve je u Njemačkoj istupilo je oko 180.000 katolika. Ta kriza vjere odnosi se i na protestante, pa je evangeličku Crkvu u Njemačkoj od 1990. do 2008. godine napustilo nešto više od 3,8 milijuna vjernika.

Ni crno, ni bijelo

Teško je dati odmjeren sud o pontifikatu Benedikta XVI. Ne može se i ne smije prosuđivati crno-bijelo. Jedni ga optužuju da je bio tradicionalist, ali on je bio i jedno i drugo: i tradicionalist, ali i antitradicionalist u nekim stvarima. Poznato je da je bio mlad, dubokouman i progresivan teolog, koji je kao peritus (teološki stručnjak) sudjelovao u radu Drugoga vatikanskog sabora, na kojem je isticao kako je Božja objava (Isusovo evanđelje) mjerodavna za svaku tradiciju, jer je tradicija aktualizacija Božje objave. On je u prvom broju naprednoga međunarodnog teološkog časopisa Concilium 1965. godine pisao protiv veličanja prošlosti i sadašnjosti. Bio je protiv restauracije nekih povijesnih oblika, a za otvaranje budućnosti, za pretvaranje ovoga svijeta u novo nebo i novu zemlju. Poistovjeti li se Crkva potpuno s jednim povijesnim razdobljem, onda ona izdaje Krista, koji je njezina bit.

Poistovjeti li se Crkva potpuno s jednim povijesnim razdobljem, onda ona izdaje Krista, koji je njezina bit.

On je nakon Sabora objavio knjigu Uvod u kršćanstvo, koja je i suvremena, i dubokoumna, i duboko kršćanska. U vezi s ukidanjem celibata, pripadao je grupi devetorice teologa koja se 9. veljače 1970. godine obratila njemačkim biskupima s molbom da se zakon o celibatu preispita, jer teološki nije ispravno da se nešto ne smije preispitivati u novim povijesnim i društvenim situacijama. Ti teolozi su željeli da njemački biskupi memorandum o preispitivanju zakona o celibatu izlože tadašnjem papi. Njih je zanimala kvaliteta svećeničkoga podmlatka, jer je dotadašnji zakon o celibatu smanjivao broj kandidata nadarenih za svećeničku službu.

Papa Benedikt XVI. postupno je uvodio neke od prevladanih liturgijskih praksi, neke već nestale insignije i dijelove odjeće. Ponovno je dopustio tridentinsku Misu. Pokušao se izmiriti s tradicionalistima okupljenima oko ljudi biskupa Lefebvrea, premda oni to nisu prihvaćali. S bratstvom sv. Pija X, koje je ultrakonzervativno, išao je tako daleko da je ukinuo njihovu ekskomunikaciju, premda je jedan član te grupe, biskup Richard Williamson, nijekao čak i holokaust. U Crkvu ih je htio uključiti ne postavljajući im nikakve preduvjete, ali oni to nisu prihvatili. Blokirao je ekumenizam s protestantskim crkvama, jer im u Christus Dominus nije priznao da su oni uopće crkva.

Početak nove tradicije

Svojim nastupom u Regensburgu isprovocirao je muslimane, pa je to kasnije prilično dobro popravio, ali ostao je gorak okus. S pravoslavnim crkvama ponešto je započeo. Bio je strog u očuvanju celibata katoličkoga klera, ali je, s druge strane, dopustio da oženjeni anglikanski biskupi i drugi svećenici mogu pristupiti Katoličkoj crkvi. Najteži je, međutim, problem bio pojava pedofilije u crkvenim ustanovama, i to kod svećenika i biskupa. Premda je u početku štitio počinitelje, kasnije je to ispravio, pa je počeo štititi žrtve, a kažnjavati počinitelje.

Neki suvremeni teolozi tvrde da je Ratzinger antimodernist, ali on je bio i jedno i drugo: modernist i antimodernist.

Bez obzira na njegov tradicionalizam, on je činom svoga odreknuća od papinske službe doveo u pitanje dosadašnju tradiciju i započeo novu. Tim činom postao je upravo najveći kritičar tradicije. U svakoj tradiciji valja razlikovati dobro i istinito od lošega i lažnoga. Tradicija je, naime, živa ako sadržava autentične vrijednosti, jer ona postaje aktualna po svojim originalnim nastavljačima, a ne po svojim ponavljačima.

Neki suvremeni teolozi tvrde da je Ratzinger antimodernist, ali on je bio i jedno i drugo: modernist i antimodernist. On je moderan po zastupanju bitnih dostignuća novoga vijeka: odvajanje države od religije (od Crkve), što je omogućilo slobodu vjere, slobodu savjesti kao temeljnu slobodu (čijim nijekanjem, po njemu, nastaju nacionalsocijalizam i fašizam), ljudska prava, sloboda znanosti i slobodno ljudsko društvo (Kirche, Okumene und Politik, Einsiedeln, 1987). Povlačenjem iz papinske službe, u prvi je plan stavio slobodu savjesti. To je učinio slobodno i javno. Sloboda je glavna ideja novoga vijeka, a javnost djelovanja pripada temeljima demokracije. On ističe nedjeljivost vjere i uma (fides et ratio). Vjera ne smije biti glupa, ne smije biti protivna umu, a um ne smije biti protiv vjere i ljubavi, protiv humanizma.

Ljudski um i vjera

Temeljna teza koja se danas nameće u Crkvi glasi: ono što Ratzinger kritizira nije prisutno samo u modernom svijetu, nego i u samoj Crkvi; on je isticao primat duhovnih (religioznih) i moralnih vrijednosti, kojima moraju služiti ekonomske i druge vrijednosti. Kritizirao je kulturu relativizma i anarhičnu slobodu te ateizam i ekonomizam. No, Crkva je dio svijeta, a kriza vjere u Boga (ateizam) i ekonomizam prisutni su i u samoj Crkvi. Bog želi spasiti cio svijet, cjelokupno svoje stvorenje. Linija dobra i zla prolazi kroz srca svih ljudi (kršćana i nekršćana), a ne između svijeta i Crkve. Zato su kršćani pozvani da najprije mijenjaju sebe, jer mijenjajući sebe mijenjaju svijet.

Želio bih da novi papa bude iz Latinske Amerike, jer ondje danas živi polovica svih katolika.

Što se tiče budućnosti, poželio bih da davanje ostavke postane normalna praksa u Crkvi, jer to zahtijevaju ljudski um i kršćanska vjera. Želio bih da novi papa bude iz Latinske Amerike, jer ondje danas živi polovica svih katolika. Treba pronaći model po kojem će novoga papu birati predstavnici cijele Crkve, a ne samo stari kardinali, jer to uspostavlja gerontokraciju u samoj Crkvi. Cijela Crkva mora služiti životu, biti otvorena religioznim i svjetonazorskim razlikama.

Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. postavili su na važne položaje mnoge konzervativne biskupe, pa je teško nadati se - kao nada protiv svake nade - da će oni izabrati papu otvorenoga životu, koji će služiti svima. Svi koji su dobili Božje darove dobili su ih radi spasenja cjelokupnoga Božjeg stvorenja, a ne radi svoje koristi: "Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga." (Mk 10,42) Dobro je i pohvalno da je Benedikt XVI. rekao da Drugi vatikanski sabor treba biti kompas današnjim katolicima i da je u svojim trima knjigama o Kristu pokazao da je Isus bit i temelj kršćanstva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.