Nekadašnja mjesta stradanja danas hoteli, osnovne škole i fabrike

Aktivisti su do sada uspjeli obilježiti 49 lokacija, dolazeći do informacija o mjestima stradanja putem sudskih presuda (Facebook/Neobilježena mjesta stradanja)

Hoteli, osnovne škole, sportske dvorane, policijske stanice, fabrike – brojni su objekti u BiH gdje su se u ratu izvršavala ubistva, silovanja i brutalna mučenja zarobljenih civila ili vojnika.

Veliki broj takvih mjesta stradanja danas nema nikakvo obilježje o zločinima koji su se tu desili, iako postoje sudske presude i višegodišnje zatvorske kazne za počinioce.

Vjerovatno rijetko ko osim preživjelih i njihovih porodica zna za strahote koje su se tu desile. Na mjestima gdje su njihovi životi uništeni, danas se igraju utakmice, učitelji drže nastavu, odsjedaju strani gosti.

“Hotel Vilina Vlas u Višegradu, koji se gradio od doprinosa građana kao rekreacijski centar, služio je za masovno silovanje žena i djevojaka, i ubijanje mnogih muškaraca. Danas tu ponovo dolaze mnogi gosti i vjerovatno spavaju na onim istim krevetima gdje su vršena silovanja, samo su promijenjeni posteljina i madrac. Gosti se kupaju u istom onom bazenu gdje su beživotna tijela plutala. Mi do danas nismo uspjeli postaviti spomen ploču u znak sjećanja na žrtve i ono što se tu dešavalo, za šta postoje i sudske presude”, kaže Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja Žena-žrtva rata.

To mjesto je ipak, ali samo privremeno, uspjela obilježiti samostalna grupa aktivista koja u sklopu akcija na terenu postavlja određenu vrstu obilježja kako bi preživjeli i porodice žrtava barem jednom godišnje mogli tu da se okupe i naprave memorijalni skup.

“Prilikom obilježavanja ne koristimo neko ‘trajno’ obilježje, već naljepnicu na kojoj je ispisan tekst ‘Neobilježeno mjesto stradanja. Na ovom mjestu, u proteklom ratu, nad ljudima su vršena neljudska djela. Ne prepuštajući te događaje zaboravu, solidarišemo sa svim žrtvama. Da se nikad i nikome ne ponovi’ – latiničnim i ćiriličnim pismom”, objašnjava Amer Delić, jedan od aktivista koje podržava Centar za nenasilnu akciju iz Sarajeva i Beograda.

Dosada su uspjeli obilježiti 49 lokacija, dolazeći do informacija o mjestima stradanja putem sudskih presuda, te koristeći podatke sudstva, tužilaštva i Haškog tribunala.

“Dosta je tih objekata vraćeno u funkciju. Mi pokušavamo doći do dozvole da nam se omogući pristup, ali to se najčešće ne dešava, jer ljudi uglavnom misle da im je to loša reklama”, kaže Delić.

Osnovna škola kao logor

Na početku akcije, shvatili su da je pojedine lokacije nemoguće pronaći. Vremenom su napravili kontakte sa lokalnim zajednicima i udruženjima žrtava, ali, kako dodaje Delić, nailazili su na razne reakcije na terenu.

“Obično održimo prezentaciju načelnicima ili općinskim vijećnicima i oni nam uglavnom pružaju podršku. Međutim, negdje su ta mjesta poprilično tabuizirana, pogotovo kada je nad manjinskom zajednicom izvršen zločin. Naprimjer, u selu Crkvina pored Šamca ima prostor nekadašnjeg magacina gdje je ubijeno 16 zarobljenika u jednoj noći. Tu je također bio logor gdje su se na stadionu i još nekim objektima držali civili. Međutim, iako postoje presude, općinari na to gledaju samo kao na neki incident i kažu da se to ne može dirati, da je to sada privatni posjed.”

S druge strane, aktivisti su uspjeli obilježiti druge privatne objekte – Karamanovu kuću u Miljevini kod Foče, gdje su bile mučene i silovane žene i djevojčice bošnjačke nacionalnosti, kao i Skenderovu kuću u Potocima kod Mostara u kojoj su bili zarobljeni i zlostavljani civili i vojnici hrvatske nacionalnosti.

Također, obilježje je postavljeno i na pojedinim mjestima masovnog stradanja, kao što je poljoprivredni hangar u Batkoviću kod Bijeljine koji je bio pretvoren u logor. Ipak, postoje i drugi objekti gdje su bili zarobljeni ljudi, ali o tome se ništa ne zna.

“Osnova škola u Višegradu bila je veliki logor, gdje se dešavalo masovno silovanje žena, ubistva civila, odvđenje velikog broja muškaraca. Danas u toj istoj školi i fiskulturnoj sali djeca uče i imaju aktivnosti. Ipak, ja nisam pristalica da se na školama postavljaju takve ploče, zbog djece. Međutim, mjesta treba obilježiti, ali je to u RS-u gotovo nemoguće”, kaže Hasečić.

Ne postoji politička volja

S druge strane, predsjednik Saveza logoraša bh. entiteta Republike Srpske Branislav Dukić navodi da nijedno mjesto stradanja Srba u Federaciji BiH nije obilježeno.

“Jedan od najzloglasnijih logora je bila kasarna Viktor Bubanj u Sarajevu, gdje se sada nalaze Sud i Tužilaštvo BiH, kroz koju je prošlo 5.000 ljudi, mahom srpskih civila, među kojima je bilo dosta djece i žena. Nažalost, tri puta smo pokušavali da postavimo spomen ploču. Kazani su navodno obilježeni, a za kasarnu se ne dozvoljava”, kaže Dukić koji je tu bio zarobljen tokom rata.

“Mi smo pisali tadašnjem visokom predstavniku Paddyju Ashdownu da se izmijesti sud i tužilaštvo iz takvih objekata, on je rekao da je to dobro jer će te sudije i tužioci raditi bolje svoj posao.”

Dukić dodaje da su pokušali postaviti i spomen ploču i u Tuzli, na mjestu stradanja pripadnika Jugoslovenske narodne armije, te u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, ali, kaže, nisu uspjeli.

Tu ulicu su obilježili aktivisti, među kojima i Delić: “Mi imamo uglavnom pozitivne reakcije logoraša, oni žele da se takve stvari ponovo aktueliziraju. Naprimjer, razgovarali smo sa logorašem koji je bio zarobljen u osnovnoj školi blizu Drvara, preživio sedam mjeseci apsolutne torture, premlaćivanja, izgladnjivanja i odvođenja na prisilni rad. Niko nema sluha za to, da neko postavi ploču, da ti ljudi mogu jednom godišnje organizovati komemorativni skup. Oni su na margini, a ne postoji politička volja da se ta mjesta obilježe.”

Obilježja trebaju postavljati vlasti

Za Hasečić je tragično da se na mostu Mehmeda-paše Sokolovića u Višegradu ne može postaviti ploča tek veličine papira.

“To je najveća klaonica pod zaštitom UNESCO-a, a nema ništa što govori u znak sjećanja na civile koji su ubijeni i bačeni s mosta u rijeku. Isto tako, zašto se ne može postaviti spomenik ubijenoj djeci u Prijedoru?”

Hasečić dodaje da je za nju neshvatljivo da se nije donio zakon da se ta mjesta obilježe gdje postoje pravosnažne presude: “Da se žrtve ni ne pitaju, nego da vlasti to urade, bez obzira o kojem je narodu riječ, jer je žrtva žrtva.”

S ovim se slaže i Dukić, koji dodaje da bez međusobnog priznanja onoga što se dešavalo nema pomirenja i zajedničkog života.

Ipak, za sada mjesta stradanja obilježavaju samo aktivisti, što preživjelima i porodicama žrtava mnogo znači, jer se na taj način ne osjećaju da su zaboravljeni.

Izvor: Al Jazeera