Nema toga što oni ne mogu obećati

Piše: Dean Skok

Ima jedna zgodna anegdota. Prije desetak godina, na lokalnim izborima, jedan od razmetljivih kandidata, kakvi obično u kampanjama jesu, izazvao je sumnju voditeljice na lokalnom radiju, pa ga je prekinula pitanjem: “Možete li Vi sva ta obećanja ostvariti?” On je, zanesen prezentacijom svog ambicioznog programa, munjevito odgovorio, uz mali lapsus: “Nema toga što mi ne možemo – obećati!” U jednoj lapsus-rečenici simbolički je briljantno opisana čitava politička i javna scena.

U uređenijim i konsolidiranim demokratskim sustavima predizborna i postizborna obećanja su svojevrstan ugovor između političara i birača. Nepotpisan, ali ipak važeći. I ne samo političara, postoje nevidljivi ugovori javnosti i svih ostalih javnih osoba šire društvene scene. Postoji čvršći i opipljiviji okvir ponašanja, djelovanja i obraćanja od ovog našeg, koji je, eufemistički rečeno, znatno manje prepoznatljiv. Ne radi se samo o političkoj eliti, ta i takva “elita” samo je odraz cjelovitijeg društvenog naličja i inih drugih elita; kulturnog, znanstvenog, obrazovnog, sportskog establišmenta. Političari su zrcalo društva, a njihovo djelovanje odraz najširih društvenih htijenja.

Senzibilizirana javnost, dakle, spram javnih bi osoba trebala imati manji stupanj tolerancije, jer njihova je odgovornost veća – zbog mogućih posljedica. U našem slučaju je obrnuto; za sulude, dapače, kontinuirano sulude, izjave odgovornost gotovo da ne postoji, kao niti osuda, ili barem distanciranje ostalih pripadnika iste političke stranke, ili interesne grupe. Ponajčešće je reakcija još rigidnija; javno se daje podrška kolegi/ci u cilju opravdavanja kojekakvih ispada, što je prilično daleko od suvremene, civilizirane demokratske svijesti i prakse.

Kad se ‘zaigraju’ SANU i HAZU

A kad se takve izjave daju u kontinuitetu, ili se negativno ponašanje ponavlja, a dotična osoba u javnosti čak i dobiva na popularnosti, to je jasan znak da s građanskim društvom nešto gadno ne štima. Samoinicijativnih odstupanja s dužnosti iz moralnih razloga, naravno, nema. Nedavni slučaj švedske ministrice, koja je dala ostavku jer je službenom karticom platila čarape, na što nije imala pravo, iz naše perspektive izgleda poprilično bizarno.

Ako, pak, razmišljamo o mogućim dugoročno štetnim posljedicama tvrdoglavo ponavljanih tvrdnji, zgodan je primjer, nažalost, bivši ministar gospodarstva Hrvatske Ivan Šuker. U naletu krize 2008. godine kontinuirano i samouvjereno je tvrdio da kod nas recesije i krize nema, niti će je biti u nekoj značajnoj mjeri, da građani slobodno mogu dizati kredite i zaduživati se. Rezultat je poznat; desetine tisuća ljudi pod ovrhama i deložacijama.

No, od ovakvih neutemeljeno samaritanskih ispada znatno su opasniji oni huškački. Ono što razblaženo volimo nazivati govorom mržnje. Poznati Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti općenito se smatra početkom nacionalističkog ludila u Jugoslaviji. Odgovore iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti nije trebalo dugo čekati. Potom su se uključili svi pomalo i naša gorka tragedija je počela. Mnoštvo iracionalnih, opasnih, nadasve neodgovornih izjava i teza odvelo nas je u zonu, iz koje više nije bilo povratka u sferu razuma. Jezikoslovci, povjesničari i kvazipovjesničari, šarlatani i despoti, egzibicionisti i propagandisti, svi su imali nešto za reći obraćajući se s najviših razina javnog diskursa. Potom se ludilo prelilo na ulicu, u birtije i kafane, na stadione, tržnice, škole i fakultete. Rezultat znamo.

I taman kad smo pomislili, nakon svih mukotrpnih poratnih godina, da su kriteriji javnih istupanja počeli zadobivati prihvatljivo obličje, negativan trend se počeo vraćati. Nakon jednog koraka naprijed, vratili smo se, čini se, nekoliko koraka unatrag.

“Bravo, ‘Vatreni’! Bravo, hrvatski navijači! A vama, neprijateljima Hrvatske, mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima), poručujem: odgovarat ćete i za ovo, i za ‘svastiku’! Sram vas bilo!” – gnjevno je zagrmjela predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović sa svog Facebook profila odmah po završetku utakmice između Hrvatske i Češke. Ovaj ishitreni ispad izazvao je pravu bujicu komentara i rasprava, a predsjednici narušio već podosta klimavu vjerodostojnost.

Orjunaša nema, ali su opasni

Povezivanje nogometnih huligana – koji su bakljama i topovskim udarima prekinuli utakmicu u namjeri svrgavanja čelništva Hrvatskog nogometnog saveza i obračuna sa Zdravkom Mamićem – s ORJUNOM (Organizacija jugoslavenskih nacionalista ), zabranjenom i iščezlom još davnih tridesetih godina 20. stoljeća, bio bi politički diletantizam čak i za likove s rubnih područja političke scene. Čak i da zanemarimo njezino neozbiljno pozicioniranje nogometa u najvažnija politička zbivanja, i to u vrijeme potpunog rasula vlasti i raspuštanja Sabora, kao i nezaobilazan problem sukoba interesa. Jer Mamić je njen donator i prijatelj, slučaj “Orjunaši” ima vrlo neugodne implikacije po predsjednicu, jer je produbio već ionako duboku diferencijaciju društva i političke scene, protiv čega se, barem deklarativno, ona bori inzistiranjem na famoznom “zajedništvu nacije”.

Dakako, u kampanju protiv orjunaša brže-bolje su se uključili i kojekakvi politički egzibicionisti, poput Pere Ćorića, koji je za huliganske nerede optužio – ni manje, ni više – bivšeg premijera Zorana Milanovića. Uzroci su traženi čak i stoljećima unatrag, u “skupinama koje stoljećima rovare protiv Hrvatske”. Dakle, u vremenu dok nije postojao niti nogomet, niti ORJUNA, a niti Hrvatska. I to ne u izvedbi kakvog god birtijaškog teoretičara zavjere, već predsjednika Sabora Željka Reinera.

Slučaju “Orjunaši” prethodio je slučaj “Štraca”. Kardinal Vinko Puljić savjetovao je ženama da ne isprobavaju muškarce prije braka, jer bi tako mogle postati “štrace”. Iako je Puljić visokopozicionirani svećenik, burna reakcija javnosti desila se zbog akumuliranog revolta izazvanog brojnim sličnim izjavama hrvatskog svećenstva. Perjanica grupe svećenika, čije se izjave i teze komotno mogu svrstati u rubriku “vjerovali ili ne”, svakako je urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić. On se može smatrati začetnikom antiorjunaške kampanje, jer je još poodavno pisao o “orjunaškom produbljivanju jaza između sjevera i juga”, a incident s kukastim križem na Poljudu prokomentirao je zaista nevjerojatno: “Kad bi se novac koji su skrivene komunističke snage utrošile za insceniranje najrazličitijih manifestacija nacizma i fašizma, poput kukastoga križa na stadionu Poljudu, utrošio za izgradnju potrebnih dječjih vrtića, vjerojatno bi sva djeca u Hrvatskoj imala osigurano mjesto u vrtiću.”

Na ovako nebuloznu tvrdnju – ekvivalentnu tvrdnji da su, recimo, Marsovci zauzeli aerodrom Pleso – svaki komentar je suvišan. A Miklenić je i dalje ugledan urednik Glasa Koncila.

Niti pola godine trajala je tragikomično vladanje Domoljubne koalicije, revno potpomagano i hvaljeno od radikalnog krila Katoličke crkve i ekstremno desno orijentiranih dijelova establišmenta. I u samo tih pola godine bilo je svega. Primjerice, glamurozno su se blagosliljali uredi Ministarstva branitelja, a samo nekoliko dana kasnije odstupio je ministar Mijo Crnoja. No, ipak je prije toga stigao izjaviti da je za sporni namjenski kredit mogao otići čak i na put oko svijeta. Iz ove se izjave odlično može iščitati kakvo je razumijevanje zakona, odgovornosti i morala.

Petrov kod javnog bilježnika

Dešavali su se i istupi na granici performansa, prouzročeni dubokim neznanjem. Kao što je teško osramoćivanje države od ministra vanjskih poslova Mire Kovača, koji je u Izraelu izjavio: “Hrvatska i Izrael imaju vrlo dobre odnose, osim razdoblja Drugog svjetskog rata, što je bio rezultat velike igre, ali mi prihvaćamo odgovornost.” Država Izrael je, kao što znamo, osnovana 1948. godine.

Niz zaista suludih obraćanja i događaja stiješnjeno je u samo pola godine, mogli bismo ih nabrajati unedogled. No ipak, postupak migoljećeg lidera Mosta Bože Petrova jednostavno će ostati – legendaran. On nije, naime, prije izbora samo izjavio i obećao kako neće koalirati s Hrvatskom demokratskom zajednicom ili Socijaldemokratskom partijom, već je tu svoju izjavu ovjerio kod javnog bilježnika i predočio javnosti, što je svakako bio presedan i ponajveći razlog izbornoj trijumfa Mosta. Nakon izbora je, bez grča na licu ili smetnji u želucu, hladnokrvno ušao u koaliciju s HDZ-om, uz objašnjenje kako se ne radi o koaliciji, već o – suradnji.

Svi akteri, od kojih je većina kompromitirana preko svake razumne granice, najavljuju nastavak političke borbe na novim izborima kao da se ništa nije dogodilo. Svi osim Tomislava Karamarka, šefa, lidera i ikone. Njega su već brutalno odbacili i svu krivnju na njega svalili. Osim za izrečeno, vrlo vjerojatno nitko neće odgovarati ni za učinjeno. Tu se već naziru neki scenariji i raspleti kakvi u pravilu završavaju tlapnjama i floskulama “neka institucije rade svoj posao”, ili “imamo pravnu državu, pa neka pravosuđe…”

Čini se da tim tvrdnjama, iako zvuče već sasvim otrcano, ipak leži ključ rješenja. Osim jačanja i stabilizacije pravosuđa i pravne države, onog o čemu uzaludno i već pomalo očajnički dio razumne javnosti grmi na sva zvona, drugačije rješenje ne vidim. Da barem svatko odgovara za učinjeno, jer u tom će slučaju znatno više mariti i za izrečeno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera